Intervju predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović bečkom dnevniku Kleine Zeitungu izazvao je brojne reakcije. Društvene mreže zapalile su se zbog izjava da u dućanima u Jugoslaviji nije bilo više vrsta jogurta, ali i zbog tvrdnje da nisi smio reći da si Hrvat/Hrvatica.
Kolinda je tom izjavom htjela opisati kako o socijalizmu nije bilo baš svega u trgovinama, ali i da je htjela biti slobodna i imati mogućnost izbora.
“Odrasla sam u komunizmu i nisam htjela ništa drugo nego da izađem iz toga. Htjela sam biti slobodna. Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta i da ne moram vlastima priopćavati koliko ću trebati kruha idućeg tjedna.”
I onda je krenulo. Ljevičarski mediji i političari potaknuli su jogurt revoluciju u Hrvatskoj. Javili su su povjesničari, kroničari, jugonostalgičari, ljudi koji su proučavali prehrambene navike u Jugoslaviji, ljudi koji su čitali časopis Mljekarstvo
Što su o tom vremenu i pojavama rekli naši današnji parlamentarni zastupnici i politički lideri stranaka objavio je Dnevnik.hr:
Zlatko Hasanbegović iz Neovisni za Hrvatsku kaže pak da se nominalno smjelo reći da si Hrvat, ali da je bila nepisana politička korektnost da se to ne govori. Podsjeća da je pridjev “hrvatsko” svugdje prebačen u genitiv. ”Hrvatsko drušvo književnika preimenovano je u Društvo književnika Hrvatske”, navodi primjer.
Hasanbegović također kaže da se od 1971. do 1990. riječ ”hrvatski narod” nikad nije iskoristila bez dodatka ”i srpski narod”. Što se tiče Predsjedničine priče o manjku izbora jogurta, zastupnik kaže da je to metafora. ”Stotine tisuća Jugoslavena hrlile su u to doba u Trst, a to nije bilo bez razloga”, zaključio je Zlatko Hasanbegović.
HDZ-ovac Miro Kovač rekao je da u drugoj Jugoslaviji nije bilo poželjno isticanje hrvatstva. ”Toga se sjećamo posebno svi mi koji smo služili vojni rok u JNA-u. Štoviše, isticanje hrvatstva pjevanjem domoljubnih pjesama kao što su ‘Vila Velebita’, ‘Marjane, Marjane’ ili ‘Ustani, bane” tretiralo se kao verbalni delikt zbog kojega se završavalo i u zatvoru”, prisjetio se podsjetivši da je i Franjo Tuđman zbog borbe za ravnopravnost Hrvatske bio u zatvoru.
Spominjanje “više vrsta jogurta” shvaća kao stilsku figuru za vremena ”u kojima su redukcije struje bile svakodnevna pojava, kad smo benzin mogli kupovati samo u ograničenim količinama i kad smo smjeli voziti samo pojedinim danima ovisno o tome završava li nam registracija parnim ili neparnim brojem, kad su vladale nestašice kave, deterdženta i svih drugih higijenskih potrepština”.
‘‘To je laž”, rezolutno je tvrdnje da u Jugoslaviji nisi smio reći da si Hrvat odbacio dugovječni političar Josip Manolić. Uvjerava da baš nikakav problem nije bio izjasniti se da si Hrvat. Provjerili smo i sjeća li se je li u dućanima bilo više vrsta jogurta, na što se požalila Kolinda Grabar-Kitarović. ”Ne znam zašto joj to treba, po čijoj narudžbi to govori’‘, rekao je Manolić zaključivši da se radi o ”klevetanju samoupravnog socijalizma”.
Boris Miletić, predsjednik IDS-a, kaže da nikad nije osjetio ono o čemu priča Grabar-Kitarović. “Možda sam bio premlad. Kako sam rođen i živim u Istri, mi se nikada nismo dijelili po nacionalnosti, nego tko je kakav čovjek. Ili jesi ili nisi čovjek!”, kaže Miletić.
“Glupost i populistička laž“, tako je predsjednik HSS-a Krešo Beljak uzvratio na tvrdnje da se nije smjelo reći da si Hrvat ili Hrvatica. ”Hrvati su opstali više od tisuću godina pod stranim vladama, a u Jugoslaviji smo imali gotovo sve, samo su neke pjesme bile zabranjene”, prisjetio se Beljak.
Dodaje da je izjašnjavanje možda bilo zabranjeno onima koji su bili u Partiji pa im to nije bilo oportuno. Osvrnuo se i na “problem jogurt”. ”Istina je, sad može birati između više vrsta stranih jogurta jer hrvatskih više nema. Danas naša djeca jedu jogurt od mlijeka u prahu uvezenog iz Francuske”, zaključio je čelnik Seljaka.
‘Mislim da je intervju predsjednice bio ispod svake razine i stvarno ne znam u kojoj zemlji je Kolinda Grabar-Kitarović živjela. Nikad nisam imala problem reći da sam Hrvatica, to mi je pisalo u svim dokumentima i nisam imala nikad nikakvih problema zbog toga”, rekla je šefica GLAS-a Anka Mrak-Taritaš.
Podsjeća da je Bjelovarčanka, a bjelovarski kraj poznat je po mliječnim proizvodima, pa je, kaže, jogurta uvijek bilo na izbor. ”Jogurt iz bjelovarskog kraja najviše sam voljela, a kad bi mi dosadio, probala bih i jogurte drugih hrvatskih mljekarni”, rekla je Anka Mrak-Taritaš.
”Rođen sam 1958. i tada sam upisan kao Hrvat. Da tada nismo mogli biti Hrvati, danas ne bismo mogli imati Hrvatsku”, poručio je SDP-ovac Zlatko Komadina, koji je iz Predsjedničina kraja. Na pitanje je li bilo jogurta, rekao je da je njegova majka kiselila mlijeko, pa misli da njegov odgovor nije relevantan.
Njegov stranački kolega iz Dalmacije Ranko Ostojić odgovorio je: ”Gospođa se ne može osloboditi revidiranja čak i onda kada vrijeđa pamet ljudi koji su u to doba živjeli i znaju da je ovo još jedan cirkusantski nastup koji, naravno, nema veze s istinom”.
Ostojić nastavlja da bi čovjek pomislio da će Predsjednica tražiti status politički progonjene osobe, što, kaže, ne bi bilo čudno! ”Možda se i tamo dijele stanovi za novootkrivene žrtve bivšeg sustava”, zaključio je.
Kako je doista bilo?
Još 1982. godine, kada je Jugoslavija ušla u završnu fazu ekonomskog kraha, uvedeni su bonovi za potrošnju benzina, a zatim i vožnja autombila nazvana „par-nepar“. Vlasnik automobila mogao je voziti svoje vozilo u ovisnosti o posljednjem broju registracijske tablice tek svaki drugi dan.
Tu su bile velike nestašice struje te isključivanje struje domaćinstvima pa se znalo živjeti i provoditi večeri pod svijećama. Na policama u njenom djetinjstvu doista nije bilo toliko proizvoda kao sad, pa se svake reklame sjećamo i dan danas.
U osamdesetima stigle su nestašice kave, južnog voća, tjednima se nije mogla kupiti pasta za zube, a po traperice se moralo ići do Trsta.
I represija je u to doba bila žešća. Demokracija je u posljednjih tridesetak godina polako fermentirala do toga da se danas svi mogu nekažnjeno ismijavati čak i s predsjednicom. Za ono vrijeme nezamislivo.
Primjerice, danas gorljivi demokrat Goran Beus Richemberger, koji se, po pisanju Nacionala, tijekom srednjoškolskog razdoblja u Splitu predstavljao kao Srbin, što je kulminiralo slučajem iz veljače 1984., kad je dvije učenice brodograđevinske škole optužio za ”ustaštvo” i ”poticanje na klanje Srba”, a sve zbog prikaza opere “Nikola Šubić Zrinski” objavljenog u školskim novinama Brodograđevinac.
Te godine je u HNK Split postavljena navedena opera, a dvije šesnaestogodišnje učenice napisale su prikaz u kojem su istaknule da je najveći pljesak publike izazvala arija “U boj, u boj” i čin ljubljenja hrvatske zastave.
Dva mjeseca kasnije, u travnju 1984. Goran Beus, tada maturant i omladinski aktivist, u godišnjaku maturanata napisao je članak u kojem se obrušio na autorice teksta o operi Zrinski, nazivajući ih ustašama, a tom prilikom napao je i nastavnicu koja je bila urednica školskog lista.
Zbog Beusovih optužbi, dvije učenice su izbačene iz škole, odnosno prebačene u drugu školu, a nastavnica je završila na bolovanju zbog živčanog sloma i pritisaka. Na kraju je ostala bez posla.
M. Marković/Foto:maxportal
