Hrvatski sabor je 2012., nakon 11 godina, ukinuo pokroviteljstvo nad komemoracijom na Bleiburgu ‘zbog zloupotrebe žrtava i ustaške ikonografije’, ali ga je ove godine preuzela predsjednica države.
‘Ako smo, ili barem težimo biti demokratsko pluralno društvo, onda o traumatičnim događajima naše prošlosti treba postojati rasprava pa i potpuno suprotna mišljenja. Bilo bi dobro kada bi ta rasprava bila na jednoj višoj razini, s manje etiketiranja i uvreda, a s više argumenata. Nažalost, barem mi se tako čini, u nas nešto tako gotovo da i nije moguće. Zato traje taj svojevrsni javno-medijski ‘građanski rat’, izjavio je za Hinu povjesničar Nikica Barić s Hrvatskog instituta za povijest.
Iako je predsjednica kazala da se stratišta ne smiju koristiti za političke svrhe i ne smiju biti mjesto za bilo kakvu politiku ili politikantstvo i manipulacije, analitičari upozoravaju da upravo nesuglasje u samom državnom vrhu o mjestu i vremenu komemoracije daje prostora političkim obračunima i služi kao prilika za veličanje ili osudu nekih od ideologija.
Bleiburg mora postati povijest
Državni vrh i svi državni dužnosnici, smatra povjesničar Ivo Lučić, trebali bi poštivati sve građane Republike Hrvatske i trebali bi biti iznad podjela i isključivosti i jednako tako svi bismo trebali prihvatiti demokraciju i standarde koje ona nameće.
‘Moramo naučiti kako su interesi drugih, njihovi identiteti, osjećaji i simboli legitimni, ukoliko nisu protuzakoniti. Svijet se više ne dijeli na ‘nas’ i ‘njih’, kazao je Lučić.
Izrazivši žaljenje što Bleiburg, kao i druga mjesta stradanja, nije pošteđen politizacije odnosno političke upotrebe, istaknuo je da je ‘upravo zato važno da državne institucije ne potiču tu politizaciju, nego da učine sve kako bi je izbjegli i da ta mjesta, Bleiburg, Jasenovac i druga, doista postanu mjesta komemoracije, molitve i opomene’.
‘Svi događaji, pa tako i Bleiburg, trebaju dobiti primjereno mjesto u povijesti i tek tada će, kada oni kao dio naše prošlosti postanu povijest, prestati i njihova dnevnopolitička upotreba’, dodao je Lučić. Odluku predsjednice da posjeti Bleiburg smatra ispravnom, ‘kao što je svojevremeno bila ispravna i odluka Ivice Račana da njegova vlada bude pokrovitelj odavanja počasti poratnim žrtvama’.
‘Simboličan iskaz poštovanja mrtvih, posebno žrtava koje su pale krivnjom ‘naše strane’ civilizacijski je doseg i preduvjet je poštovanja i suradnje među živima’, kazao je Lučić. Odluku premijera Zorana Milanovića da počast poratnim žrtvama oda u Teznom smatra ‘kompromisnim ili polovičnim rješenjem’.
‘Posjetom Teznu na simboličan način odaje počast žrtvama, a nije se izložio eventualnim neugodnostima koje je mogao doživjeti u Bleiburgu’, rekao je Lučić. To je, ocjenjuje povjesničar, ‘legitimno i razumljivo’. I predsjednica Republike je posjetila Jasenovac nekoliko dana prije tamošnje manifestacije, vjerojatno iz sličnih razloga kao i premijer’, dodao je.
Dostojanstvena komemoracija bez ustaškog folklora
Lučić i Barić dijele, međutim, mišljenje da je premještanje komemoracije u Tezno bilo nepotrebno jer je Bleiburg već postao simbol stradanja, bez obzira na kojem je stratištu bilo više žrtava. ‘Ako ćemo se držati simbolike Križnog puta onda je Bleiburg svakako njegova prva postaja, makar Bleiburško polje bilo i kenotaf’, izjavio je Lučić.
Barić smatra da se odabirom Teznog željelo ‘dekonstruirati’ Bleiburg koji za dio naše javnosti predstavlja važno ‘mjesto sjećanja’. ‘Pomalo je apsurdno govoriti da su se na Bleiburgu Jugoslavenskoj armiji predali ustaški zlikovci, a onda otići u Tezno i reći da tu leže nevine žrtve komunističke represije. Pa riječ je dobrim dijelom o istim ljudima koji tako, od zlikovaca na jednom, postaju žrtve na drugom mjestu, rekao je Barić i dodao da je to tako kada se balansira i složene povijesne događaje pokušava prikazati na pojednostavljen način.
‘Nitko ne mora ići na Bleiburg, ali smatram da bi tamo trebala biti glavna komemoracija, a ona se mora provoditi na dostojanstven način, bez vulgarnog para-ustaškog folklora’, istaknuo je Barić. Na očekivanja nekih analitičara da bi predsjednica, s obzirom na partizansko naslijeđe i činjenicu da dolazi iz stranke s nacionalnim nabojem, mogla biti pomirbena karika u ideološkoj podjeli društva, Lučić odgovara da nijedno nasljeđe ne bi smjelo biti legitimacija za vlast, odnosno položaj.
‘Ne možemo birati u kojoj rasi, naciji ili obitelji ćemo se roditi, ali možemo (barem dijelom) odabrati pravac kojim ćemo ići te što ćemo postati’, rekao je Lučić i dodao da se možemo opredijeliti za budućnost i demokraciju ili ostati ukopani u rovovima ili u grobovima prošlosti.
