Kako je Ladislav Tomičić, novinski nestručnjak opće prakse, fact checker i osnivač portala Lupiga i Lupa, zaključio da u mojoj tv seriji „Partija“ „ne postoje nikakvi dokazi“ o tome da su „titoisti“ u Škofjoj Loki ubili 300 djece“?
„Informacija o 300 ubijene djece koja su navodno zakopana u jednoj od grobnica na lokaciji Crngrob nema nikakvog povijesnog uporišta“, kaže lik koji o tome nema pojma, povijest mu je ravna kao majka Zemlja Davidu Weissu.
Jedva je uspio nategnuti karticu i pol teksta, jer se valjda morao očitovati o temi, pa navodi par znanstvenih članaka o poratnim čistkama koja vidljivo nije ni pročitao. Nije bilo potrebe, sve bitno su mu prenijeli dostavljači…
https://lupa.lupiga.com/mediji/ne-postoje-nikakvi-dokazi-da-su-titoisti-u-skofjoj-loki-ubili-300-djece-kako-se-tvrdi-u-seriji-emitiranoj-na-hrt-u
Citira ili bolje rečeno linka dva znanstvena rada: “Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji – 30 godina nakon demokratskih promjena.
Problemi i rezultati istraživanja” (2022.) , slovenskog povjesničara Mitje Ferenca i „Poslijeratna groblja u Crngrobu“ (2001.), umirovljenog slovenskog geologa Alojzija Pavela Florjančića.
Masovni zločin u Škofjoj Loki nad članovima ustaške administracije, njihovim obiteljima i djecom, opisan je u petoj epizodi dokumentarne tv-serije Partija (Čuvari tajni).
Kako tvrdi Janez Pintar, bivši predsjednik Povjerenstva za sondiranje i uređenje skrivenih grobišta u općini Škofja Loka i tajnik Udruge Huda jama, djeca su tom prilikom odvojena od roditelja na željezničkom kolodvoru i odvedena na različita stratišta u okolici.
Jedno od njih je i šumsko područje Crngrob. Pintar se poziva na usmena svjedočanstva koja je potpisao kao predsjednik Povjerenstva za područje Škofje Loke.
Prema pisanju Lupige, iskopavanjima koja su vršena na predmetnoj lokaciji ništa od tog nije utvrđeno. I nije, jer su iskopavanja stala.
Geolog Alojzije Pavel Florijančić navodi da su istraživanja na Crngrobu „bila djelomična“ (sažetak, str. 1), a Mitja Ferenc da je na području „gdje se pretpostavlja da je između 20. i 25. svibnja 1945. pobijen veći broj Hrvata“ do sad otkriveno „šest ljudskih ostataka za koje se kasnijom antropološkom analizom pokazalo su muškarci“. Iz usmenih svjedočanstava može se zakljućiti da je riječ o slovenskim domobranima.“ (str.11). To se doista ne može nazvati dovršenim istraživanjem iako ga autor smatra „opsežnim“. Kako god, posljednja epizoda Partije ne bavi se kontradikcijama u otkrivanju grobišta, nego samim zločinom.
Njega ni jedan autor ne osporava, Ferenc se njime zapravo ni ne bavi, a Florijančić ga smatra nedovoljno istraženim, te prenosi brojne svjedočke iskaze od kojih većina, zapravo, ukazuje na ubojstva hrvatske djece („svjedokinja Ivanka Bergant se prisjeća da su nedugo nakon završetka rata primjetili autobus iz kojeg se čulo vrištanje“, „svjedokinja Markova Lojzka rekla je da su u Pevnu trebali odvesti dva kamiona hrvatske djece“, „svjedok Perme govori o pedesetak djece koja su navodno odvedena prema Črnom Vrhu iznad Idrije i vjerovatno su bila u Andrejčekovom ili Arharjevom ponoru.“).
Florijančić navodi i da „sa skepsom treba uzeti jednu neprovjerenu informaciju da su djeca navodno također u Lipici, čini se da su odvojena od roditelja prije transporta u Crngrob. Ne znamo gdje su završili.“
Među citiranim svjedocima samo jedan tvrdi kako je „moguće da su djeca vlakom odvezena u Hrvatsku“, a taj je neimenovani „domobran“.
Florijančić zaključuje kako je riječ o neistraženom događaju, kao prepreku navodi i veliki broj neevidentiranih grobišta, uz slučajeve premještanja posmrtnih ostataka s jedne na drugu skrivenu lokaciju. Sam Crngrob Florijančić smatra „vjerovatno najvećim grobištem jedne masovne smrti u povijesti biskupije.“ Slovenska vlada u međuvremenu je zamrznula rad Komisije, zaustavila iskapanja i prekinula s financiranjem daljnjih aktivnosti.
Oba navedena članka primarno se bave rezultatima iskapanja na lokacijama skrivenih grobnica. Kada govori o nekritičkom pisanju medija Ferenc u prvom redu misli na kontradiktorne podatke o masovnim grobnicama, a ne o samim ubojstvima u Škofjoj Loki. Za potrebe serijala bio sam upoznat s Ferencovim radom i proširenom verzijom njegovog članka koja će uskoro, kao monografija i dopunjeno izdanje, izaći u izdanju Školske knjige Zagreb.
Vjerujem da sadržaj fusnota i dopuna neće oduševiti crvene revizioniste.
Najvažnija svjedočenja o pokolju hrvatske djece u Škofjoj Loki, slovenskoj javnosti je prenijela je srpsko-slovenska spisateljica i prevoditeljica Milanka Dragar u knjizi „Dediščina Molka“ („Baština šutnje“) Založba Dragar 2017.
Ta je knjiga uzburkala duhove u Sloveniji, a u Hrvatskoj doživjela pozitivne recenzije. Martina Grahek Ravančić autorica zapaženog izdanja „Bleiburg i Križni Put 1945.“ piše kako „dostupna sjećanja“ u knjizi Milanke Dragar, jasno opisuju „što je značilo naći se pod optužbom… jedinica slovenske Narodne obrane KNOJ koje su izvršavale i strijeljanja i grobarske poslove”.
Svjedoci s kojima su imali prilike razgovarati Milanka Dragar i Janez Pintar, uglavnom su djeca ili rođaci neposrednih očevidaca. Većina je iskaze davala pod punim identitetom, a manji dio je želio ostati anoniman.
Dragar je koristila i arhivsku građu, te prve ispovjedi neposrednih svjedoka u slovenskim novinama nakon osamostaljenja.
Tako svjedoci Franc i Franck Božnar govore o ubojstvima hrvatske djece u blizini sela Pevno,o okuženoj vodi koja je dopirala iz blizine grobišta zbog čega su ljudi u selu obolijevali od tifusa, a stoka umirala.
Tvrde da su partizanske vlasti skrivale i u više navrata organizirano premještale posmrtne ostatke ubijenih ili nasipale zemlju u kraške jame. To potvrđuju svjedoci „Jakob“ iz Pevna, kao i Pavle Hafner iz Moškrina i Stanko Bukovec iz Osolnika, navodeći i imena sudionika pokolja hrvatske djece. Mnogi svjedoče o vlastitim rođacima koji su okrvavili ruke, a jedan od takvih svjedoka je i sam Janez Pintar, sin oficira KNOJ-a o čijim je zločinima govorio u posljednjoj epizodi serijala „Partija“. Vrijednost svjedočkih iskaza u knjizi Milanke Dragar leži i u njihovoj vjeri da će zločin biti kažnjen. To se nije dogodilo, a po svoj prilici i neće.
Recezentica Martina Grahek Ravančić napominje kako je historiografija podozriva prema takvoj vrsti izvora iako su oni neiscrpan izvor podataka, u nedostatku arhivskih ili službenih izvora. Upravo zato sam posljednjoj epizodi Partije dao naslov „Čuvari tajni“.
Arhive je počistila Udba, a nije nikakva tajna da su čuvari i danas angažirani u medijima i na sveučilištima gdje tekovine revolucije brane prozivajući revizioniste. Kao u dobra stara vremena, samo ne više punim kapacitetom…
Portal Lupiga smatra da su svjedočenja o ubojstvu hrvatske djece u Sloveniji izmišljena, jer njihovi posmrtni ostaci još nisu otkriveni. Tek dječije kosti bi dokazale da se doista radilo o zločinu. Ono šta nije iskopano, nije ni pobijeno…
Kad bi isti princip primjenili na Jasenovac, što inače zahtjevaju mnogi glasovi na desnici, od njega ne bi puno ostalo. Ako slovenski partizani nisu mučki ubili par stotina hrvatskih dječaka i djevojčica, onda je Jasenovac doista bio radni logor u kojem se ginulo od ozljeda na radu.
Evo, tome u prilog objavljujem i par svjedočenja jasenovačkih logoraša koja su dio muzejske građe Jasenovca i Hrvatskog državnog arhiva.
Pred članovima „Anketne komisije za ispitivanje ustaških zločina u logoru Jasenovac “, 18. svibnja 1945. Marić Mihajlo pok. Nikole, star 27 g. rodom iz Bjelovara izjavljuje da „kao posmatrač i očevidac svih strahota može mirne duše reći kako je… kroz četiri godine u logoru na razne načine umlaćeno ili umrlo od bolesti i gladi oko milijun i četiri stotine hiljada zatočenika, od kojih je bila ogromna većina Srba…“
Logoraš Živković Jovan, 30 g. iz Bačkog Gradišta pred anketnom komisijom tvrdi da ne zna koliko je ljudi ubijeno u Jasenovcu, ali da je „opšte uvjerenje među zatočenicima kako taj broj prelazi jedan milijun.“
Bing Julio, 39 g. rodom iz Virovitice, svjedoči kako „vjeruje da se taj broj kreće i do 1.600.000. ljudi.“
S brojkom od 1,4 milijuna ubijenih u Jasenovcu licitira i svjedok Đuzemlić Milan, 25 g. rodom iz Drenovog Boka. Više desetina svjedoka o zločinima Jasenovca, raspolaže približno istim brojem žrtava, koji je, kao poželjan, očito dogovoren u samoj Komisiji.
Anketna komisija od pet članova (Dr. Zdravko Popović, Dr. Milan Majer, Dr. Pecikozić Ante, Ivan Broz, major Dr. Ante Premeru) i dva zapisničara (Božidar Ognjanac i Trninić Stevo) tako zaključuje izvješće iz svibnja ’45.-e brojkom od 1,4 milijuna ljudi likvidiranih u logoru Jasenovac, istodobno dok traje partizanski masakr nad zarobljenicima u Sloveniji o kojem se nije smjelo svjedočiti gotovo pola stoljeća.
A današnji Čuvari tajni uvjeravaju nas da Komisije za komunističke zločine nisu ni potrebne, budući da nema dokaza. Puno je vremena prošlo i predugo su skrivani.
Gordan Malić/foto:hrt
