DOKTOR povijesnih znanosti Ante Delić na Sveučilištu u Zadru obranio je disertaciju na temu “Djelovanje Ante Pavelića od 1945. do 1953. godine“. Prvi je to doktorat na temu ustaškog poglavnika, a donosi obilje manje poznatih i novih informacija o vođi ustaškog pokreta.
U doktorskom radu Delić otkriva koje su najveće komunističke laži o Paveliću, tko je Paveliću pružio utočište, kamo je nestalo ustaško blago, koja je uloga Krunoslava Draganovića i što otkriva osobna arhiva Ante Pavelića koju je pregledao u Madridu. Delić je jedini od svih hrvatskih povjesničara imao uvid u osobnu dokumentaciju poglavnika NDH-a.
Nakon obrane disertacije novopečeni doktor znanosti Ante Delić dao je intervju urednik Hrvatskog tjednika Ivici Marijačiću.
Prvi ste znanstvenik koji je počeo s istraživanjem osobne dokumentacije Ante Pavelića. Poznato je da ste bili u komunikaciji s njegovom kćeri Višnjom Pavelić. Što ste najvažnije otkrili nakon prvih uvida?
Iz perspektive povjesničara ne treba posebno naglašavati koliko je važan svaki izvor koji je do sada nekorišten i nepoznat, kao što je slučaj s privatnom ostavštinom Ante Pavelića. Naravno, uz uvjet da mu pristupite u skladu s pravilima povjesničarskoga zanata.
Pavelićeva nam ostavština s jedne strane govori o nepoznatim epizodama njegova djelovanja i njegovim vlastitim stavovima iz njegove perspektive, odnosno njegovih suradnika, dok s druge strane ostavština sadrži i podatke o Pavelićevim političkim protivnicima.
Važnost Pavelićeve ostavštine je što nam govori o mnogim epizodama i činjenicama iz Pavelićeva života, a koje nam iz drugih dostupnih izvora nisu bile poznate. Na koncu, kada se dokumenti iz ostavštine analiziraju zajedno s drugim arhivskim gradivom, mnogi odgovori postaju jasniji.
Bilo je pokušaja miniranja Vaše disertacije na Sveučilištu u Zadru. Tko je pokušao napraviti problem i zbog čega?
To još uvijek ne znamo i mislim da je manje važno o kojemu i čijemu se imenu radi. Ono što je očito jest da nekima i danas smeta znanstveno istraživanje novije hrvatske povijesti. Mi moramo konačno rasvijetliti i dokumentirano progovoriti o ovim temama, ne prvenstveno zbog osobe Ante Pavelića, nego zbog nas samih, zbog istine o našoj vlastitoj povijesti. Svi narodi u svojoj povijesti imaju trenutaka na koje su izuzetno ponosni i trenutaka kojih se stide i voljeli bi da se nisu dogodili.
To je i kod nas slučaj. Međutim, mi ne možemo i ne trebamo mijenjati povijest. Prema svim povijesnim događajima i osobama trebamo imati ista mjerila. Povjesničari ne istražuju povijest iz perspektive poraženih niti iz perspektive pobjednika. Trebamo se suočiti s njom u njezinim usponima i padovima i o tome argumentirano i bez straha govoriti, jer jedino tako možemo ove najosjetljivije teme staviti gdje im je mjesto.
Što se pouzdano točno o ustaškom blagu!
Dva sanduka zlata i veća količina strane valute pali su u ruke partizanima prilikom povlačenja te im je daljnja sudbina nepoznata. Međutim, u drugome kamionu koji je stigao u Austriju bilo je 12 sanduka zlata, strane valute i manja količina dragulja. Jedan sanduk zlata podijelili su ustaše međusobno, a ostatak je pohranjen u franjevački samostan u Wolfsbergu.
U srpnju je dva sanduka zlata uzeo svećenik dr. Krunoslav Draganović i odnio u Rim za potrebe izbjeglica (od čega mu je kasnije dio oduzeo ustaški pukovnik Vilko Pečnikar), a ostatak je prebačen i zakopan u okolici Radstadta. O zlatu su skrbili Frane Šarić, koji ga je zajedno s Moškovom i bojnikom Markom Čavićem skrio na drugo mjesto u okolici Radstadta, te su odbili daljnju poslušnost Paveliću i raspolagali zlatom svojevoljno. Poznato je da je Moškov Kavranu predao 1.037 zlatnika za potrebe tzv. Kavranove akcije, međutim sudbina ostaloga zlata nije do danas utvrđena, osim nekih nagađanja.
Dio medija u Hrvatskoj, BiH i Srbiji nakon najave doktorskoga rada stvarao je ozračje hajke koja ima za cilj diskreditirati znanstveni rad iako ga nisu ni vidjeli?
Ante Pavelić pripada povijesti, iako se ponekad stvara takvo ozračje u Hrvatskoj i o Hrvatskoj da se čini kako je on još uvijek živ i politički aktivan. Pavelićeva odgovornost za događaje iz vremena rata dovoljno je velika te ju ne treba dodatno uvećavati ni umanjivati na temelju nekih osobnih dojmova ili sentimenata s koje god strane oni dolazili. Moje je istraživanje kockica u mozaiku cjelokupnoga Pavelićeva djelovanja, ali bez ove kockice i drugih koje još treba istraživati – mozaik nije potpun.
Nitko razuman danas neće negirati nijedan zločin, pa tako ni one iz vremena NDH. Međutim, jedini put u suočavanju sa svim zločinima je razdvajanje uzroka od posljedica, propagande od činjenica uz obvezno objašnjenje konteksta povijesnih prilika. Drugoga puta nema. Kada bi krivotvorenje povijesti i propaganda pomagali u rješavanju traumatičnih povijesnih epizoda, onda bi taj proces suočavanja bio gotov još za vrijeme komunističke Jugoslavije i ne bismo danas bili tu gdje jesmo kad je riječ o vlastitoj povijesti.
Možemo li uskoro očekivati izlazak knjige?
Do izlaska knjige postoje još neke prepreke koje treba uspješno preskočiti. Nastojat ću da knjiga što prije ugleda svjetlo dana.
Maxportal/foto: I. Marijačić
