U jučerašnjoj Bujici ekskluzivno je gostovao Anton Kikaš, jedan od najuspješnijih hrvatskih poslovnih ljudi u Kanadi, koji je široj javnosti postao poznat u kolovozu 1991. godine, kada ga je na zagrebačkom Plesu uhitila JNA i držala u vojnom zatvoru u Beogradu puna tri mjeseca, nakon čega je razmijenjen za generala Aksentijevića. Kikaš je u Hrvatsku dovezao 19 tona oružja za MUP i ZNG, nabavio ga je u Africi i dopremio boeingom 707 Uganda Airlinesa. Donacija kanadskih Hrvata milijunske vrijednosti je zaplijenjena, došlo je i do pucnjave, a Kikaš je uhićen.
U Bujici, koja se prikazjuje na 12 lokalnih televizija, Kikaš se prisjetio dramatičnih događaja od prije 25 godina, o kojima je sada snimljen i film: – Sve je počelo u Torontu, kada sam saznao da hrvatski policajci moraju kupovati municiju na crno, za dvije marke po metku, da bi mogli ići u akcije. Odlučio sam nešto poduzeti. Hrvatska zajednica Toronta je već ranije poslala financijsku pomoć, ali sada je bio važno nabaviti i oružje.
KOS je saznao za avion pun oružja nakon što sam razgovarao s Manolićem!
Odmah sam nazvao Janka Heraka, predsjednika Nacionalnog fonda i Marijana Petrovića, predsjednika HDZ-a, predočio sam im svoj prijedlog, a oni su ga odmah prihvatili. Riječ je o poklonu Hrvatskoj, točnije MUP-u i ZNG-u. U Zagreb sam krenuo u nedjelju, 04. kolovoza 1991. Odmah sa aerodroma sam otišao u MUP, gdje sam se sastao s tadašnjim zamjenikom ministra Slavkom Degoricijom.
Nakon sat vremena otišli smo na Gornji grad, gdje nas je čekao predsjednik Vlade Franjo Gregurić i blagoslovio naš plan. Tu je bio i tadašnji glavni čovjek službi – Josip Manolić… Cijelu akciju je sa mnom u ime MUP-a koordinirao Jan Gabrić. Dogovorio sam let za Budimpeštu, gdje su me čekali trgovci oružjem i tako je sve počelo…
KOS JE ZNAO ZA AVION PUN ORUŽJA – PROCURILO JE OD NEKOGA U HRVATSKOJ!
Na upit voditelja, je li avion s oružjem pao u ruke JNA, zato jer je za sve znao Manolić, Kikaš je odgovorio: – Prošlo je dosta vremena i sada možemo zaokružiti cijelu priču. Jugoslavenska služba KOS je znala za avion s oružjem, znali su da dolazimo! Očito da je procurilo iz krugova s kojima sam surađivao u Hrvatskoj, a to su krugovi u MUP-u. Znali jesu da dolazim, ali nisu znali 100 posto – kada dolazim.
Taj let se odgađao čak nekoliko puta i do zadnjeg trenutka ni sam nisam znao hoćemo li poletjeti. Kada smo već bili nadomak odredišta, a odredište je bila Ljubljana, temeljem dogovora našeg MUP-a i Slovenaca, došlo je do problema. Bili smo nadomak jadranskog koridora, pilotu se javila kontrola letenja iz Beograda i pitala ga gdje leti i što ima u avionu.
On je na to odgovorio da leti u Ljubljanu, a trebao je reći da ide u Trst. Let je, naime, bio prijavljen za Trst, a kod Rijeke smo trebali odglumiti da nam je potrebno „emergency slijetanje“ u Ljubljanu. Nakon 24 godine, pilot iz Ugande nam je napokon priznao da je on pogriješio i da je umjesto Trsta, kontroli leta iz Beograda rekao da ide za Ljubljanu!
Domoljubna misija Antona Kikaša 1991. godine opisana je u filmu Jakova Sedlara „Nisam se bojao umrijeti“, čija će premijera biti ovaj četvrtak u zagrebačkom Cinestaru, u Branimirovoj. Riječ je o dokumentarno-igranom filmu, u kojem Antona Kikaša glumi poznati hrvatski glumac Andrej Dojkić. U Bujici su ekskluzivno puštena tri kraća isječka iz filma.
NISAM SE BOJAO UMRIJETI
Kikaš se prisjetio kako je izgledalo njegovo zarobljavanje od strane specijalaca tzv. JNA: – Dočekali su me do zuba naoružani, s bombama za pasom. Zavrnuli su mi ruke i repetirali u mene oružje, tražeći pasoš. Odveli su me u zgradu vojnog zrakoplovstva na Plesu i počelo je saslušavanje. Izmijenile su se tri garniture ispitivača. U sobu je ušao komandant zrakoplovstva JNA, tada pukovnik Ljubomir Bajić. Psovao je, prijetio i udario me. Tu su bila još tri vojnika… I oni su me udarali nogama, ne bih u detalje…
Kikaš se već prilikom uhićenja pomirio sa smrću: – Nisam se bojao umrijeti! Kada smo sletjeli na Pleso, velika grupa jugo-vojnika je opkolila zrakoplov, uperili su duge cijevi prema nama… Sjedio sam iza pilota i čuo dvojicu vojnika kako se raspravljaju o tome tko će nas „ukokati“. U tom trenutku shvaio sam da je sve gotovo i pomirio sam se sa smrću. Bio sam spreman umrijeti i u takvim trenucima čovjek dobije neku nadnaravnu snagu… Moja vjera u Boga dobila je tada jedan poseban sjaj. Sve torture koje su uslijedile lakše sam podnio zato što sam se unaprijed pomirio sa smrću.
Naša garda je pokušala doći do mene i osloboditi i mene i zaplijenjeno oružje. Došlo je do pucnjave, na sreću nitko nije poginuo – prisjeća se Kikaš i nastavlja: – Svezali su me lisicama i kao vreću ubacili u helikopter. Prebacili su me do Bihaća, nakon čega su me vojnim avionom odbacili na Batajnicu. Tamo je bila ogromna zgrada KOS-a, ispitivali su me dva dana i cijelu noć, tukli su me, mučili, maltretirali i vršili strašnu torturu… Nakon svega sam završio u vojnom zatvoru u Beogradu, gdje sam proveo tri mjeseca, do razmjene.
Poznati hrvatski emigrant čiji su korijeni u Međugorju, u beogradskom zatvoru napisao je dvadesetak pjesama, a sjeća se da mu je društvo pravio „jedan štakor iz kanalizacije“… Jednu je pjesmu, kroz suze, izrecitirao u emisiji.
RAZMIJENJEN ZA AKSENTIJEVIĆA – KOS-u NIJE PLAĆENO NIŠTA!
Anton Kikaš demantirao je priče da je razmijenjen tako što je za njega plaćeno 3 milijuna dolara, a odgovorio je i na pitanje, je li radio za KOS, kao što ga neki optužuju: – Gluposti! Nedavno je HTV objavio netočan podatak da su kanadski Hrvati za moju razmjenu skupili suludih tri milijuna dolara i da su te novce dali načelniku KOS-a Aci Vasiljeviću. To je apsurd i ružno je da se takve priče šire. Dva dana poslije mog uhićenja, jugoslavenska savezna carina me osudila na kaznu od 20 milijuna dinara, što je tada vrijedilo milijun dolara, zbog ilegalnog šverca oružja.
Kasnije, kada je moj beogradski odvjetnik Rajko Danilović pokušao od Vojnog suda dobiti dopuštenje da se branim sa slobode, tražili su jamstvo od dva milijuna. I to je netko u svojoj glavi spojio pa je nastala priča o famozna tri milijuna. Drago mi je da ni KOS, ni bilo tko drugi, nije dobio niti jedan jedini dolar! Razmjena je napravljena bezuvjetno. Dva tjedna nakon mog uhićenja, naši specijalci iz Lučkog su uhitili generala Aksentijevića koji je iz Ljubljane išao za Knin, kod naplatnih kućica u Lučkom. Poslije dva i pol mjeseca smo razmijenjeni na zagrebačkom aerodromu, na istom mjestu gdje sam uhićen.
KIKAŠ PROZVAO BUDU LONČARA
Film o Kikašu razoktriva još jedan važan detalj iz 1991. godine. Hrvatska nije bila pod embargom kada je dovezao oružje. Embargo je nastupio tek nekoliko tjedana kasnije, a važnu ulogu u nametanju embarga Hrvatskoj imao je kontroverzni Budimir Lončar, koji i danas povlači konce u hrvatskoj politici, pa čak i u novoj vlasti koja se tek treba formirati:
– Embargo je uveden 24. rujna 1991. godine, nepunih mjesec dana nakon mog uhićenja. Najveći kriminal koji pripadnik jednog naroda može učiniti svom vlastitom narodu jest da kod UN-a inicira embargo na naoružavanje, a narod je goloruk, vojska se tek formira, nema nas čime braniti od agresora koji je bio naoružan do zuba! To je neoprostivo i sramotno. Mi smo samo branili naš teritorij, naša ognjišta koja imamo od stoljeća sedmog, a ljudi poput Bude Lončara su nas u tome htjeli spriječiti i omogućiti JNA da nas porazi. No, to se nije dogodilo.
Bilo je onih koji nisu htjeli Hrvatsku, a žalosno je da ih ima i danas – kaže Kikaš i nastavlja: – Teško mi pada kada pojedinci na čelnim pozicijama u Hrvatskoj govore protiv svog vlastitog naroda. To je za mene neoprostivo. Sjećam se bivšeg predsjednika Josipovića kada je u izraelskom parlamentu govorio o „ustaškim zmijama“. To je samo jedan primjer… Sjetite se kakve su sve izjave davali naši političari kada je u prvom stupnju u Haagu, osuđen general Gotovina… Nezamislivo je da političari daju izjave protiv svojih vlastitih država i svoga naroda.
I U NOVOJ VLADI – JOSIPOVIĆEVI LJUDI!
I u novoj vladi biti će neki ljudi koje je odlikovao Ivo Josipović i koji su podržavali njega, a ne predsjednicu Kolindu Grabar – Kitarović na predsjedničkim izborima – rekao je voditelj, a Kikaš je odgovorio: – To strašno boli. Mi Hrvati u iseljeništvu pratimo zbivanja u Hrvatskoj i više nego što možete zamisliti. Snažnije volimo Hrvatsku nego vi doma, jer nam fali, suosjećamo i želimo da bude bolje.
KIKAŠ O HRVATSKIM BRANITELJIMA: – Pokazali su, osim ljubavi prema Domovini, jednu vještinu na kojoj im se cijeli svijet divi, a mi sami to ne znamo dovoljno cijeniti. Ja im se klanjem, zbog vječne Hrvatske. U mojim su molitvama, isto kao i sve žrtve Domovinskog rata. Oni su nada u bolje sutra.
Anton Kikaš u Kanadi je primio prestižno kraljevsko odličje – dijamantnu jubilarnu medalju Njezina veličanstva Kraljice Elizabete II. Priznanje mu je dodijelio kanadski ministar Tony Ruprecht, a na pitanje je li u Hrvatskoj odlikovan i je li primio ikakvo priznanje, kratko je odgovorio: – Ne. Dobio sam jedino zlatnu plaketu za doprinos u Domovinskom ratu od jedne braniteljske udruge iz Koprivnice. I na tome sam silno zahvalan. Najviše odličje su mi naši ljudi koje susrećem na ulici i koji mi već 25 godina, diljem svijeta, zahvaljuju i govore da me se sjećaju, da su molili za mene. Vjerujem da je njihova molitva i uslišena kada sam pušten na slobodu i kada je uhićen Aksentijević.
OBJAVLJEN KIKAŠEV DOSSIER IZ UDBE!
U Bujici je ekskluzivno objavljen dossier Antona Kikaša iz beogradske, savezne Udbe. Dossier sadrži ukupno 8 stranica, a u Bujici su puštene dvije „informacije“ s kraja 80-ih godina, koje je protiv hrvatskog političkog emigranta sastavio agent „Merđo“. „Merđo“ optužuje Kikaša za financiranje hrvatskih akcija u inozemstvu, napada ga zato što je bio dobar s „popovima“ i čudi se kako još nije „uhapšen“ te sugerira šefovima u Beogradu da ga se obavezno prati kada dođe u Jugoslaviju. Kikašev broj za praćenje bio je 6277, a agent Udbe „Merđo“ navodi da ga je izdaleka pokušao vrbovati, no bezuspješno. U Bujici je Anton Kikaš potvrdio da zna tko je „Merđo“: – Znam sve o njemu. Znam mu ime i prezime. Znam gdje se rodio i kada se rodio. Znam kada je službeno pristupio Udbi i tko ga je preporučio. Znam sve o njemu i to ću objaviti u svojim memoarima.
Na upit voditelja je li agent Udbe kodnog imena „Merđo“ bio Manolićev čovjek, Kikaš je odgovorio: – Jest! On je bio Manolićev čovjek.
Kikaša su za Udbu špijunirali Hrvati, njegovi vlastiti zaposlenici, a u izvješćima ga opisuju kao „ekstremnog ustašu“: – Špijunirali su me moji radnici! Jedan od njih je Zlatko Čardarević koji je za mene radio desetak godina. Drugi je Dragutin Hlad. Bio je bez posla. Uopće nije geometar, a ja sam mu dao letvu i lanac, neka mjeri, radi… Neka ima za kruh, za život.
Za njega je intervenirao doktor Gamulin, veliki hrvatski domoljub, zamolio me da mu dadnem posao i ja sam to učinio. A kako mi je vratio?! Bio je na ulici i nije imao ništa, ja sam ga zaposlio, a on me špijunirao za Udbu! Ja sam ponosan na svoj dossier. Upravo on demantira sve laži o meni. A te laži šire ljudske ništarije, neka im Bog oprosti.
Maxportal/foto:screenshot
