VELIMIR ĐEREK – SOKOL (Vinjani Gornji, Imotski, 14. kolovoza 1965. – Vukovar, 12. listopada 1991.), dragovoljac Domovinskog rata. Rođen je u Vinjanima Gornjim kod Imotskog od majke Zorke i oca Ante.
Godine 1991. u doba velikosrpske agresije na Hrvatsku, Velimir je kao dragovoljac otišao u rat. Sudbina ga je odvela u razrušeni Vukovar. U ratu je se iskazao kao hrabar vojnik te te je zbog toga dobio nadimak ˝Sokol˝. Braneći Vukovar, pogiba na Sajmištu 12. listopada 1991. od granate.![velimir-đerek-sokol[1]](https://www.maxportal.hr/wp-content/uploads/2016/06/velimir-đerek-sokol1.jpg)
U svibnju 1998. posmrtni su mu ostaci identificirani te je pokopan na groblju u Vinjanima Gornjim. U njegovu čast je igralište u Vinjanima Gornjim nazvano Velimir Đerek – Sokol.
U ožujku 2016. godine u Vukovaru je razbijena spomen ploča Velimiru Đereku Sokolu, a obnovljena je i postavljena na Dan državnosti 2016. godine.
Dirljiv govor na obnovi spomen ploče održala je njegova sestra Rajka Mikulić.
Njen govor prenosimo u cjelosti
“Stojim danas ovdje pred vama, na Sajmištu, u Vukovaru, mjestu pogibije moga jedinog brata Velimira Đereka, jednoga od zapovjednika obrane Sajmišta, sina jedinca majke udovice, neoženjenog mladića, koji nikoga nikada nije mrzio. Dvadeset i šest godina mu je bilo tek! S njim je poginula i čitava linija njegova neostvarenog
potomstva! Njegova žrtva bila je potpuno čista. Sime hrvatskog naroda, sebe, žrtvovao je za Hrvatsku, umirući na ovome mjestu, na zdencu (žedan kamen na studencu), dok je umivao od baruta i zemlje svoje umorno i bijelo lice.
Ponosna sam, kao i u ono vrijeme „Dana ponosa i slave“, kad su se Grad i Sokol, jedan i drugi, rame uz rame borili junački znajući da je to Savez dubok ko Dunav i čvrst ko Biokovo. Stoga sam zahvalna Sokolovim suborcima pripadnicima 204. brigade i HOS-a, zatim svim Vukovarkama i Vukovarcima, Gradskom vijeću Vukovara, napose gradonačelniku Ivanu Penavi, kiparu Dubravku Dujiću Dunji, što su založili i dali svoj obol da vukovarski heroj, Velimir Đerek Sokol, dobije ovaj veličanstveni spomenik, kakav i zaslužuje spomen na njegovu žrtvu.
Nadam se da ću u ovome času, ispunjena tugom i ponosom, uspjeti suspregnuti suze (jer suze mi ni moj pokojni Sokol ne bi odobrio) i da mi nećete zamjeriti što ću zbog uzbuđenja koje me također prožima, pročitati ovo što mi leži na srcu, što je krik moje najdublje intime.
Tempus fugit! Vrijeme prolazi! Dvadeset i pet je godina prošlo od onoga poziva, jednoga vrelog ljetnog dana 1991. godine, još tako živog u sjećanju, kada me moj Vele, moj Sokol, a usuđujem se reći da nije samo moj, jer on je bio simbol svih domoljuba, nazvao i rekao: „Sestro, ja odlazim u Vukovar“! “ Vukovar, zašto u Vukovar?“
S jedne strane ostala sam zatečena, a s druge nimalo iznenađena! Ipak sam ga sebično pokušala odgovoriti. A on, onako hrabar, lijep i stasit kakav je bio, reče: „Sestro, Hrvatska se ne brani na Trgu bana Jelačića, već na njezinim granicama!“ I dalje ga pokušavajući razuvjeriti da tamo nema „nikog našeg“ (misleći na rodbinu), da će poginuti rekao je: „Sestro, kako nema? Sve su to moja braća!“ (Dakako, misleći na sve Hrvate, ma gdje oni bili). „Neka poginem, što ima veze, netko mora, ali za Hrvatsku.“
Potpuno svjestan cijene i cilja, iz udobnosti sjaja i luksuza mramornog hotela zagrebačke Esplanade, čovjek ispred vremena, intelektualac, poliglot, dragovoljac, a ne bojdžija, idealist, hrvatski idealist, zalupio je vrata lažnom sjaju i hedonizmu metropole, odgurnuo od sebe tzv. urbane kukavice, zaboravio u mah svoju majku, svoje sestre, svoje prijatelje i sve lijepe žene koje su ga tako voljele i vinuo se visoko, iznad svih obzorja, na put bez povratka i sletio, s krunicom oko vrata, u pakao Vukovara.
Ni od koga tjeran, ni od koga mobiliziran, već od Domovine pozvan. Domovine, čuj Domovine?! Da, Domovine, dragi prijatelji! Domovine! Kako to danas nestvarno, ali gordo zvuči, baš kao i fra Pavlu Rovinjaninu kada je prije gotovo četiri stoljeća posjetio Sokolov imotski zavičaj.
Na upit jednome subratu u imotskom samostanu na Prološkome blatu, subratu koji inače bijaše vrlo učen i talijanski đak, s mogućnošću uživati u sjaju Rima ili slavi katedre na nekom od talijanskih sveučilišta, zašto se vratio pod nevolju i jaram turski, odgovara na njegovo golemo čuđenje tako jednostavno, s dvije riječi – „Domovina, oče“! Da, dragi prijatelji – Domovina, Domovina Hrvatska!
Na njezin se zov Vele, moj Sokol, bez okolišanja i kalkulacija odazvao i darovao njezinoj opstojnosti. Zašto je tako učinio? Ne iz obijesti i hira, već kako bi rekao još jedan njegov veliki zavičajac, pisac Ujević, zbog toga što mu Hrvatska nije bila prazna fraza već „…misao i osjećanje, unutrašnja vrijednost, duša.“ Zbog toga se mogao otisnuti na branik Domovine, u Vukovar i sa svojim sokolovima hrabro i prkosno stati pred velikosrpsku aždaju, polomiti joj zube, ugasiti rigajući oganj!
- No, je li to još uvijek ona ista Domovina u koju je svoju mladost, svoje bivstvo utkao???
- Je li to ova Domovina koja prezire svoje najbolje, najhrabrije sinove koji su udarili zlatne temelje i tjera ih da dižu ruku na sebe???
- Je li to ova Domovina za koju su oni spremno život dali, a u kojoj se i sama riječ spreman iz rječnika progoni?!
- Je li to ova Domovina koju lijevi besprizorno rastakaju i krčme, a takozvani desni nemilice trže?!
- Je li to Domovina u kojoj se njezini tvorci bezobzirno blate, a oni koji su je rušili i nisu je htjeli, bahato razmeću i ohole?!
- Je li to Domovina koja svoje junake zaboravlja i briše, a oni koji su onda po njoj palili i silovali sada to ponovno na perfidan način čine?!
- Je li to, konačno, slučajna država?!
Ne, to nije Domovina za koju je Sokol umro, ni slučajna ona nije, ni bludnica koja se razdaje, već, kako Drago Ivanišević pjeva „…Hrvatska nije zemlja, kamen, voda, Hrvatska je riječ koju naučih od majke i ono u riječi mnogo dublje od riječi i ono dublje s Hrvatskom me veže, s Hrvatskom Hrvata…“.
Stoga nema mjesta malodušju, niti je upitno je li sve to imalo smisla, je li vrijedilo za Domovinu mrijeti!?
Da, vrijedilo je, jer njemu Horacijeva sentenca (Dulce et decorum est pro patria mori) “Slatko je i lijepo za domovinu mrijeti” nije bila tek šuplja fraza, već životno geslo i sigurna sam da bi Sokol, unatoč svemu, opet pod stijeg obrane prvi kao i nekada stao. Da, vrijedilo je, jer bez obzira što, matoševski rečeno, „Hrvatska već vidje dosta raznih čuda, al ne nađe štrika za toliko Juda“, ipak imamo Hrvatsku!
Da, vrijedilo je i ništa zato što opet „…nad nama pletu neke čudne niti, (i) Hrvat je opet tako teško biti…“! Bez obzira na sve nesavršenosti i mane, da, vrijedilo je, jer je Sokol imao srce, a dok je srca bit će i Kroacije! I zato vas danas posebno molim, odajmo počast, ne samo mome SOKOLU, mome VELI, već svim hrabrim ljudima, zato što su zalog naše slobode, zato što su pronašli smisao u onome uzvišenome, sublimaciji naših pojedinačnih ideala – u DOMOVINI HRVATSKOJ, dragi prijatelji! I nikada ne umire Sokol i njegovi ideali, ne, nije on mrtav, jer, kako prekrasno sriče pjesnik Antun Mladen Vranješ, to „Ti samo misliš da sam mrtav Majko, Ovo ja samo spavam, Ništa meni nije….Nisam mrtav, Samo sam zemlju zagrlio, i to je moja mjera i moja vjera!“
Da, dragi prijatelji, zemlja Hrvatska, nju Sokol grli, to je njegova i mjera i vjera, luč u mrkloj noći, dar od Boga dan, cvijet istinit i nepatvoren, krvlju i žrtvom zaliven. Istina je to jedna i jedina i ništa je promijeniti ne može, ni ubiti, samo je zlobnici ocrniti hoće, ali im to nikada, nikada nećemo dozvoliti, ne samo radi svoga Sokola, moga i našega brata Vele, već zbog svih onih hrabrih domoljuba koji život položiše za jedinu nam HRVATSKU! Stoga klonuti ne smijemo, malodušju mjesta nema, ne, ni predaje nema, jer Vele, moj Sokol, naš Sokol i njegovi Sokolovi, s nebesa skupa kliču stihove pjesnika i generala Tolja: „… Jedina Koju se ne zaboravlja: (naš) amanet, oporuka, znamen i Amen“!
Rajka Mikulić, sestra p. Velimira Đereka Sokola
Sajmište, Vukovar, 25. lipnja 2016.
