Gordan Malić o ‘šminkanju mrtvaca’: Budmir Lončar nije bio hrvatski diplomat

Vijest da je „101-oj godini preminuo hrvatski diplomat Budimir Lončar“ (Jutarnji List, 01. rujan 2024.) jest fake news. Svi hrvatski fact checkeri o tome šute, ali ne zbog pijeteta prema pokojniku. Iz nekog razloga, mnogima je stalo da Budimira Lončara posmrtno uguraju u povijest i kao hrvatskog diplomata, premda on to nikad nije bio. Niti jednog dana svoje homerski sadržajne karijere.

Unatoč tome, svi važniji mediji u Hrvatskoj danas uporno ističu da jest. Jest, jest, bio je i hrvatski diplomat. Tako tvrdi i Sveto pismo fact-checkera – Wikipedija.

“Novi Danas”, news magazine hrvatske ljevice u vlasništvu poduzetnika Emila Tedeschija, prije 30-ak godina svjedočio je nešto sasvim suprotno:“Na poziv vrhovništva, prošle jeseni, da javno izraze lojalnost Hrvatskoj, odazvala se golema većina „hrvatskih kadrova“ u saveznim tijelima. Među kadrovima u SSVP-u samo su dva „ekstremna slučaja“, tu lojalnost hrvatskoj državi, čak i na opetovane pozive, odbili javno iskazati – Budimir Lončar i Vjekoslav Koprivnjak.“- („Hrvatska diplomacija – Iz Vatikana u Rim“, Novi Danas“, 29. lipnja 1992.)

Budimir Lončar “bio je posljednji šef bivše jugo-diplomacije, savezni sekretar vanjskih ili inostranih poslova, Hrvat, Dalmatinac i otočanin po porijeklu, ali integralni Jugoslaven po uvjerenju i titoist po opredjeljenju, koji je gotovo tajio svoje hrvatstvo, bio je jedan od posljednjih postitovskih izdanaka bez ostatka Titove vanjsko-političko strateške škole,” piše “Novi Danas”.

U članku se opisuje nezavidni i pomalo deluzivni položaj u kojem se našao Lončar („u Hrvatskoj je „četnik“ u Srbiji „ustaša“), i njegovu pogubljenost u političkim zbivanjima, nazivajući ga „vodećim balkanskim nadrealistom“, što je posprdna aluzija na nadrealističkog pisca Koču Popovića, njegovog nekadašnjeg šefa u Sekretarijatu za vanjske poslove SFRJ (baš u to vrijeme umro je u Beogradu).

Drugi diplomat koji je odbio lojalnost napadnutoj hrvatskoj državi, bio je Vjekoslav Koprivnjak, bivši glavni direktor „Vjesnika“, partijski funkcioner i posljednji veleposlanik SFRJ u Indoneziji. Uoči odlaska na dužnost u Indoneziju 1989. Koprivnjak je, kao direktor izdavačke kuće Vjesnik, zabranio objavljivanje reportaže o ostacima spomenika bana Josipa Jelačića u Zagrebu. Cijela tiskana naklada magazina Start, kojeg je uređivao Denis Kuljiš, zbog toga je zapljenjena i uništena.

Nakon raspada Jugoslavije V. Koprivnjak je nastavio živjeti u Indoneziji kao biznismen pod „nesvrstanim“ diktarorom Suhartom koji je dao uposliti i Budimira Lončara kao svog savjetnika. Služenje diktatoru na drugom kraju svijeta i to u vrijeme kad je indonezijskim režimom vladala neobuzdana korupcija, Lončaru je bilo bliže od rada u diplomaciji napadnute Hrvatske.

Kasnije je tu svoju „principijelnu“ odluku pravdao time što nije želio biti dio establishmenta u kojem predsjedniku Tuđmanu društvo pravi „ustaša“ Gojko Šušak.

U saveznoj vladi Ante Markovića ostao je do kraja, čak i kad su je, poslije pada Vukovara, napustili svi ministri, i Veljko Kadijević. S Kadijevićem i Brovetom se, eto, još moglo kako-tako, ali Šušak je bio too much.

Prema podacima MVP RH iz 1992.g među diplomatima Republike Hrvatske našlo se 22,2 posto (brojem 30) „naslijeđenih kadrova“. Budimir Lončar nije bio na tom popisu zbog obveza u „svijetu nesvrstanih“. Politički se aktivirao tek 2000.g. kao savjetnik za vanjsku politiku i međunarodne odnose u uredu predsjednika Stipe Mesića. Tu je funkciju obavljao i u kabinetu predsjednika Ive Josipovića. Ukratko, posve sigurno nikad nije bio hrvatski diplomat i to se da ustanoviti provjerom činjenica za jedno prijepodne, uz kavu, kroasan i Google.

S obzirom na sve što je o njemu poznato, opravdano je pitati se da li i koliko je Lončar bio „hrvatski“ kao savjetnik u kabinetima Mesića i Josipovića. A napisati da je bio „jugoslavenski i hrvatski diplomat“ i staviti to u naslov, jednako je netočno kao i objaviti da je Josip Broz Tito bio „jugoslavenski i hrvatski maršal“.

Laži i mistifikacije prate biografije komunističkih funkcionera i u 21. stoljeću. U posljednje vrijeme ih je više u izlozima knjižara (Budimir Lončar, Mika Šiljak, Stipe Šuvar), a svima je zajedničko da ih pišu prijatelji, rodbina ili nadobudni ljevičari. Tvrtko Jakovina, autor biografije Budimira Lončara „Od Prijeka do Vrha svijeta“ o Lončaru piše kao njegov blizak prijatelj (ovih dana prima izraze saučešća), povjesničar Hrvoje Klasić rođak je Mike Špiljka o kojem je napisao hagiografijicu „Revolucionar i državnik“.

Rade Dragojević, Šuvarov biograf, novinar je „Ferala“ i srpskih „Novosti“, potpisnik deklaracije o „zajedničkom jeziku“ iz 2017. g. Ako nisu rođaci ili bliski prijatelji, onda su dio ideološke sljedbe koja ne odustaje od jugoslavenskih fantazija o zajedničkom kulturnom prostoru i duhovnom „postjugoslavenstvu“. U većini negativnih recenzija tvrdi se uglavnom isto – da su biografije komunističkih funkcionera subjektivno pisane, mnoge tvrdnje i zaključci proizvoljni i znanstveno neuvjerljivi, izvori nepouzdani ili subjektivni što dokazuje i činjenica da knjige nemaju popis korištene literature ili uredne fusnote.

Pisane su u u duhu divljenja i priznavanja povijesnog autoriteta funkcionerima na čijem se djelovanju, između ostalog, temeljila jugoslavenska diktatura. Politička ubojstva, verbalni delikt, cenzura i otpor demokratskim promjenama ostali su značajka režima kojem su služili, a neki poput Lončara nastavili su služiti sličnim režimima nakon propasti „domovine Jugoslavije“. Raspad Jugoslavije ostao je duboko utisnut u njihove sudbine „revolucionara i državnika“ ili „svjetskih državnika“ kako o Lončaru piše Tvrtko Jakovina. Tragedija jednog grada (Vukovara) i njegovih stanovnika nije ništa prema razvalinama tog osobnog gubitka…

Ukratko, razvikane biografije socijalističkih birokrata poslužile su da se romantizira čitavi poredak, i jedna epoha. Ljudima koji su progonili neistomišljenike, zabranjivali slobodan govor ili vodili jugoslavenske državno-terorističke službe (a Lončar je bio načelnik u dvije: OZNA i SID) pronalaze se simpatične ljudske crte, neki zavodljivi dio karaktera kako bi se razmekšala slika onoga čemu su služili.

Čitam ovih dana da je Lončar bio veliki zavodnik, „vitak kao hrt i lijepo odjeven“, ni jedan diplomatski prijem u New Yorku nije se mogao zamisliti bez ženskih uzdaha u njegovom smjeru. Šuvar, on je bio oličenje duhovitosti i šarma dalmatinske Zagore. Sve u vezi s komunističkom nomenklaturom, podvrgnuto je medijskoj mistifikaciji i literariziranju. Gdje li se u njima skrivao taj liberalni duh, onda kada je drmao njihov „narodni režim“?

Najznačajniji naš književni naricatelj, Miljenko Jergović među prvima se sjetio napisati In memoriam u kojem javlja kako je Lončar „otplivao s ovog svijeta u ranojesenjem moru“ ispred svoje rodne kuće na otoku Ugljanu. Za Jergovića Lončar nije samo bivši jugoslavenski i hrvatski diplomat, nego i istančani ljubitelj književnosti i (podrazumjeva se) njegov vjerni čitatelj, a „u svijetu daleko najuvaženiji živi čovjek iz naših krajeva“.

Tko u svijetu danas toliko cijeni Lončara, bivšeg partizanskog obavještajca, srednjerangiranog diplomata i neuspješnog ministra vanjskih poslova, Jergović ne otkriva, ali objavljuje zajedničku fotografiju s promocije Jakovinine knjige.

U većini medija, bez ikakvog utemeljenja, Lončar je opisan kao faktotum jugoslavenske i nesvrstane diplomacije, desetljećima prisutan u najvišim krugovima odlučivanja, preskačući stepenice mnogima nedostižne, kao neki naš C.M. de Talleyrand-Perigord, vječni Napoleonov diplomat. Premda je u komunističkom aparatu jugoslavenske diktature predstavljao nevidljivu kariku u ili na lancu aparatčika bez ikakve autonomije, likova koji su šuškali po foajeima, ispredali priče od otvaranja vrata Koči, Velebitu i drugovima pri vrhu…  S tog je lanca otpao u trenutku kad je, realno, prvi put mogao postati važan, u vladi Ante Markovića, ali bilo je kasno.

Nakon pada Vukovara zadnja savezna vlada je, Jergovićevski rečeno, „otplivala s ovog svijeta“ u neki bolji ili rezervni, a jedna od posljednjih diplomatskih akcija Budimira Lončara bilo je sazivanje sjednice UN-a o embargu na oružje svim jugoslavenskim republikama, naoružanim i nenaoružanim. Valjda je bio podjednako ljut na sve nacionaliste… Lončar nakon toga nije demisionirao, vidljivo prosvjedovao, a kamoli potegao svoje čuvene high-level veze u svijetu da to spriječi.

U Jergovićevoj kronici postjugoslavenskih „odlazaka s ovog svijeta“, koja se može čitati na njegovom blogu i u novinama za koje piše kao serija čitulja o važnim, manje važnim i samu njemu važnim osobama s jugoslavenske scene, nedavno se našao i Siniša Pavić, kultni beogradski tv-scenarist, rođeni Sinjanin i etnički Hrvat. Povod je, bezbeli, odlazak na ahiret, a naslov Jergovićevog teksta glasi „Kakav bi mogao biti hrvatski problem sa Sinišom Pavićem?“
Doista, kakav?

Malo tko i zna da je etnički Hrvat. Čovjek je živio, stvarao, osnovao obitelj, stekao slavu i umro u Beogradu gdje je proveo praktično cijeli život. Za njega je hrvatstvo bilo „samo geografski pojam“, smatrao je da su rat 90-ih skrivile „sve strane“, da je tih godina ustaštvo zavladalo svugdje u Hrvatskoj, naročito u njegovom Sinju kojeg zato „više ne prepoznaje“. Bio je čisti Jugoslaven, kao i njegov otac Ante Pavić, vođa sinjske Orjune i poznati politički nasilnik osumnjičen za atentat na Marka Raku Grčića, sinjskog HSS-ovca, inače djeda našeg poznatog prevodioca i novinskog urednika Marka Grčića.

Zbog posljedica atentata Ante Pavić je s obitelji pobjegao u Beograd, na sigurno, njegovom sinu Siniši bile su samo tri godine. Jergović tvrdi da je Sinišu Pavića „hrvatstva lišio njegov talent“, što je moguć slučaj, ali srećom nije se dogodio Matošu, Krleži, Ujeviću, Slobodanu Novaku, Petru Gudelju. S druge strane, jest Goranu Babiću, Dubravki Ugrešić ili Rajku Grliću. Reklo bi se da tu talent ipak nije presudan.

Presudno je ono zbog čega se Budimir Lončar okrenuo Suhartu i Indoneziji, umjesto Hrvatskoj, a Siniša Pavić Beogradu i Srbiji. Ideologija, lova, sigurna egzistencija i mir u slavenskoj duši. Jer, bez domovine se može lakše preživjeti, nego u kući koju je razorila granata.

Jergović je živi primjer toga da se od domovine koje nemaš, može živjeti i bolje nego od domovine koju imaš. Par hiljada knjiga prodanih u svakoj državi bivše Jugoslavije, više je od par tisuća prodanih u Hrvatskoj. Nisi Jugoslaven, a opet bez nje ne ide. I bez kulture u kojoj je cvala svjetski relevantna konceptualna umjetnost, nicali veličanstveni vijadukti i koncertne dvorane, pisala se izvrsna književnost, a zbog vica i pjesme završavalo na robiji.

Gordan Malić/Foto: T. Jakovcina x