Hrvatska je od BiH trebala kupiti Neum, evo načina kako to učiniti

Ugovor o granici BiH i Hrvatske u lipnju 1999. u Sarajevu su potpisali hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman i predsjednik BiH Alija Izetbegović. Ugovor još nije ratificiran u parlamentima obje država.

U svrhu razgraničenja formirana je Međudržavna komisija za razgraničenje koju su s hrvatske strane vodili onodobni pomoćnik ministra vanjskih poslova Joško Paro, zadužen za politički aspekt, i brigadir HV-a Željko Dobranović, zadužen za karte i sigurnosna pitanja. Pregovarački tim BiH čini su predstavnici sva tri bh. naroda.

Povod za formiranje Komisije bio je incident na granici Hrvatske i BiH kod Marin Broda u prosincu 1998. godine. Hrvatska policija zapriječila je ilegalan ulazak u Hrvatsku, reagirao je SFOR i uhitio dvojicu hrvatskih policajaca. Akciju su pravdali činjenicom da im je u Sarajevu objašnjeno kako sporni dio pripada Bosni i Hercegovini.

Na akciju SFOR-a oštro je reagirao hrvatski predsjednik dr. Tuđman.

Tenkovi, s cijevi uperenim prema Martin Brodu, su već bili zagrijali motore , američki veleposlanik ekspresno je dojurio na Pantovčak. Hrvatski policajci su oslobođeni, SFOR se povukao, a Mate Granić je najavio rješavanje graničnog spora s BiH civiliziranim putem. Formirana je spomenuta Komisija.

Joško Paro: „Pustite ludog Tuđmana“

Vezano za incident u Martin Brodu u diplomatskim krugovima u BiH prepričava se još jedan skandal vezan za tu temu, a u učinio ga je vođa hrvatskog pregovaračkog tima Joško Pario.

Naime, kad je Međudržavna komisija pregovarala o graničnoj crti u Hrvatskoj Kostajnici (inače je bilo sedam spornim točaka na granici Hrvatske i BiH), Paro je pitao predstavnike Srba može li hrvatska policija postaviti graničnu policiju i carinu na desnu obalu Une (Zrinski grad, nekoliko pratećih objekata i tridesetak oranica na desnoj obali Une obali pripadaju Hrvatskoj, o. a. ), vođa srpske delegacije mu je odgovorio:

„Tuđman je htio zaratiti s NATO paktom zbog deset metara teritorija kod Martin Broda, a Vi mene pitate možete li postaviti policiju na svoj teritorij.“ Joško Paro, karijerni hrvatski diplomat, prostački je reagirao:“Pustite ludog Tuđmana.“

Bošnjacima je bila draga ta njegova ocjena prvog hrvatskog predsjednika, Srbi su bili razočarani, a hrvatski predstavnik u bh. Komisiji čudio diplomatskom ispadu šefa hrvatskog pregovaračkog tima.
Sarajevo traži Sutorinu, Igalo i Njivice

Osim nekoliko spornih točaka na granici s Hrvatskom BiH još nije definirala granicu s Crnom Gorom. Iako se u diplomatskim krugovima najavljuje da će ta tema uskoro biti riješena, iz Sarajeva povremeno dolaze glasovi da će BiH tražiti „povrat izlaza na more kod Sutorine“.

Sutorina je priobalno područje u Crnoj Gori između Herceg Novog i granice s Hrvatskoj u kroz povijest je mijenjalo vlasnike. U jednoj fazi pripadalo je i Bosni i Hercegovini. Svojedobno je iz kabineta Harisa Silajdžića puštena informacija da će BiH tražiti povrat Sutorine:

„Komšić i Silajdžić, kako priopćava predsjednički Ured za informiranje, ujutro će naložiti novoformiranoj Vladi Federacije BIH da pred međunarodnim sudom pokrene proces arbitraže i povratka drugog BH izlaza na more – Sutorine te Igala i Njivica, mjesta koja je Crna Gora, točnije Srbija prevarom oduzela Bosni i Hercegovini…

“Sada je prigoda da se s Crnom Gorom na pregovarački stol postavi jedno staro, nejasno granično poglavlje: izlaz BiH na more u Bokokotorskom zaljevu kod Sutorine,” kazao je Komšić

“I površnim poznavateljima povijesti poznato je da je BiH, nakon Berlinskoga kongresa 1878. godine, zadržala dva izlaza na obalu Jadrana, utvrđena mirovnim pregovorima u Požarevcu 1718. godine: jedan kod naselja Neum i drugi, na ulazu u Bokokotorski zaljev, u predjelu zvanom Sutorina. Klek i Sutorina pripali su od 1918. godine Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. To je trajalo do 1921. godine, kada je Vidovdanskim ustavom Jugoslavija podijeljena na 33 oblasti. Enklava Klek i Sutorina pripale su Mostarskoj oblasti – kaže Komšić

Nakon toga 1929. godine Sutorina se našla u sastavu Zetske banovine, ali ipak u sklopu Trebinjskoga kotara. Partizanske vlasti nisu na zasjedanju AVNOJ-a raspravljale o granicama. To pitanje otvoreno je u veljači 1945. godine. tajnik Predsjedništva AVNOJ-a Mile Peruničić predložio je kao kriterij za granice BiH stanje određeno Berlinskim kongresom 1878. godine. Po tom kriteriju Neum i Sutorina pripale bi BiH.

U svibnju 1946. godine tajnik Skupštine FNRJ uputio je dopis federalnim jedinicama da mogu izvršiti korekcije granica i o tome Skupštini dostaviti prijedloge i dokumentaciju. Međutim, o eventualnim pregovorima o razgraničenju između BiH i Crne Gore od 1945. do 1947. nema pismenih tragova. Neposredno nakon II. svjetskoga rata, BiH je na zemljovidima prikazivana s izlazom na more u Boki kotorskoj kod Sutorine.

“Crnogorcima more, Bosancima planine”

Granica BiH i Crne Gore u predjelu Sutorine najvjerojatnije je utvrđena usmenim dogovorima tadašnjih komunističkih moćnika. Ako je suditi po političkoj moći u Sarajevu i Podgorici, Đuro Pucar Stari i Avdo Humo, u ime BiH, dogovorili su trampu s Blažom Jovanovićem, uz blagoslov Josipa Broza i Vladimira Bakarića.

Bosanskohercegovački teritorij Sutorine, Igala i Njivica ustupljen je Crnoj Gori, a zauzvrat BiH je dobila crnogorski teritorij istočno od rijeke Sutjeske – Maglić, Kruševo i Vučevo.

Prvi dokumentirani zapis o Sutorini u sastavu Crne Gore pojavio se u svibnju 1947. godine, Zakonom o administrativno- teritorijalnoj podjeli Crne Gore. Tada je kotaru Herceg Novi pripala općina Igalo, u koju su ušla naselja Sutorina, Sušćepan, Prijevor i Ratiševina.“

Izjava je nekoliko dana kasnije demantirana, pa se, očito je, radilo o probnim balona da se provjeri kako će reagirati Crna Gora, ali i međunarodna zajednica.

Silajdžić je kazao da Predsjedništvo BiH nikada nije razmatralo ovo pitanje i da je potpuno neutemeljena konstatacija da su on i član Predsjedništva BiH Željko Komšić najavili pokretanje spora, naglašavajući da je „službeni stav BiH da s Crnom Gorom nema otvorenih pitanja. Vrlo brzo se treba potpisati Sporazum o granici između BiH i Crne Gore koji je u fazu usuglašavanja i na nivou stručnih komisija”.

Na pitanje hoće li u Predsjedništvu BiH biti pokrenuto ovo pitanje i hoće li se povodom toga BiH uključiti u rad međudržavne komisije Hrvatske i Crne Gore oko razgraničenja na Jadranu Silajdžić kaže da će se “BiH u vezi s tim i sličnim pitanjima rukovoditi nalazima Badinterove komisije” koja je priznala granice iz 1991. godine.

I episkop bi se brčkao u „srpskom moru“

U radikalnim krugovima u Sarajevu, bliskim Islamskoj zajednici, povremenu se obnavljaju želje za povratkom Sutorine u sastav BiH. Što se bošnjačkih političara u Sarajevu tiče tu nastaje novi problem. Sutorina se naslanja na teritorij Republike Srpske pa bi i bilo kakvoj mogućoj razmjeni teritorija ona ušla u sastav RS-a. Stoga su danas jedini koji otvaraju temu Sutorina krugovi unutar Srpske pravoslavne crkve i ratni gradonačelnik Trebinja Božidar Vučurević.

Episkop zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije javno je pozvao vlasti BiH i Republike Srpske da službeno pokrenu pitanje uključivanja BiH u arbitražu oko dijela jadranske obale koja joj je oduzeta.

U pismu političkom vrhu Republike Srpske Nebojši Radmanoviću, Nikoli Špiriću i Miloradu Dodiku episkop Grigorije navodi da u tom procesu sudjeluje Hrvatska i Crna Gora, a da je BiH iz njega nepravedno isključena.

– Ako je SFRJ rasformirana prema granicama nacrtanim u Jajcu 1943. godine, zar nije normalno zahtijevati da se razgraničenje između Hrvatske, Crne Gore i BiH sprovede prema tim granicama.

Time bi se ispravila ne samo politička, nego i povijesna nepravda koja nas je udaljila s obale kojoj, po svim specifičnostima, pripadamo – piše vladika Grigorije naglašavajući da u Buxellesu postoji i pisani dokument između bivših predsjednika Hrvatske i Srbije Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića o razmjeni teritorije na području općine Trebinje.

Pisani dokument ne postoji, ali vjerojatno postoje zabilješke s pregovora u kojima se spominje ideja razmjene teritorija. Po tim zabilješkama trećina općine Trebinje bila bi ustupljena kao zaleđe Hrvatskoj, a zauzvrat bi Trebinje dobilo područje od Molunata do Popovića.

Olga Ramljak naljutila Tuđmana

Da se u pregovorima Tuđman i Miloševića razgovaralo o zamjeni teritorija hrvatskoj javnosti osobno je priopćio predsjednik Tuđman na redovitoj press konferenciji u to vrijeme. Na upit novinarke Olge Ramljak koja će pravna procedura biti potrebna da se ta razmjena provede, Tuđman je ljutio odgovorio: „Bit će kakva bude trebala.“

Na tu temu tijekom svjedočenja u Haagu na suđenju dr. Jadranku Prliću govorio je bivši ministar vanjskih poslova Miomir Žužul: “Jedina situacija da je Tuđman pristao razmatrati teritorijalno pitanje jest kada se, na prijedlog lorda Ovena, govorilo o zamjeni područja Neuma za istu dužinu teritorija od oko 12 kilometara na Prevlaci”.

Žužul je objasnio da je za Tuđmana Neum bio strateško pitanje, jer se tu presijecao kontinuitet hrvatskog teritorija, dok je za BiH to bilo bitno političko i simboličko pitanje, jer joj je to jedini izlaz na more. Pokojni hrvatski predsjednik ne kraju je odbio takav jednostrani prijedlog, očekujući da se pitanje zamjene teritorija vezuje za Sutorinu, Prevlaku i Neum.

“Hrvatska ne bi pristala zamijeniti Prevlaku samo za Neum, riječ je o sveobuhvatnom rješenju, koje bi osiguravalo područje Dubrovnika i donijelo mir, i u tom pogledu taj prijedlog međunarodne zajednice nismo prihvatili, nego smo ga uzeli u razmatranje”, rekao predsjednik Tuđman na konferenciji za novinare u Zagrebu potkraj 1993. godine.

Milošević je uporno nudio zamjenu teritorija

Ministar vanjskih poslova Hrvatske Mate Granić nije bio neposredno uključen u ponudu koju je dostavio engleski mirovni posrednik. No, ne isključuje takvu mogućnost. Sjeća se da je bilo sličnih ideja o koridorima kod Županje, u Baranji i još nekoliko mjesta.

Kaže da je potkraj jeseni 1993., na traženje Slobodana Miloševića i inicijativu Lorda Ovena, stigla ideja o tzv. trojnoj razmjeni teritorija – Hrvatske, BiH i SR Jugoslavije, a Milošević je, tijekom međunarodnih konferencija, još dva do tri puta spominjao ideju zamjene.

„U pitanju je bilo rješavanje problema zaleđa Dubrovnika, gdje bi RH dobila dubinu u zaleđu, tadašnja Jugoslavija i Crna Gora dobile bi Prevlaku do Molunta, a Republika Srpska dobila bi u teritorij oko tromeđe i granice sa Srbijom i Crnom Gorom. Međutim, o toj ideji nikada nije bilo službenih razgovora, osim jednog u prosincu 1995., u Daytonu, opet na inicijativu Lorda Ovena i Slobodana Miloševića , kaže Granić

Danas je jasno da se granice mogu mijenjati samo dogovorom i uz posredovanje međunarodne zajednice. Granice među državama bivše Jugoslavije definirala je Badinterova komisija 1991. godine. Stoga bi Hrvatska mogla razmisliti o novoj ideji kad je u pitanju Neum i granica s Bosnom i Hercegovinom. Ponudi Bosni i Hercegovini da od nje kupi Neum.

Iako se ta ideja dana nekome može činiti suluda, u povijesti je veliki broj primjera koji govore u prilog tezi da je izvediva. I vjerojatno bi koštala manje nego sve aktualne inačice spajanja sjevera i juga Hrvatske. Jeftinije od Pelješkog mosta (preskup je i ima ograničen vijek trajanja ) i podvodnog tunela, a efikasnije i trajnije od koridora kroz BiH.

Pogledajmo neke o zanimljivijih kupnji teritorija u povijesti

Prodaja Louisiane – SAD kupile teritorij veličine četiri Francuske

Prije 209 godina, 30. travnja 1803. Francuska je prodala Louisianu Sjedinjenim Državama. Louisiana, koja je ime dobila po francuskom kralju Luja XIV., obuhvaćala je najveći dio današnjih Sjedinjenih Država između rijeke Mississippi i planinskog lanca Stjenjak. Na tom području kasnije je stvoreno 15 američkih saveznih država: Louisiana, Arkansas, Missouri, Iowa, Sjeverna i Južna Dakota, Teksas, New Mexico, Nebraska, Kansas, Wyoming, Minnesota, Oklahoma, Colorado i Montana.

Ta najveća prodaja nekretnina u povijesti obavljena je bez ijednog ispaljenog metka, a dogovorena je kad je Amerikom vladao predsjednik Thomas Jefferson, a Francuskom Napoleon Bonaparte.

Do sredine 18. stoljeća, Francuska je kontrolirala ogromna područja sjevernoameričkog kontinenta: od New Orleansa na jugu, do Velikih jezera na sjeveru, te prema zapadu do današnje Montane. Tijekom francusko – indijanskog rata 1762. Francuska je sva svoja područja zapadno od rijeke Mississippi predala Španjolskoj, a gotovo sve preostale sjevernoameričke posjede Velikoj Britaniji.

Na zalazu imperijalne snage Španjolska nije mogla upravljati velikim posjedima pa je 1801. tajnim ugovorom vratila Francuskoj Teritorij Louisiane.

U strahu da će Napoleon zagospodariti Mississippijem i čitavim Meksičkim zaljevom, tadašnji američki predsjednik Thomas Jefferson naputio je veleposlanika u Parizu Roberta Livingstonea da s francuskim ministrom Talleyrandom pokuša dogovoriti kupnju New Orleansa.

Početkom proljeća 1803, kao pojačanje za pregovore, upućen je i budući američki predsjednik James Monroe. No, dan prije njegovog dolaska u Pariz, 11. travnja, Talleyrand je upitao američkog veleposlanika koliko bi Amerika platila za cijelu Louisiane, a ne samo za grad New Orleans.

Napoleonu je veliki prekomorski teritorij zadavao glavobolje

Pregovori su krenuli munjevitom brzinom i do kraja mjeseca Sjedinjene Države su postale novi vlasnik gotovo 2,1 milijun četvornim kilometara. Za teritorij četiri puta veći od površine Francuske SAD su platile 15 milijuna dolara, što je nešto više od sedam dolara po četvornom metru kilometru. Francuskoj je plaćeno 11 milijuna i 250 tisuća, a postojećim naseljenicima, na ime odštete, 3 milijuna i 750 tisuća dolara.

Nakon što je potpisao ugovor Napoleon Bonaparte je bio jako zadovoljan: “Stjecanjem vlasništva nad tim područjem SAD jača svoju moć, a Engleska dobiva suparnika na moru koji će smanjiti njenu oholost.”
Devet godina nakon kupnje Louisiana je bila prva novostvorena država koja je primljena je u Uniju kao 18-ta članica Sjedinjenih Američkih Država.

Na proslavi 200.-te obljetnice kupnje Louisiane, u prosincu 2003., u New Orleansu nazočili su američki predsjednik George Bush, francuski predsjednik Jacques Chirac te španjolski kralj Juan Carlos.

Kupnja Aljaske – američki postao tisućljeća

Aljaska je poluotok na sjeverozapadu Sjeverne Amerike, površina joj je oko 1,5 milijun kvadratnih kilometara, a na tom prostoru živi 655 tisuća stanovnika

Aljaska je otkrivena u 18. stoljeću, u drugoj polovici stoljeća prva naselja osnovali su Rusi. Poslije Krimskog rata Rusi su se bojali da će Aljasku osvojiti Amerikanci, pa su caru savjetovali da ju je bolje prodati nego izgubiti u ratu. Amerikanci su već bili kupili Louisianu od Francuza, otok Manhattan od Indijanaca, pa je američki ministar vanjskih poslova htio kupiti i Aljasku.

Ponuda je predana ruskom caru Aleksandru II. prije građanskog rata 1860. godine, a kupnja je dovršena 7 godina kasnije. U jednoj vojnoj bazi na istoku Aljaske zastava Carske Rusije spuštena je 18. listopada 1867., a na jarbol je podignuta zastava SAD, čime je označen prelazak Aljaske u vlasništvo SAD-a. Službeno je američkim teritorijem proglašena tek 1912. godine.

Milijun i pol četvornih kilometara SAD su platile 7,2 milijuna dolara – danas bi to bilo 92 milijuna dolara – što se kasnije ispostavilo kao jedna od najpametnijih kupnji u povijesti. Tadašnji državni tajnik Wiliam Suard obavio je pregovore o kupovini zemlje, za koju su mnogi smatrali da je zemlja divljine, snijega i leda, te su dogovor o transakciji zvali “Suardove ludorije”.

Međutim, ulaganje u snijeg i led pokazala se vrhunskom investicijom kada su na Aljasci otkrivena velika nalazišta nafte, zemnog plina, zlata, srebra i drugih ruda.

Čak 80 posto površine je nedostupno privatnim osobama tj. u vlasništvu je države u obliku parkova, šuma, spomenika prirode pa je Aljaska najzaštićeniji veliki teritorij na svijetu.

Aljaska je 49. država SAD postala 1959. godine, a tamošnji stanovnici 18. listopad slave kao dan Aljaske.

Kupnja Djevičanskih otoka od Danske

Američki Djevičanski otoci su otočna grupa Malih Antila u Karipskom moru, istočno od Portorika. Otoci su dio Američkih vanjskih područja.

Kad je Kristofor Kolumbo 1493 godine stigao do tih otoka, na njima su živjeli prastanovnici tih područja, Ciboneyi, Caribi, Arawaci i druga indijanska plemena. Zbog nedirnute ljepote Kolumbo ih je nazvao “otoci djevica” (Santa Ursula y las Once Mil Virgines ili, kratko Las Virgines) u spomen na svetu Ursulu i njenih 11.000 pratilja koje su, prema legendi, kod Kelna prošle svoj martirij.

Otocima su desetljećima vladale razne europske države – Španjolska, Engleska, Nizozemska, Malteški vitezovi, Francuska, i konačno Danska, koja je vlast nad svim otocima preuzela 1733. godine.

Za vrijeme prvog svjetskog rata su se SAD bojale da bi Njemačka mogla okupirati Dansku i otoke koristiti kao bazu za podmornice. Zato je Danskoj ponuđeno da proda otoke. Danska vlada je to shvatila kao ultimatum i 17. siječnja 1917. za 25 milijuna dolara prodala otoke SAD-u. Svim stanovnicima je 1927. godine dano američko državljanstvo.

Otoci od 1970. uživaju lokalnu samoupravu, biraju vlastitog guvernera te šalju jednog delegata u Kongres SAD, koji, pak nema pravo glasa, ali sudjeluje u radu kongresnih odbora.

Danas na otocima živi oko 125.000 stanovnika, 42 posto s baptisti, 34 posto katolici, a 17 posto pripada anglikanskoj crkvi. Uz engleski, koji je službeni jezik, na otocima se govore još španjolski i kreolski. Stanovništvo je podijeljeno oko toga želi li potpunu nezavisnost, status američke savezne države ili status quo.

Koliko bi koštao Neum?

Kad se pogledaju poznatiji slučajevi kupnje teritorija u povijesti koje su provedene u onodobnim pravnim okvirima ne bi trebalo isključiti razmišljanja o kupnji Neuma. Realnu cijenu ne bi bio problem ustanoviti, a usporedbe sa sličnim transakcijama u povijesti mogu služiti kao primjer.

Kupnjom Neuma svi bi mogli biti zadovoljni. Hrvatska, jer bi dobila kopnenu vezu sjevera i juga, stanovnici Neuma  (oni bi bili najsretniji) napokon bi se vratili ondje gdje pripadaju, a BiH bi dobila dovoljno novca za investicije u cestogradnju.

Uostalom, ruski car Aleksandar II. Aljasku je prodao da bi osigurao novac za izgradnju Transsibirske željeznice od Moskve do Vladivostoka.

Marko Marković/Foto: