U HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u 2 gostovao je Đuro Kovačević, junak Domovinskog rata, koji je otvoreno govorio o ratnim iskustvima, utjecaju rata na naše društvo, te načinima na koje se možemo truditi da se slično razaranje više nikada ne ponovi.
Na početku emisije Aleksandar Stanković istaknuo je koliko su ratne teme sveprisutne u našem društvu: “Rat ostavlja tragove na svima nama,” rekao je Stanković, najavljujući razgovor sa svojim gostom.
Đuro Kovačević, porijeklom iz Metkovića, tri je puta bio ranjen u Domovinskom ratu, ali se svaki put vraćao na prvu crtu bojišta. Njegova supruga, Maja Kovačević, u uvodnom prilogu istaknula je kako život s Đurom nije lagan, ali nikada nije dosadan. Đuro je s dozom humora komentirao vlastitu sudbinu:
“Možda sam mogao biti sjajan sportaš ili pisac, a evo sad sam tek dobar invalid,” rekao je Kovačević, koji i danas nosi metak u tijelu. Kroz više od 200 šavova i brojna ranjavanja, malo je dijelova tijela koje su mu ozljede zaobišle.
Rijetko pristaje na intervjue
Đuro rijetko pristaje na intervjue. S voditeljem Aleksandrom Stankovićem podijelio je svoja iskustva iz ratnih dana, progovorivši o teškim sjećanjima, ali i o svom odnosu prema ratu te izazovima koje je život donio nakon sukoba.
Nakon povratka iz JNA, Kovačević je, unatoč protivljenju roditelja koji su mu osigurali siguran život u Švicarskoj, odlučio ostati i pridružiti se obrani Dubrovnika. Uspomene iz rata uključuju i njegovo najteže iskustvo na Dinari, gdje su se suočavali s ekstremnim hladnoćama, dok je u Bosni i Hercegovini, prilikom zadatka “čišćenja” bunkera, bio ranjen i suočio se s gubitkom prijatelja.
“Roditelji su bili protiv. Oni su mi već su sredili preko našeg bogatog rođaka posao i stan u Švicarskoj. Tako da ja ne bih bio prognanik. S druge strane, to su moji ljudi ovdje. Ja sam rekao da nema šanse. Otac mi je onda rekao da ću s takvim mentalitetom poginuti, a ja sam odgovorio, onda ću poginuti”, prisjeća se.
U BiH mu je bilo najgore
Otkrio je i kako mu je najgore bilo u Bosni i Hercegovini, točnije na Dinari: “To je po noći bilo minus 36, a po danu minus 30”, govori Kovačević. Njegova je postrojba imala zadatak ‘čiščenja’ bunkera u Bosni:
Ranjen sam vukao prijatelja 6 sati po snijegu na Dinari, liječnik se čudio što sam preživio. Đuro Kovačević – Ajant
—-
ĐURO KOVAČEVIĆ: Mi smo trebali počistiti te bunkere. To su bili bunkeri, ja ne znam, ja to nisam vidio nego u onim filmovima Omaha Beach i tako. I kako bilo, u prvih 10 minuta obrisano je pola naše satnije. Ja sam se dovukao do onoga vrha i htio sam preskočiti. Međutim, pokazuje tamo da je ranjen moj prijatelj. Što ću, ne mogu ostaviti čovjeka. Jedini način, ja sam udaljen 4 metra od bunkera, je da ja izađem pred cijev i da ispalim hrpu metaka i onda pokušam njega gurnut doli da ga uhvate, a sa mnom gotovo, kraj priče. Međutim, on je poginuo, nisam znao. I onda su me oni tu izbušili žestoko i spasio me Ivan Gotovac, jedan plemenit čovjek. On me previo i rekao da je nevjerojatno, to su bile baš ono strašne rane.
– Liječnik je rekao da se čudi kako ste preživjeli. Ako se ne varam, Vi ste hodali 6 sati, po snijegu do koljena, da biste došli do medicinskog osoblja.
Došli smo do transportera. Nažalost, Matan Vuletić je umro.
– Čovjek kojeg ste nastojali spasiti?
Da, njega smo vukli. Sad zamislite, je sam ranjen i vučem tog čovjeka. Koliko sam izgubio krvi, trebao sam umrijeti, a nisam. U svakom slučaju, ušao sam u taj transporter, vozio se i pokvario se.
– Dobro, to je i crni humor u svemu tome.
Prvi put u povijesti da se pokvario, naravno kad sam ja unutra.
Objavljuje Nedjeljom u 2 u Nedjelja, 10. studenoga 2024.
“Za prvih deset minuta, zbrisano je pola naše satnije. Tamo je bio ranjen moj prijatelj. Nisam mogao ostaviti čovjeka. Ja sam bio udaljen četiri metra od bunkera, i jedini je način bio da ja izađem pred cijevi, da ispalim hrpu metaka i onda pokušavam njega gurnuti dolje da ga uhvate, a sa mnom je gotovo, kraj priče… Međutim, on je poginuo, je to nisam znao. Spasio me Ivan Gotovac, jedan plemenit čovjek. On me previo. To su bile strašne rane”, prepričava.
Svoje ratne dane i osobne izazove pretočio je u knjigu ‘Tako je pisao Ajant‘ . Ajant je njegov nadimak.
“Ajant je starogrački heroj. Ljudi ga znaju možda kao Ajaksa ili Ajas. On je čovjek koji je pod Troju doveo sve što ima – i sina i kćer. Nije on došao tu do pljačka. Dva puta je pobijedio Hektora i taman je htio ubiti Hektora, i onda ga nije ubio”, objasnio je Đuro.
Stanković je istaknuo da nije znao da postoji čovjek koji tako piše o Domovinskom ratu, te je kroz cijelu emisiju provukao ulomke iz Kovačevićeve knjige. “Život i razlozi niti malo ugodni odveli su me u Bosnu i Hercegovinu, zemlju gdje je vino dobro, hrana još bolje, gdje nikne sve što se zasije, gdje svako godišnje doba ima svoje boje. To je zemlja moga oca.
Obuzima me užas kada pomislim da ću ovdje, u Bosni, zemlji moga oca, ali daleko od svog doma, oduzeti život nekom nesretniku, sličnom meni. Sve isto, čak su i maskirne uniforme iste. U jednom trenutku nisi siguran u koga ćeš pucati. I na kraju krajeva, zašto? Zbog goriva? Zbog oružja? Zbog drugačije oznake na desnoj strani remena na košulji? Zbog manijaka koji će učiniti sve samo da bi zaradili?”.
Na pitanje o etici rata, Đuro je jasno izrazio svoje uvjerenje da je rat uvijek oblik zločina, smatrajući da nošenje uniforme ne opravdava ubijanje:
‘Čovjek može ostati čovjek’
“Ja osobno smatram da je rat zločin sam po sebi. Netko tamo ubije pet ljudi, a ja imam uniformu i ubijem ih 50. To je to. Samo zato što imam uniformu”, kaže Kovačević. Tvrdi i kako čovjek u ratu i dalje može ostati – čovjek:
“Ja imam tu jednu dosta simpatičnu scenu. Otprilike mjesec dana smo čuvali taj položaj i neki neprijateljski vojnik je dolje šetao. Ja u jednom trenutku shvaćam da će biti smjena. I ustajem i kažem “sklanjaj se, hoćeš da ti se majka u crno obuče”. Kad god sam mogao, poštedio bih čovjeka, nisam pucao u njega, nego kraj njega… Rekli su mi da će se vratiti, a ja sam odgovorio “kad se vrati, onda ću ga roknuti”, kaže.
Iako nije religiozan, naglašava da su mu baka i knjige poput Ilijade, Odiseje, Biblije i Kurana oblikovale vrijednosti.U tom ga je smjeru uputila njegova baka Malina, kojoj duguje to što mu je u život usađen niz vrijednosti.
“Meni taj Vukovar nikad nije bio jasan”
“Meni taj Vukovar nikad nije bio jasan. Ne znam zašto su tako sravnili grad, uništili sve živo. Naravno, ostale su posljedice, ali da su posljedice takve da se 30 godina nije pomaklo ništa. Pazite, ništa! Ja, da sam na srpskoj strani bio, i da znam da su nekoga odveli u logor ili da su ga negdje zakopali, ja bih rekao, pa jednom se umire. A s druge strane, i Hrvati trebaju ponuditi malo zrno oprosta. Napravite vi korak mali, pa ću i ja… Sve pomalo. Meni je to katastrofa.
Isto tako situacija u Mostaru. Mostar je podijeljen popola. Ima ljudi koji nikad nisu prešli na drugu stranu, a džamije i crkve se natječu koja će biti viša”, komentira Đuro.
“Javljaju mi se ljudi iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, pa i šire. Vele dao sam im nadu. Nadu. Uh, to je nešto čega me prolaze srsi. Čak i tremor po čitavu tijelu. Znate li što su znali čovjeku dati nadu i to u današnjem dobu, gdje caruje otuđenost? To je teže nego cijeli rat koji sam prošao.”
Kaže da trpi strašne boli, ali nikoga ne mrzi:
“Ako sam ljudima samo malo pomogao, jedina bi mi želja bila da oni tako pomognu drugima. Zovu me drugačijim veteranom. Čovjekom koji trpi strašne boli, ali koji nikoga ne mrzi, koji čita pa objasni što je pisac hio reći. Ima tu istine. Ali vrag je u detaljima. Znate, preživio sam nešto što se ne preživljava samo zato da bih mogao voljeti i biti voljen. Da bih mogao imati ono što je vama dano besplatno.”
Na kraju gostovanje Đuro Kovačević – Ajant uputio je poruku o važnosti očuvanja mira:
“Čuvajte mir, čuvajte zdravlje, i najvažnije od svega – vrijeme. Ne postoji ni jedna valuta na ovom svijetu koja može vratiti naše vrijeme. Znači kada prolazi, ne možete vi kupiti vrijeme. Ono je prošlo. Možete kupiti možda zdravlje, ali vrijeme nikad. Za to treba iskoristiti svaki dan – ‘carpe diem”, zaključio je Đuro.
Danas Kovačević i njegova supruga žive skromno od mirovine, zahvaljujući podršci obitelji i dobrih ljudi. Na društvenim mrežama Đuro otvoreno piše o svojoj svakodnevici, priznajući da se ponekad bori s financijskim ograničenjima, no unatoč svemu, ne osjeća žaljenje. Život u Hercegovini sada mu predstavlja novi dom i utočište, gdje pronalazi mir, bez očekivanja ili zahtjeva prema državi.
