Dr. SLaven Letica: Zaboravili smo na Prvi svjetski rat, a nama Hrvatima je vrlo važan

Iako je u njemu poginulo između 120.000 i 200.000 Hrvata i ranjeno tri puta više, zbog okolnosti što smo izravno iz rata „uletjeli“, kao legendarne Radićeve „guske u magli“, u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, Prvi svjetski rat je postao političkim tabuom, jer smo se mi Hrvati u njemu borili na „krivoj“, austrougarskoj strani. 

Dr. Slaven Letica

Prvi svjetski rat ili, kako ga češće nazivaju na Zapadu, Veliki rat za nas je Hrvate višestruko tragični, ali i povijesno i politički zanijekani, prešućeni, zaboravljeni i trajno izgubljeni – kad su masovna, pa i obiteljska sjećanja u pitanju – rat.

Pet je naraštaja rođeno i umrlo nakon početka toga rata, a to je, smatrao je poznati sociolog dr. Josip Županov, dovoljno vremena za veliki, ako ne i apsolutni, nacionalni zaborav.

Imena i prezimena nekih od 130 poginulih i sahranjenih hrvatskih ratnika na vojnom groblju u seocetu Ujscie Jezuickie.

Taj je rat, dakako, još uvijek živahan među povjesničarima-istraživačima, posebice onim rođenim potkraj XX. stoljeća, ali ne živi u svakodnevnim sjećanjima i razgovorima. Taj su rat političke okolnosti, kasniji ratovi i mitska rijeka zaborava Leta odnijeli, definitivno, u podzemlje ljudske volje za sjećanjem i pamćenjem.

Iako je u njemu poginulo, pišu znalci, između 120.000 i 200.000 Hrvata, i ranjeno tri puta više, zbog okolnosti što smo izravno iz rata „uletjeli“, kao legendarne Radićeve „guske u magli“, u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, Prvi svjetski rat je postao političkim tabuom, jer smo se mi Hrvati u njemu borili na „krivoj“, austrougarskoj strani. Iako su sjećanja na nj ostavila traga u hrvatskoj prozi, slikarstvu, pa i poeziji, o ratu i ratnicima praktički se nije smjelo javno govoriti.

Vrlo važnu znanstvenu monografiju, zapravo doktorsku disertaciju, a kasnije i knjigu „Tamna strana Marsa“ napisao je povjesničar dr. Filip Hameršak: njegova je disertacija dostupna ovdje: https://bib.irb.hr/…/625479.Doktorski_rad_Filip_Hamersak_mi…

Stota obljetnica početka Velikog rata bila je za hrvatske prevoditelje i nakladnike poticajna, pa je tako Fraktura objavila kapitalno historiografsko djelo Davida Stevensona „1914.–1918., Povijest Prvog svjetskog rata“ ( Fraktura, 2014.; prijevod: Vuk Perišić) za koje sam mislio da nikad neće biti prevedeno na hrvatski jer je golemo.

Osobno mi je žao što nitko (zasad) nije preveo podjednako zanimljivu i vrijednu knjigu: Charles Emmerson „1913.: U potrazi za svijetom prije Velikog rata“ (1913.: In Search of the World Before the Great War).

Miroslav Krleža u svečanoj domobranskoj odori.

Nažalost, kako smo mi Hrvati kad su kulturne potrebe u pitanju, „obredni narod“ ili „narod obreda“ – koji obožava okrugle obljetnice, blagdanske proslave i druge obrede (posebice maškare ili fašnike) – povećano zanimanje za Veliki rat u povodu 100. obljetnica njegova početka neće dugo trajati, možda do 100. obljetnice njegova kraja 2018.

Brojni su romani o tom ratu napisani u zapadnom svijetu, stotinjak ih je prvorazrednih, a petnaestak od njih postali su klasicima svjetske lijepe ili, ako vam je draže, krvave književnosti: Na zapadu ništa novo – njemačkog pisca Ericha Marije Remarquea, Zbogom oružje Ernesta Hemingwayja, Dobri vojak Švejk Jaroslava Hašeka, Radetzky marš Josepha Rotha (nakon Naprijeda 1960 u prijevodu Ive Adum, prošle ga je godine objavila Fraktura u prijevodu Milana Sokića), Čarobni brijeg Thomasa Manna, Johnny je krenuo u rat američkog pisca Daltona Trumboa, Pod vatrom francuskog pisca i ratnika Henrija Barbussea, Zbogom svemu tome Roberta Gravesa itd.

Pažnju zaslužuje i Hrvatski bog Mars Miroslava Krleže, pa i srbijanski Dnevnik o Čarnojeviću Miloša Crnjanskog.

Zbog niza sretnih, a neobičnih, okolnosti odnedavno mi se čini da bi se sjećanje na Prvi svjetski rat u Hrvatskoj ipak moglo – koliko toliko – oživjeti.

NJ.E. dr. Andrea Bekić

Naime, moja mi je žena Gordana skrenula pozornost da je naša veleposlanica u Poljskoj dr. Andrea Bekić (na naslovnoj fotografiji na groblju  u selu Ujscie Jezuickie u Poljskoj ) sebi stavila u amanet: „da Veleposlanstvo RH u Poljskoj pronađe, obilježi i dostojno komemorira više desetaka tisuća hrvatskih vojnika iz sastava vojske K.u.K.Monarhije, poginulih u bitkama s ruskom carskom armijom 1914. i 1915., na frontu u Galiciji, između današnje Ukrajine i Poljske“.

Razloge za pokretanje tog hvale vrijednoga projekta, NJ.E. Andrea Bekić je ovako objasnila:

„U ovim bitkama sudjelovali su i pripadnici drugih europskih naroda i država, koje su već odavno uredile svoja vojna groblja. Njihovi veleposlanici tamo vode visoka izaslanstva, a pohode ih i turisti iz tih zemalja. Jedino mi Hrvati nemamo obilježena svoja grobišta, jer je za vlasti Karađorđevića, pa i Tita (koji se ovdje također hrabro borio i pao u zarobljeništvo, nakon što ga je kopljem ranio ruski konjanik-Kozak !), bilo “nepodobno” evocirati naše sudjelovanje u vojsci Austro-Ugarske. Bivši hrvatski K.u.K. časnici bili su izbačeni iz Vojske Kraljevine SHS, a uskraćivana im je i mirovina“.

Kako se i Gogin voljeni djed Stjepan borio na galicijskoj bojišnice da bi, nakon zarobljavanja, proveo punih sedam godina u ruskom zarobljeništvu, moja se žena silno zainteresirala za taj projekt.

U Galiciji se, da stvar bude još zanimljivija, borio i Andrejin djed Mato Ivekić, ali i Alex Bekić, djed dr. Darka Bekića, njenoga supruga, karijernog diplomate i pisca prve „Povijesti hrvatske diplomacije“ koja bi se trebala pojaviti u nakladi Školska knjige. Na istom se ratištu borio i moj djed Nikola Papa koji je galicijske noćne more do kraja života vidao samoubilačkim „trapenjem“ (dubokim kopanjem) vinograda i ispijanjem enormnih količina vina.

Kako je dr. Darko Bekić sistematičan istraživač diplomatske, političke i ratne, ali i umjetničke povijesti, uspio je saznati da je davne 1917. bio raspisan i uspješno proveden javni natječaj za podizanje spomenika palim hrvatskim domobranima u Prvom svjetskom ratu te da se cijela natječajna dokumentacija još uvijek čuva u Gliptoteci.

Andrea, Goga i Darko pokrenuli su nakon toga akciju – još uvijek u začetku – da se na galicijskom ratištu, preciznije u selu Ujscie Jezuickie u kojem se nalazi vojno groblje na kojem je sahranjeno – imenom i prezimenom označenih – 130 poginulih Hrvata.

Jedina fotografija Josipa Broza kao austrougarskog ratnika u Galiciji.

Ono što je najdirljivije u cijeloj priči o tragičnom ratu o kojem mi Hrvati nismo smjeli ni zucnuti u doba Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije, pa i FNRJ i SFRJ je da su lokalni seljaci, kako je Andreja napisala na svom facebooku:„čuvaju ovo groblje s oko 130 hrvatskih imena već stotinu godina. Hoće li im se netko s hrvatske strane dostojno zahvaliti?“

Ovaj zapis objavljujem na facebooku kako bi i vas, moje virtualne prijateljice i prijatelje, potaknuo na razmišljanje i predlaganje ideja kako dostojno sačuvati uspomenu na Veliki rat o kojem smo morali 72 godine šutjeti (do 1990.), a nakon toga ga je u zaborav gurnuo novi rat čije je sjeme barem djelomično posijano u šutnji nakon 1918.

Ovdje objavljujem i fotografiju nepodignutog spomenika Roberta Frangeša-Mihanovića posvećenog palim Hrvatima, dakako i Srbima, koji su se u Velikom ratu borili na strani Austrougarske monarhije 1914-1918.

Objavljujem i nekoliko fotografija koje je dr. Darko Bekić snimio tijekom posjeta naše veleposlanice vojničkom groblju u poljskom seocetu Ujscie Jezuickie.