Antifašizam je bio zločinački režim u zločinačkoj državi
Nedavno je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović izjavila: „NDH je bila najmanje nezavisna i najmanje je štitila interese hrvatskog naroda, a ustaški režim bio je zločinački režim. Antifašizam je u temeljima hrvatskog Ustava, a suvremena hrvatska država izrasla je na temeljima Domovinskog rata.“
Prigodom proslave 10. travnja održane u Münchenu 1979., prof. Božo Dugeč, u svom poznatom govoru pod naslovom “Nismo spremni robovati”, između ostalog rekao je i ovo: “Prilika je ovo, da izrazimo nadu, nepokolebljivost i čvrstu volju, da ubuduće i za sva vremena tu svoju obljetnicu slavimo u svojoj slobodnoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj…
Možda naša Nezavisna i nije bila najnezavisnija, niti je to mogla biti u onom strašnom ratnom kaosu. Uostalom, potpuno nezavisnih država nema ni danas nigdje u svijetu. Činjenica je i to, da je naša Nezavisna bila država Ante Pavelića, i ustaška država, i država domobranska, ali je ona u prvom redu i na prvom mjestu bila država hrvatskog naroda, naša nacionalna država!”.
No prof. Dugeč nije nikada bio ustaša nego član Partije, ali i predsjednik Matice Hrvatske u Donjem Miholjcu, uslijed čega je nakon Titovog državnog udara u Karađorđevu bio progonjen i osuđen u odsutnosti kao “nacionalist, šovinist i narodni neprijatelj”, spasivši se bijegom u Njemačku.
Istina je da je antifašizam to jest borba protiv NDH i za Jugoslaviju ugrađena u Ustavu kao jedan od temelja nove hrvatske države, što je samo po sebi kontradikcija. No obrana i branitelji prve ovovjekovne hrvatske države biti će prije ili kasnije priznati kao pozitivan dio hrvatske povijesti, bez obzira na sadašnji Ustav i njegove Izvorišne osnove. Jer povijest se ne briše, iako se često, pa i sada, piše prema trenutnim potrebama. Međutim, takva povijest nije istinita povijest.
No mi koji još uvijek vjerujemo u povijesni slijed kao temelj hrvatskog bitka, koji ne robujemo hrvatskoj prošlosti, ali se ne odričemo nijednog njezinog razdoblja, mislimo da ne smijemo dopustiti da se briše u svijesti hrvatskog naroda prvi međunarodno priznati, iako kratkotrajni pokušaj hrvatskog oslobođenja i nezavisnosti.
Uvjereni smo da bez proglašenja NDH 1941. nikada ne bi došlo do odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), niti do Ustava Narodne Republike Hrvatske (1947.) i Ustava Socijalističke Republike Hrvatske (30. svibnja 1990. godine), nego bi svi ti događaji bili samo razni pokušaji dobivanja veće ili manje autonomije unutar Jugoslavije.
Jedino je sjećanje na postojanje NDH i njezinu hrabru obranu održalo u duši i srcu hrvatskog naroda vjeru da će se prije ili kasnije Hrvatska ponovno osamostaliti i postati normalna nacionalna država.
A da nije bilo NDH, pad komunizma u Hrvatskoj ne bi doveo do nezavisnosti, nego samo do promjene režima. No došlo je do oslobođenje i Domovinskog rata zato što je hrvatski narod vjerovao u mogućnost oslobođenja, sjećajući se da su hrvatsku državu, bar na kratko vrijeme, ostvarili njihovi očevi i djedovi, a ne zato što bi hrvatski narod pamtio da je Hrvatska nekad davno (1102.) bila nezavisna kraljevina. Konačno neoboriva je istina da su protiv nove hrvatske države ustali isti oni koji su ustali protiv NDH.
Imao je to u vidu i dr. Franjo Tuđman kad je na prvom Općem Saboru HDZ-a rekao: “Nezavisna Država Hrvatska nije bila samo fašistička tvorevina, nego i izraz i težnja volje hrvatskog naroda za svojom slobodom i neovisnošću.”
Istovremeno je premijer Tihomir Orešković izjavio: „Vlada i ja osobno osuđujemo zločine počinjene od strane ustaškog režima. Dan 22. travnja je dan sjećanja i odavanja počasti nevinim žrtvama logora Jasenovac, za kojeg je i blaženi kardinal Stepinac ustvrdio da je bio najveća ljaga za Hrvatsku. Žao mi je što se ta prigoda koristi za politizaciju koja je neprimjerena te vodi do novih podjela u društvu. Sve to ne samo da vrijeđa žrtve i njihove obitelji nego i nanosi veliku štetu Hrvatskoj“.
Potpuno je ispravno osuditi zločine ustaškog režima, ali istovremeno treba osuditi komunističke i velikosrpske odnosno antifašističke zločine.
Točno je da je blaženi kardinal Stepinac izjavio da je Jasenovac „sramotna ljaga za Nezavisnu Državu Hrvatsku“ ali ne smijemo zaboraviti da je prigodom suđenja i sramotnog procesa hrabro svjedočio; „Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u Jugoslaviji“.
Nepobitna je činjenica da je Jasenovac postojao i nakon 1945. te da je također „sramotna ljaga“ za Titovu Jugoslaviju zbog posljeratnih zločina koja su počinili jugoslavenski komunisti i četnici nakon što su zamijenili kokardu s petokrakom.To je imao u vidu treći nasljednik kardinala Stepinca na čelu Zagrebačke nadbiskupije kardinal Josip Bozanić kad je u svojoj propovijedi na Bleiburgu 1997. rekao da „Hrvatska javnost ima pravo znati istinu o Jasenovcu za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, kao i nakon što je prestao biti ustaškim logorom“.
I nama je žao da se ovogodišnja komemoracija koristi za neprimjerenu politizaciju no svjesni smo da to ne vodi novim podjelama u društvu, jer se radi o starim podjelama između onih koji su uvijek bili i danas jesu za samostalnu hrvatsku državu i onih koji su uvijek bili i danas jesu za Jugoslaviju ili Veliku Srbiju.
Mit o Jasenovcu potrebno je zamjeniti istinom o Jasenovcu, punom istinom, kakva god bila, a znamo da je bolna, jer Jasenovac kao i svi takvi logori u Hrvatskoj ali i u Srbiji, Njemačkoj, ili bilo gdje, nemoralne su i gnjusne pojave kojima se nitko nemože ponositi. No dok se naši političari prečesto pokajnički posipaju pepelom istovremeno srpski političari ne govore o svojim logorima, nego čak rehabilitiraju Dražu Mihajlovića i svoje nedavne ratne zločince.
Tomislav Frković Mirko Hasenay
Jure Dragicevic Hrvatski Domobran
Hrvatska Republikanska Zajednica Buenos Aires
Temeljna Skupina “Buenos Aires
