JEDNA od konstanti vlade Kukuriku koalicije i premijera Zorana Milanovića bila je odsutnost konstante te su mnogi njihov stil vladanja označili kao metodu pokušaj-pogreška. I nisu pogriješili.
Ipak, da je vlada sposobna imati kontinuitet politike dokazala je na jednom segmentu, segmentu vanjske politike u kojoj je bila jednako loša kao i na ostalim poljima upravljanja državom, pa i gora. Ono gdje se nikad nije odstupalo od zacrtanoga, bilo je usmjerenje k zapadnobalkanskom okviru kojeg je diktirala prva potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić koja je Hrvatsku doživljavala kao predstavnika „Regiona“ u EU i tako se postavljala, umjesto da je bilo obrnuto i da je Zagreb „Regionu“ tumačio briselske poruke, ali nipošto u statusu dijela tog istog „Regiona“.
Suradnja s ”lepim BoTom”
Koliko je jak taj regionaški refleks najbolje svjedoče poruke iz premijerovog govora na proslavi ulaska Hrvatske u EU 1. srpnja 2013. kada je govorio o neraskidivim sponama koje vežu Hrvatsku sa zemljama i narodima „Regiona“ među kojima je najuzvišenije zajedništvo u antifašističkoj borbi tokom Drugog svjetskog rata.
Idilu je donekle, ali samo donekle pokvario odlazak Borisa Tadića i njegovih demokrata s vlasti u Srbiji i dolazak postšešeljevske Srpske Napredne Stranke i zaprisegnutog četničkog vojvode Tome Nikolića na čelo i vlade i države.
S lepim BoTom koji je kao i oni bio potomak crvene aristokracije su se i Milanović i Pusićka i Josipović puno bolje razumjeli. S ovom novom ekipom je bilo šumova u komunikaciji, ali se ona ipak svesrdno održavala. Do te mjere da su i hrvatski udžbenici povijesti poslani na screening u Beograd nakon što je Toma Grobar optužio hrvatsko školstvo da u nastavnoj građi demonizira Srbe. Samo oko obljetnice Oluje je znalo povremeno zaiskrit, ali svejedno je ministar rada u srbijanskoj vladi slobodno dolazio u Hrvatsku i u dva navrata bez ustezanja uvrijedio hrvatski narod, u Sisku i u Jadovnom.
Dogovor s Beogradom protiv Mađara
Jedino kad bi Kukuriku vlast pokazivala „rezerviranost“ prema Beogradu bili su predizborni mjeseci, Milanović tako lani nije išao u Beograd na skup zemalja srednje i jugoistočne Europe i Kine (ali je išla Vesna Pusić) te u ove mjesece prije parlamentarnih izbora kad se u hrvatsku vanjsku politiku žestoko umiješalo imigrantsko pitanje.
One noći u rujnu nakon što su Mađari dovršili podizanje ograde na svojoj granici s Vojvodinom i zatvorili Horgoš i postalo je jasno da se imigranti okreću prema najbližoj mađarskoj susjedi u smjeru zapada ministar unutarnjih poslova, RH Ranko Ostojić išao je na sastanak – u Beograd. Ne u neki od glavnih gradova susjednih zemalja članica EU nego u Beograd. I tamo nije dogovorio ništa iako je išao s prijedlogom da se dvije zemlje koje „vežu neraskidive spone“ dogovore kako i dalje vršiti pritisak na mađarsku granicu na kojoj se Ostojiću i njegovom šefu Milanoviću pojavila mrska žica.
I tako dolazimo na prvu kategoriju iz naslova – maglu.
Magla je u ovom slučaju čvrsto, uporno, neumoljivo i iracionalno inzistiranje vlade Zorana Milanovića da se nipošto ne uspostavi strogi nadzor zelenog pojasa granice sa Srbijom, onog malog pojasa kopnene granice od Iloka do Save, odnosno tromeđe Hrvatske, BiH i Srbije. Iracionalno do razine da se „žica“ u retorici Milanovića, njegove vlade i Kukuriku stranaka pojavila kao ideološka razdjelnica na „zle“ i „humane“, to se nametnulo kroz medije u javnom govoru i svako traženje jače kontrole zelenog pojasa granice na istoku se proglašavalo opasnim, orbanovštinom, zalaganjem za vojsku na granici koja će pucati po napaćenim izbjeglicama itd.
Milanovićev rasistički vic
Magla jer se iza tog čvrstog stava ne krije nikakav humanizam nego samo i jedino odbijanje da se na granicu sa Srbijom postavi bilo kakva čvrsta prepreka i tako na psihološkoj razini prekine jedna od „neraskidivih spona“. Tu maglu Milanović, Ostojić i ostali prodaju već bar 40 dana iako će im kroz taj zeleni pojas najkasnije u ponedjeljak 26.listopada ući i dvjestopedesettisućiti imigrant.
No, da se prodaja magle može uspješno odvijati ovih 40-ak dana bilo je potrebno aktivirati drugi oblik zaklanjanja slike pravog stanja čemu služe dimne zavjese. Dimna zavjesa u ovom kontekstu je po definiciji nešto što se govori ili čini da bi se nešto sakrilo ili skrenula pozornost s nečega.
Prva dimna zavjesa je bio kratkotrajni pogranični sukob sa Srbijom. Nakon što je Milanović citatom iz rasističkog vica po čemu zaslužuje mjesto u antologiji suvremene političke komunikacije u Europi nakon par dana ulaska imigranata u Hrvatsku javno pokušao nagovoriti Acu Vučića da skreće imigrante na branjenu mađarsku granicu što je Beograd naravno odbio shvativši da je bolje racionalno se dogovoriti s Orbanom nego imati posla s psihički nedovršenim stanarom Banskih dvora – kreće blokada graničnih prijelaza za teretni promet iz pravca Srbije.
Beograd uzvraća sa zabranom ulaska hrvatske robe preko bilo kojeg graničnog prijelaza u Srbiju na što Milanović čini nebuloznu grešku i uvodi diskriminatornu odredbu zabrane ulaska vozila sa srbijanskim tablicama u RH. Naravno da to EU nije dugo tolerirala i iako su svi mainstream mediji, odani Kukuriku vladi, to pokušali što bolje prikriti Milanoviću je uspjelo da Hrvatska kao zemlja članica u sporu sa nečlanicom EU izađe kao – poražena. I po tome mu je mjesto u antologiji suvremene politike u Europi.
Izazivanje sukob zbog vlastite nemoći
Taj pogranični sukob mu je trebao kao dimna zavjesa kako bi sakrio svoju nemoć da s komšijama dogovori bilo kakvu zajedničku akciju prema hrvatskoj ljevici odbojnoj Mađarskoj i Milanoviću osobno odbojnom Orbanu.
U okviru te dimne zavjese pale su premijerove izjave: „orao ne lovi muhe“, „Mađari dižu ogradu prema barbarima, Srbima… ne…“ koje su u Beogradu dočekane na nož iako je službena Srbija rječnikom internetskih foruma stavila Milanovića „na ignore“ i nije se upustila u „flejmanje“ nego je to odrađeno preko srbijanskih tabloida koji su pak kod njegovih pristalica u HR izazvali kako ogorčenje tako i oduševljenje jer je eto Zoki postao ustaša, borac za hrvatsku stvar.
Paralelno s ovim porukama prema Beogradu koje su bile poruke ljutnje jer se „neraskidivim sponama“ unatoč Srbija ne želi igrati s njim protiv Mađara, Milanović, njegovi ministri i ostale odane snage na hrvatskoj političkoj sceni su puštale i drugu dimnu zavjesu, onu prema predsjednici RH i oporbi, u prvom redu HDZ-u, koji su od prvog dana tražili jaču kontrolu granice i angažman OSRH u zaštiti iste te se i Kolindu Grabar Kitarović i Tomislava Karamarka istaknulo kao saveznike i Budimpešte i Beograda jer su se zamislite usudili kritizirati „humanu politiku“ hrvatske vlade.
Ta dimna zavjesa se pušta čitavo ovo vrijeme s time da se kroz nastupe ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića krug zavjerenika širio svako toliko pa su u jednom trenutku u konspiraciji protiv Milanovićeve vlade bili Beograd, Budimpešta, Skopje, Atena, Kolinda i HDZ.
Poraz u “graničnom ratu”
Nekoliko dana nakon neslavnog poraza u „graničnom ratu“ sa Srbijom, pušta se nova, danas već pomalo zaboravljena dimna zavjesa, ona o Prevlaci. Najprije je Ostojić najavio gradnju prihvatnog centra u nekadašnjim objektima JNA na krajnjoj južnoj točki RH što je izazvalo itekakvo negodovanje u Dubrovniku (osim kod pravomoćno osuđene osobe koja tamo obnaša dužnost gradonačelnika, a dolazi iz Pusićkine stranke) i kroz par dana i Milanović i Ostojić mijenjaju iskaz te tvrde da se ne gradi nikakav prihvatni centar nego baza za policijske snage te da će se južna granica braniti svim sredstvima.
Usput nisu propustili poruku optužiti oporbu za izazivanje panike, a Ostojić suočen sa snimkama vlastitih kontradiktornih izjava je nonšalantno rekao da mora govoriti sad jedno, sad drugo jer tako zbunjuje – petokolonaše.
Zanimljivo da je ista vlada koja je od prve minute dolaska imigranata u Hrvatsku digla ruke od obrane istočne granice bila tako spremna braniti južnu i tako blokirati imigrante u Crnoj Gori u kojoj se – ne zaboraviti ni ovaj detalj – ovih dana događaju politički potresi koji mogu odrediti smjer te države prema zapadnim integracijama ili prema ruskom utjecaju. Jedan od argumenata Milanovića i Pusićke je da ne žele s tisućama ili desetcima tisuća imigranata koji bi ostali s one strane branjene hrvatske istočne granice destabilizirati Srbiju. Nasuprot tome, očito prema stavu o južnoj granici ne bi imali problema destabilizirati Crnu Goru kojoj je obzirom na veličinu i resurse dovoljno i kakvih par tisuća imigranata koji agresivno pokušavaju put sjevera.
Je li INA-MoL politički ili pravni problem
Iduća dimna zavjesa je puštena nakon sastanka hrvatske predsjednice s predsjednicima zemalja članica Višegradske skupine u Balatonfuredu. Problem INA-MoL za kojeg je sam Milanović prije dvije godine tijekom posjeta Budimpešti izjavio da nije političko pitanje odjednom ponovo postaje političko pitanje i Kolindu Grabar Kitarović se proziva da kad je već dogovorila povratak vlaka (onog istog vlaka kojeg je teoretičar zavjera i borac protiv petokolonaša Ranko Ostojić poslao nenajavljeno u Mađarsku s 40 naoružanih policajaca, a zatim „dogovorio“ povratak vlaka na mjestu gdje pruge nema već 50 godina) da je isto tako mogla vratiti i INA-u u hrvatsko vlasništvo.
Sam Milanović gotovo s prijezirom govori o zemljama s čijim se predsjednicima Grabar Kitarović sastala te ističe da su „njegovo društvo“ Merkel, Juncker, Faymann i Cerar, a ne zemlje koje „nisu baš Balkan, ali ne vide dalje od svog plota“. Ostojić u svom stilu prikazuje dolazak policijskih i vojnih snaga ostale 3 članice Višegradske grupe na mađarsko-hrvatsku granicu kao neprijateljski čin prema RH.
Dimna zavjesa odnosno problem INA-MoL koji je odjednom postao razlog zašto se Milanović tako agresivno obrušava na Orbana i Mađarsku, neizručivanje Zsolta Hernadija te nezaobilazna žica i dolazak vojno-policijskih snaga Višegradske skupine na granicu s Mađarskom nije dugo skrivala pravu sliku stvari.
Najprije Mađari zatvaraju zeleni pojas s Hrvatskom i migrantski smjer se mijenja u pravcu Slovenije, zemlje koja je prema Milanoviću naš „najprirodniji saveznik“ dok je Višegradska skupina „društvo u kojem Hrvatska neće biti“. Ostojić naravno ne propušta zatvaranje mađarske granice dovesti u kontekst boravka predsjednice RH u Budimpešti i Balatonfuredu.
Javno sramoćenje s imigrantima u Sutli
U javnost dolazi vijest da je Zsolt Hernadi obavljao poslovne sastanke u Berlinu i Beču na visokoj razini te da su zemlje u čije se društvo svrstao Milanović potpuno ignorirale međunarodnu tjeralicu koju ju Hrvatska obnovila u veljači ove godine na što se u te dvije zemlje šalje prosvjedna nota.
Istovremeno Slovenci nipošto nisu spremni surađivati na onaj isti način kao što su to radili Mađari više od mjesec dana i unatoč svakodnevnim uvredama i harangi koja je dolazila od strane hrvatskih vlasti i njima odanih medija uzimali onoliko izbjeglica koliko im je iz Opatovca poslano. S Ljubljanom stvar ide teže, stvaraju se gužve na istočnoj, nebranjenoj, hrvatskoj granici i Milanović shvaća da on nije dio nikakvog društva u koje se sam tako drčno svrstao, ali je isto tako svjestan da ne može jednakom agresivnom retorikom na Slovence kao na Mađare jer im je do jučer tepao da su uređena država i „najprirodniji saveznik“.
Vrhunac poniženja za politiku Milanovića, Ostojića i Pusićke je činjenica da je Slovenija posve opravdano iziritirana ponašanjem Hrvatske koja svoju granicu ne želi braniti i uzima sve imigrante koji dolaze iz Srbije te ih u što kraćem roku pokušava prebaciti u Sloveniju makar oni plivali preko Sutle – u pomoć pozvala policijske snage iz obratiti pozornost – zemalja s kojima po Milanoviću Hrvatska ne želi imati ništa – Poljske, Češke, Slovačke i Mađarske – te zemalja u čiji se krug premijer sam svrstao – Njemačke i Austrije, a novi igrač na sceni je Italija koja je imigrantskim navalama pogođena već godinama.
Sedam država je tako spremno poslati policijske snage na slovensko-hrvatsku granicu, slovenska vlada ne isključuje podizanje ograde duž čitave granice s Hrvatskom ako se ne nađe neko rješenje na razini EU.
Susret s četničkim vojvodom
Milanović se tako sa svojom balkanskom politikom doveo u situaciju da se susjedne EU članice od njegovog pretakanja imigranata brane međunarodnim policijskim snagama, jedna je digla ogradu, druga to najavljuje. Aktualnima ne preostaje ništa nego isticati pohvale stranih veleposlanika na tretmanu imigranata iako je i to one way street prema hotspotu.
I što je preostalo ovoj vladi nego se okrenuti prema ljubavi koja zaborava nema… prošli tjedan je Ranko Ostojić u jednom od svojih napada na predsjednicu RH poručio da usmjeravanje imigranata na službene granične prijelaze ona „može slobodno dogovoriti s onima s kojima inače razgovara u New Yorku…“
Ostojić je aludirao na susret Kolinde Grabar Kitarović i Tomislava Nikolića tijekom prijema organiziranog od strane Angele Merkel prigodom zasjedanja Opće skupštine UN krajem rujna u New Yorku. Prethodno je isti ministar govorio kako se predsjednica „grli s vojvodama“.
Ovo je također bila dimna zavjesa i priprema za sastanak Ostojića i srbijanskog ministra unutarnjih poslova Nebojše Stefanovića koji je do raskola Šešelja i Nikolića bio član Srpske radikalne stranke čiji su stavovi o zapadnoj granici Srbije i do tog raskola bili isti kao i 1990-ih dok su se i Šešelj i Nikolić i Vučić povremeno pojavljivali na okupiranim dijelovima RH i davali kojekakve izjave, a jednog iz ovog trojca se optužuje i da je okrvavio ruke.
Milanovićeve spone s “Regionom”
Ostojić je prigodom susreta sa srbijanskim kolegom ponovio kako Hrvatska ne namjerava žicom i zidom ograditi granicu sa Srbijom i rekao kako je premijer Zoran Milanović tražio na Europskom vijeću da, ako je to opcija, neka EU donese takvu odluku i plati troškove takvog načina zatvaranje granice.
Znači, Milanović je u Briselu Hrvatsku predstavio kao siromašnog kmeta koji će svoj posjed ograditi jedino ako mu „veliki“ tako narede te ako mu „veliki“ i plate gradnju takve ograde. Što je osim sramoćenja vlastite zemlje kao takve, nova dimna zavjesa jer tom istom Milanoviću EU nije bila toliko mjerodavna ni u slučaju Lex Perković niti kad su iz Brisela stigle negativne procjene gospodarskih kretanja u RH.
Jednostavno ni on niti vlada koja ulazi u dva posljednja tjedna izbornog legitimiteta niti politička opcija koju se obično zove hrvatska ljevica (iako je to upitno točan termin kad je ta opcija u pitanju) ne želi odmak od „neraskidivih spona“ s „Regionom“.
Za kraj, izjava Zorana Milanovića od danas, 24. listopada 2015. uoči sastanka zemalja tzv. zapadnobalkanske imigrantske rute u Bruxselessu: „Neću preuzimati nikakve obaveze koje bi za nas bile nepovoljne, ni jednu. Ovo što radimo je već puno,ne možemo biti hot spot. Mislite da ću sjediti prekriženih ruku i gledati kako stavljaju žicu i zatvaraju ogradu? Neću. Naivni nismo.“
Samo je pitanje vremena, zapravo dana, kad će se pokazati je li ovo bilo prodavanje magle ili još jedna dimna zavjesa.
