Dr. Slaven Letica: Vječni, samoživi, ratoborni i opsni hrvatski „antifašizam“ (titoizam)

Samozvani „antifašisti“ simbolički podigli još jedan zakašnjelo-partizanski ustanak protiv svih i svakoga tko se ne slaže s njihovim pogledima na hrvatsku povijest druge polovice XX. stoljeća.

Piše: Slaven Letica

Prije točno 20 godina Umberto Eco napisao je vrlo zanimljivi esej „Vječni fašizam“ (Ur-Fascism, New York Review of Books, 22 June 1995, pp.12-15.) u kojem opisuje osobne dječje predodžbe i iskustva s talijanskim fašistima i fašizmom.

Esej započinje ovim ispovjednim odlomkom: „Kada sam imao deset godina, 1942., osvojio sam prvu regionalnu nagradu na Ludi Juvenilesu (natjecanje mladih): dobrovoljnom i obvezujućem natjecanju mladih talijanskih fašista, što će reći. svakog mladog Talijana. Retorički vješto elaborirao sam temu ‘Trebamo li umrijeti za slavu Mussolinija i besmrtnost Italije’. Odgovorio sam pozitivno. Bio sam pametan dječak“.

U analitičkom dijelu eseja, Eco opisuje talijanski antifašistički pokret otpora, zapravo partizanski pokret kojeg su tamošnji komunisti na kraju i poslije Drugog svjetskog rata pokušali politički privatizirati, proglašavajući se ekskluzivnim vođama i organizatorima tog pokreta.

Zatim vrlo precizno opisuje razlike između Musollinijeva (talijanskog) fašizma na jednoj strani i „istinskih totalitarizama“: Hitlerovog (njemačkog) nacizma i Staljinovog (sovjetskog).

Evo te usporedbe:

„Mein Kampf je proglas/manifest cjelovitog političkog programa. Nacizam je sadržavao rasističku teoriju o izabranosti arijevske rase, precizne opise degenerirane umjetnosti (entartete Kunst), filozofiju volje za moć i filozofiju Nadčovjeka/Übermenscha.

Nacizam je bio striktno antikršćanski i neopaganistički, dok je Staljinov Diamat (službena verzija sovjetskog marksizma) bio vulgarno materijalistički i ateistički. Ako se pod totalitarizmom podrazumijeva svaki režim koji svaki čin pojedinca i pojedinca samog podređuje državi i njenoj ideologiji, onda su i nacizam i staljinizam bili istinski totalitaristički režimi.

Talijanski fašizam je zasigurno bio diktatura, ali u potpunosti nije bio totalitarizam, ne zbog svoje blagosti već zbog filozofske slabosti svoje ideologije. Nasuprot uopćenom mišljenju, talijanski fašizam nije imao posebne filozofije. Članak o fašizmu kojeg potpisuje Mussolini, a koji je objavljen u enciklopediji Treccani u osnovi je inspiriran Giovannijem Gentileem, i reflektirao je kasno-hegelijansko razmatranje o apsolutnoj i etičkoj državi, što Mussolini nikada nije realizirao.

Mussolini nije imao nikakvu filozofiju, imao je samo retoriku. Na početku je bio militantni ateist, a kasnije je ipak potpisao konvenciju s Crkvom i tolerirao biskupe koji su blagosiljali fašističke zastavice. U svojim ranijim antiklerikalnim godinama, govori, po svemu sudeći, legenda, jednom je zatražio od Boga da ga udari ravno u lice ukoliko postoji. Kasnije je Mussolini često spominjao ime Božije u govorima i nije mu smetalo da ga nazivaju Čovjekom Providnosti.“

Preostali dio eseja Eco posvećuje objašnjenju, po njegovom sudu, trajnih ili vječnih karakteristika svakog „fašizma“ koji za njega uključuje i onaj desni (nacistički, fašistički, falangistički, ustaški, četnički) i lijevi (staljinistički, maoistički, titoistički, pol-potovski).

Evo tih karakteristika ili, ako vam je draže, znakova-simptoma TOTALITARIZMA po Ecu: 1. kult tradicije, 2. odbacivanje modernizma, 3. Nerazumnost/iracionalnost, 4. neslaganje kao izdaja, 5. strah od razlike, 6. individualna ili socijalna frustracija, 7. opsesija zavjerom, 8. osjećaj poniženja zbog (umišljene) moći neprijatelja, 9. život je stalni rat, 10. prezir prema (moralno, socijalno i fizički) slabijem, 11. kult heroizma i herojska smrt, 12. mačizam, 13. selektivni / kvalitativni populizam i 14. vječni fašizam govori novogovorom

Sve sam ovo napisao kako bih ukazao na tragikomičnu javnu i političku reakciju samozvanih hrvatskih antifašista na odluku predsjednice Kolinde Grabar Kitarović o preseljenju bijelo-mramornog poprsja Josipa Broza Tita iz državne politike u – muzej i povijest.

Prestravljeni zbog moguće i potrebne pozitivno-znanstvene historiografske analize – pozitivne i negativne – ostavštine Josipa Broza Tita, ti su samozvani „antifašisti“ simbolički podigli još jedan zakašnjelo-partizanski ustanak protiv svih i svakoga tko se ne slaže s njihovim pogledima na hrvatsku povijest druge polovice XX. stoljeća.

Ojađeni i bijesni što je nova predsjednica KGK za njih „Najvećeg sina naših naroda i narodnosti“ i „Ljubičicu bijelu“ nazvala „komunističkim diktatorom“, što je Tito po svim politologijskim i političko-sociologijskim mjerilima nesumnjivo bio (masovne zločine koje je naredio ili nadahnuo zasad ostavimo po strani!), stotinjak samozvanih „antifašista“ okupilo se 21. ožujka 2015.u zagrebačkoj Starogradskoj vijećnici eda bi – 70 godina nakon sloma nacizma i fašizma, pa i ustaškog poretka i NDH – osnovali Antifašističku ligu Republike Hrvatske.

Za „maršala“ te čudačke udruge izabrali su matematičara Zorana Pusića, sina uglednog mladoga sudca iz doba Ante Pavelića koji ga je za predani rad među posljednjima – odlikovao. A on je tajnu o razlozima zbog kojih je primio to odličje, pretpostaviti je ne bez razloga, odnio na onaj svijet.

Skup je pozdravio, a zasad se ne zna i je li postao članom ALRH-a, bivši predsjednik dr. Ivo Josipović.

Ne samo što ga je pozdravio, već je u još jednom „nadahnutom“ govoru ukazao na opasnost od „ustaške guje“ (o kojoj je govorio i u izraelskom Knesetu): „Osjećam žalost što u Hrvatskoj danas jačaju tendencije koje su dovele do našeg okupljanja. U političkoj praksi susreo sam se s kritikama zato što sam govorio o antifašističkim vrijednostima i prisutnosti ‘ustaške guje’. No, nisam bio u krivu jer nam povijest pokazuje da se fašističke ideje pojavljuju periodično, uporno i tamo gdje to ne bismo očekivali.”

Na kraju svog slova dr. Ivo Josipović je pojasnio uvjerenje o ustaškim gujama koje dižu glavu i gmižu, a u pomoć za borbu protiv njih pozvao je djecu i unučad bivših antifašista: “Znali su mi reći: ‘Što se baviš prošlošću, ustašama i partizanima? Treba gledati u budućnost’. No, rasprava o povijesti zapravo je rasprava o budućnosti jer i dalje ima onih koji revidiraju povijest i zagovaraju kvislinški režim tako da od njega žele napraviti domoljubni pokret.

Nedavno sam na sajmu knjiga vidio mnogo novih naslova iz povijesti, ali dosta njih revidira povijest, a izdavače tih naslova subvencionira država. Kako se neke ideje o fašizmu propagiraju u knjigama, medijima, na nogometnim stadionima, u cjelokupnoj javnosti, moram reći da su, na žalost, zagovaratelji neke druge povijesti bolje organizirani, vidljiviji su na javnoj sceni i financirani su iz javnih sredstava. A za to smo krivi svi, baš kao i za činjenicu da danas među nama nema više mladih koji su spremni braniti istinu, pravdu i budućnost. Ja ću i dalje biti antifašist i svi mi na ovoj skupštini trebamo učiniti sve da bi ubuduće na ovakvim okupljanjima bila i naša djeca te unuci.“

Objavom javnog rata fantomskom hrvatskom fašizmu i fašistima – metaforičkim „ustaškim gujama“ u politici i medijima, ali i predsjednici koja navodno ništa ne zna i ne razumije pa je zbog toga njihovog heroja bez mane poslala u Muzeje Hrvatskoga zagorja – Zoran Pusić i njegovi „antifašisti“ objavili su rat elementarnom političkom razumu, snošljivosti i građanskom pluralizmu.

Vračajući se na Umberta Eca mogu kazati da su zloslutni simptomi i znaci tog VJEČNOG neostaljinističkog „antifašizma“ srodni onima koje on navodi za desene radikalizme, fašizam i nacizam: 1. kult napretka i svijetle budućnosti, 2. odbacivanje svake tradicije, 3. Ateistička/agnostička nesnošljivost prema vjeri i vjernicima, 4. neslaganje kao izdaja, 5. strah od razlike, 6. individualna ili socijalna frustracija, 7. opsesija zavjerom, 8. osjećaj poniženja zbog (umišljene) moći neprijatelja, 9. život je stalni rat, 10. prezir prema (moralno, socijalno i fizički) slabijem, 11. kult heroizma i herojska smrt, 12. mačizam, 13. selektivni / kvalitativni populizam i 14. vječni antifašizam govori apokaliptičkim (utopijskim) novogovorom.

Zaključiti ću.

Naivno je vjerovati da će to preseljenje ili izbacivanje Titove biste iz Ureda predsjednice Republike dovesti do nekog velikog povijesnog – političkog i povjesničarskog – sporazuma o Josipu Brozu Titu koji bi se sveo, primjerice, na formulu: 42 posto pozitivno (antifašizam, vraćanje dijelova Istre, Primorja i Dalmacije Hrvatskoj, osiguranje dugotrajnog mira i „mekog totalitarizma“, donošenje Ustava SFRJ iz 1974., koji je poslužio kao međunarodno-pravni temelj za osamostaljenje i određivanje granica RH) : 58 posto negativno (staljinizam, masovne egzekucije i zločini, totalitarizam, likvidacije svih elita, Goli otok, slom i represija nakon Hrvatskog proljeća, prepuštanje dijelova Boke Kotorske Crnoj Gori, Istre Sloveniji, Vojvodine Srbiji itd.).

S mramornom bistom na Pantovčaku i sada bez nje, Tito će i dalje biti predmet žestokih političkih, pučkih i teorijskih sporova i sukoba. Povijest je, nažalost, nemoguće spaliti kao krnju.

Ili, kako je napisao Milan Kundera: „Kako bi bilo zanosno zaboraviti Onu koja je isisala snagu naših kratkih života da bi ih podčinila svojim besmislenim ciljevima, kako bi bilo lijepo zaboraviti Povijest.“ ( Život je negdje drugdje)

Sve u svemu, čini mi se da je daleko najduhovitiji vizualni osvrt na Titovo „preseljenje“ dao arhitekt i vizualni umjetnik Branko Silađin u fotomontaži “Josip Josipu na Josipovo”.

Foto: Arhiv/FaH
Ilustracija: Branko Silađin