ZORAN MILANOVIĆ je u Slavoniju doveo “Srpskog kralja mesa” Petra Matijevića, namjestio mu PIK u Negoslavcima a prvo što je on napravio otpustio je 60% radnika. Sad jurišaju na petrinjski Gavrilović.
DVA tjedna nakon što je počeo koordinirani napad na agenciju ‘Drimia‘ , svima je već jasno da je riječ o, kako je napisao jedan analitičar, ‘linču bez konopca’. U napadima na Drimiu nema nikakvog osnova osim želje da se sruši aktualna vlada i vrati na vlast Zoran Milanović i njegov tim – Maras, Zmajlović, Kotromanović i ostali prvaci konkretnih afera. Neki detalji otkriveni prilikom srednje faze napada na agenciju otkrivaju, međutim, dublje i još opasnije političke namjere.
Po strani od žestokog napada, tekstovi u dvije dnevne novine otkrivaju da je na listi ‘ilegalnih’ firmi, s kojima se treba obračunati i uništiti ih – i prehrambeni div Gavrilović. Naime, Drimiu se napalo zbog toga što ima ugovor o zastupanju Gavrilovića u medijima, jer je Gavrilović, navodno, protivnik države u arbitraži.
Već samo to novinarsko otkriće – da Drimia zastupa Gavrilović – zaslužuje neku vrstu ‘Nobelove nagrade’, jer obje novine koje su objavile te članke godinama primaju PR objave s e-mail adrese @drimia.hr, a agencija također zakupljuje oglase u tim istim novinama, kao i u svim ostalim važnijim medijima.
Kako bi se otkrila ta strašna ‘povezanost’, nisu dakle trebali James Bondovi i UDBA, već provjera korporativnog e-maila tvrtki u kojima su zaposleni autori tekstova, a moglo je pomoći i računovodstvo. Šalu na stranu, mnogo više zabrinjava tvrdnja da je Gavrilović – protivnik države.
Obiteljska tvrtka ‘Gavrilović’ jedna je od najstarijih industrija u Hrvatskoj, s prošlošću koja daleko nadmašuje i socijalizam i Jugoslaviju. Nakon 1945. nasilno je oduzeta vlasnicima, koji su je nanovo otkupili od RH dok je Petrinja, sjedište firme, još bila okupirana od Martićevih i Babićevih četnika. Na taj je način Đuro Gavrilović stariji pokazao zavidnu vjeru u konačnu slobodu Hrvatske: zamislimo samo da je nekom nesrećom prihvaćen plan Z-4, koji su nametale strane ambasade – to bi značilo da dokumentom o kupnji može zapaliti cigaretu.
Od ponovne uspostave proizvodnje čuvenih mesnih proizvoda obitelj Gavrilović traje, nažalost, svojevrstan podzemni rat protiv tvrtke, čiji je željeni ishod da se nasljednici obeshrabre, otjeraju, a Gavrilović ponovo da na upravu jugoagresorskom portparolu Borislavu Mikeliću. Time bi se ostvarili uvjeti za promjenu etničke slike na vrlo osjetljivom području Banovine.
Nakon 2000., a posebno nakon 2011., ti pritisci kulminiraju u stalnim pretresima i isforsiranim kontrolama tvrtke, koje nerijetko obavljaju policajci u punoj borbenoj spremi. Igrom ‘slučaja’, ti se upadi u Gavrilović događaju uglavnom onda kad je Mikelić u blizini, u obilasku Banovine. Nakon upada, slijede napisi u medijima protiv obitelji Gavrilović, a u korist Borislava Mikelića i njegovih zahtjeva, koje redom potpisuju novinari bliski srbijanskoj politici.
Taj pritisak na Petrinju i Gavrilović u potpunom je suglasju sa proklamiranim ciljevima Memoranduma SANU 2, a to je unošenje kaosa na područje Vukovara i Banovine. Srbijanski su stratezi, naime, procijenili da se u kninskoj regiji više ne može gotovo ništa učiniti protiv Hrvatske, kao niti u okolici Dubrovnika. Meke su točke Republike Hrvatske, procijenili su arhitekti zločina, upravo duboko ranjeni Vukovar i od stanovnika ispražnjena Banovina, pa se zato na tim područjima koncentrira njihova obavještajna, politička i ekonomska djelatnost.
Ekonomska je agresija na području grada-heroja kulminirala upravo u zadnjem tjednu vlade Zorana Milanovića, kad je pod krajnje nejasnim okolnostima u ruke investitora iz Srbije dospio ogromni poljoprivredni kombinat u Negoslavcima zapadno od Vukovara.
‘Srpski kralj mesa’, Petar Matijević, odmah po ulasku u vlasništvo naredio je otpuštanje 60% radnika, što u ekonomskim realnostima Istočne Slavonije znači i – vjerojatni odlazak stanovnika van Hrvatske.
Takva je sudbina, očito, namijenjena i Gavriloviću. Jednu od najstarijih hrvatskih industrija nositelji kampanje protiv Karamarka proglašavaju – tvrtkom neprijateljskom Hrvatskoj, s kojim je sramotno poslovati – ali, naravno nije sramota primati njen novac i oglase. Obrazac je tu poznat – novac je ‘naš’, onaj tko daje novac je svejedno kriv, a žrtvi se oduzima pravo na obranu u medijima i pošteno suđenje: unaprijed proglašava krivom, dok je osuda javna, izrečena uz urlikanje ‘u ime naroda’.
Krešimir Marković/Direktno.hr
