INTERVJU Goran Marić: Poreznim sustavom Vlada uzima siromašnima, a pogoduje bogatima

Svaki sustav, pa tako i porezni, podrazumijeva usklađenu funkcionalnu cjelinu u kojoj u svakom pogledu vladaju načela i red. Jednako tako, smisao je oporezivanja dostizanje civiliziranijeg društva i ostvarenje političkih, ekonomskih i socijalnih ciljeva. 
Sve navedeno može se ostvariti samo stabilnim poreznim sustavom koji se temelji na načelima korisnosti, platne sposobnosti i pravednosti. Nažalost, hrvatski porezni sustav gotovo nema niti jednog od ovih prerogativa, što više, upravo je suprotnost svemu tomu. On je već petnaest godina nefunkcionalan. On je generator dubokih poremećaja i prepreka za svako imalo uredno funkcioniranje države. Pogledajmo razloge i posljedice: pedesetpet milijarda kuna obračunatih, a nenaplaćenih i nekoliko milijarda neobračunatih, i naravno neplaćenih poreza!

Što to zapravo govori o poreznom sustavu?

On je bez načela, bez logike, bez elementarnih kauzaliteta i razumljivo, s visokom razinom nereda.
Porezni sustav je segregatoran i represivan prema malim poduzetnicima, a vrlo fleksibilan i susretljiv prema nekim djelatnostima i velikim gospodarstvenicima. Time je elementarno i duboko nepravedan i ne odgovara platnoj sposobnosti poreznog obveznika. Imajući u vidu šestogodišnju recesiju i depresiju, očito je da se poreznom politikom nisu ostvarili ekonomski i socijalni nacionalni ciljevi.
A budući da se samo u posljednje tri godine četrdesetak puta zakonski pristupalo poreznim izmjenama, onda je potpuno jasno kakvu je štetu mogao i morao izazvati čitavom gospodarstvu. Porezni sustav je sve ono što ne bi smio biti: nestabilan i generator konfuzije, nereda, i neprijatelj svakog poduzetništva, gospodarstva i poslovnog života.

Konkretno, aktualna vlast je izmijenila Zakon o porezu na dohodak. Reklo bi se da su porezne olakšice predviđene tim zakonom dobre, ali Vi ipak imate zamjerki. Zašto?

Izmjene poreza na dohodak su prašina u oči, kao i uvijek, onima nemoćnijima, slabijima, ili otvorenije – sirotinji. Tobože, zakon se mijenja zbog onih s najnižim plaćama, a od te primjene više koristi imat će jedna osoba s većom plaćom nego petnaest osoba s prosječnom plaćom. Time već postojeću poreznu nepravednost činimo protunaravnom i još nepravednijom.
Svaka mjera, da bi bila pravedna, mora biti selektivna u odnosu na realni život, a ova to nije. Istodobno se gradovima i općinama smanjuju prihodi zbog čega neće moći u potpunosti realizirati već planirane zdravstvene, obrazovne, socijalne i druge društvene projekte.
Vlada je izmjenama porezom na promet nekretnina pokušala taj manjak nadoknaditi, ali će to biti nedovoljno. Tako će ta mjera, u konačnici, biti mjera protiv kapilarnog života u manjim lokalnim zajednicama, što se uvijek reflektira štetno na stanje čitava društva.

Kako se to reflektira na gospodarski život?

Sve ovo upućuje da je hrvatski porezni sustav godinama daleko od temeljne uloge, da destruira sigurnost poslovnog života i da djeluje demotivirajuće na svako poduzetništvo. Najnovijim promjenama Vlada tu destrukciju i deformitet još pojačava.

A da ne spominjemo da sama definicija dohotka nije prihvatljiva. Primjerice, kad fizička osoba u roku od pet godina proda više od tri nekretnine, bez obzira na vrijednost, podliježe porezu na dohodak, ali kada u jednom danu proda, svejedno, jedno ili deset svojih poduzeća za, svejedno, milijun ili milijardu kuna, onda to nije dohodak, onda je to s poreznog aspekta ništa; to je porezno netaknuto.
Ovo više nije poremećaj, nedostatak, nepravednost, ovo već spada u sferu legislativne i praktične dezorijentiranosti.

Iako su pojedinci iz vlade ovu mjeru nazvali poreznom reformom, mogu li se ove izmjene zakona zaista tako nazvati?

Ni kojemu slučaju nije riječ o reformi! Ovdje je riječ reforma olako korištena, ali ona je ovdje više kao ideološki rudiment njezinih autora koji lakim nazivljem sugeriraju važnost, kompetenciju, angažman, a zapravo ne razumiju filozofiju samog poreznog fenomena. Jer reforma da bi bila istinska u odnosu na postojeću praksu, mora biti cjelovita, smislena, promjena koja poboljšava postojeće stanje, promjena koja rezultira općim poboljšanjem i dobrom za sve na koje se odnosi, a to je ukupan gospodarski život. A ovo su samo promjene poreznog sustava koje će dodatno pogoršati ekonomsko stanje društva, usprkos nekim zanemarivim pojedinačnim koristima.

Mogu li ovakve promjene načina oporezivanja povećati potrošnju i pokrenuti gospodarstvo?

Potrošnju najznačajnije može dinamizirati povećanje agregatne potražnje koja je u izravnoj korelaciji s raspoloživim dohotkom odnosno kupovnom moći potrošača.
U vrijeme kada građani imaju 55 milijarda kuna minusa po tekućim računima i kada je 320 tisuća građana blokirano zbog duga od 29 milijarda kuna, a 55 tisuća tvrtki zbog duga od 30 milijarda kuna, u vrijeme kada u posljednjih šest godina prosječna plaća poraste ukupno nominalno samo pet posto, a zapravo relativno smanji četrdeset posto i kada sedamdeset tisuća ljudi ostane bez posla, potpuno je deplasirano govoriti o tezi da će takve porezne promjene potaknuti potrošnju. Svi ovi podaci upućuju da će najveći dio efekta porasta neto plaća biti za podmirenje dospjelih neplaćenih obveza za komunalije, režijske troškove, minuse po tekućim računima ili skidanja s blokiranih računa.
Samo nove investicije i nova zaposlenost i veći raspoloživi dohodak mogu povećati potrošnju. A preduvjet za to je porezno rasterećenje, eliminacija monopolističkih, oligopolističkih i kartelskih utjecaja i otklanjanje svih deformacija u gospodarskom životu.

Mislite li da su ovakvi potezi u zadnjoj godini mandata vezani za parlamentarne izbore krajem sljedeće godine?

Nisam siguran u to! No ako i je, ova Vlada demonstrira dvostruko negativnu kreativnost: neće postići ništa dobra u poreznoj sferi, a neće joj pomoći ni u izbornom natjecanju. A specijalnost ove Vlade je kontinuirano nasukavanje i mijenjanje poreznih i drugih propisa. A odluka o promjeni poreznog sustava trebala bi se temeljiti na prethodnoj sustavnoj analizi postojećeg stanja i primjeni modela koji jamči ostvarenje postavljenih ciljeva. Takav model se dugotrajno priprema, za dugotrajnu primjenu; on se unaprijed najavljuje i primjenjuje od prvog siječnja sljedeće godine, odnosno s minimalnim protokom od šest mjeseci od dana donošenja. Ali, kako s ovom Vladom povezati sustavno postupanje i razumijevanje?!
Jer kad se odluke o promjenama poreznog sustava donose intuitivno, spontano, konvulzivno, eksperimentalno, ili kako da to sve nazovemo, kao što to kontinuirano čine nositelji fiskalne politike, onda posljedice mogu biti samo pogubne.
I Hrvatska se nije slučajno našla na ovim granama i u neprohodnim klancima. Mi smo u kontinuitetu fiskalno-monetarnih krivotvorina i nedoraslih rješenja koja produbljuju gospodarski krater.

Hrvatska iz godine u godinu ima višestruke rebalanse proračuna. Što je razlog tome?

Tražeći odgovor moramo poći od spoznaje da se državni proračun planira na osnovi makroekonomskih projekcija koje trebaju biti utemeljene na objektivnim, realnim i stručnim analizama i predviđanjima. Jednako tako, proračun je najmoćniji instrument fiskalne politike u kreiranju ekonomskog stanja nacije, strukture gospodarstva, gospodarskog rasta, zaposlenosti, raspodjeli dohotka.
Zato državni proračun koji je po svojoj naravi najvažniji i najdelikatniji financijski dokument, ne podnosi ni najmanju razinu površnosti i neodgovornosti.

Međutim, projekcije za sljedeću 2015. godinu pokazuju svu raskoš ekonomskog dilentatizma aktualne vlasti. Naime, prije dvije godine, za 2015. projicirali su 3,5 posto ekonomskog rasta, dok su prije nekoliko dana za istu godinu projicirali samo 0,5 posto rasta, što je promašaj za nevjerojatnih 700 posto. Time je ova vlada postavila neoboriv rekord u promašenim predviđanima.

A stvarna struktura hrvatske ekonomije, šestogodišnja depresija, granična nezaposlenost i dramatičan socijalni jaz upućuju na zaključak o inverznim učincima državnog proračuna i o neprihvatljivim , pogrešnim, nezrelim i nacionalno suspektnim potezima fiskalne politike. A neodrživost proračuna i potreba za rebalansima potvrđuje skromno znanje i minornu stručnost Vladinih planera.

Zbog čega je to tako?

Ponajprije zbog toga što hrvatsko društvo opterećuje sindrom kolektivne i individualne neafirmiranosti kao posljedice polustoljetne političke hermetičnosti i marginaliziranosti u odnosu na demokratski svijet. U takvim okolnostima postali smo samozapušteno društvo, ideološki i programski ciljano zapušteno društvo. Odjednom smo postali društvo izloženo pritisku ubrzanih zbivanja i s nametnutim dnevnim redom, za koje njegovi izvršitelji nisu imali kompetencije.

I još nešto posebno značajno: veliki dio izvršnih struktura po inerciji se zatekao na mjestima bez potrebnih znanja ali sa zadržanim ovlastima, sklonostima i ovisnostima iz totalitarnog razdoblja. Još uvijek, danas, smo društvo bez pojedinačne i kolektivne afirmacije. I upravo takvi neafirmirani pojedinci, kojima je glavna referenca i prerogativ poveznica s bivšim komunističkim sustavom, nositelji su najzahtijevnijih političko-ekonomskih procesa. Po svojoj profilaciji velik dio takvog kadrovskog potencijala nije dorastao anticipativno raditi i odlučivati, pa ne čudi da su u procesu odlučivanja skloni jakim i ekskluzivnim rješenjima, koja dovode do jakih i ekskluzivnih promašaja.
A ovo je vrijeme granično, ekstremno po težini, pa nema malih promašaja. Svi su promašaji teški i skupi. Slika današnje Hrvatske to najbolje potvrđuje.