INTERVJU Mile Bogović: “Ponosan sam na svoju desnicu, držim se korijena iz kojih sam izrastao”

BISKUP u miru msgr. Mile Bogović prije nekoliko dana u Zadru je predstavio svoju knjigu ‘Lika i njezina Crkva u prošlosti i sadašnjosti‘ i dao nagovijestiti kako i tijekom mirovine neće mirovati već se posvetiti stvarima za koje nije imao vremena dok je bio gospićko-senjski biskup.

Istodobno je gospićkoj katedrali Navještenja BDM mons. Zdenko Križić zaređen za novog gospićko-senjskoga biskupa i na toj dužnosti naslijedio dosadašnjega biskupa Milu Bogovića.

Msgr. Bogović u intervjuu govori o odlasku u mirovinu, svome nasljedniku, Lici i svemu što je radio tijekom 16 godina kao biskup, ali komentira i aktualna zbivanja.

Prije nekoliko dana i u Zadru ste predstavili svoju knjige ‘Lika i njezina Crkva u prošlosti i sadašnjosti’. Većina predstavljača slaže se kako Vaša knjiga ‘ukazuje da je je Lika najranjiviji dio Hrvatske, a što ste Vi uočili i pripomogli da Crkva među prvima revitalizira Liku nakon komunističkoga razdoblja i Domovinskoga rata jer ste, izgradivši Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini, pokazali da i devastirana Lika može dati doprinos nacionalnoj stvari’. Što biste Vi rekli o svojoj knjizi?

Vjerovao sam da iz onoga što sam pisao može nastati dobra knjiga. Zato sam se dao na posao. Ugodno me je iznenadio poziv Sveučilišta u Zadru da tu knjigu predstavim njihovom slušateljstvu. Ne sumnjam u vrijednost knjige, ali sam se osjećao izuzetno počašćenim da je Sveučilište iz mnoštva knjiga izabralo i moju. Izabralo je i predstavljače: Ivicu Mataiju, ravnatelja Državnog arhiva u Gospiću koji je izdavač knjige, i mr. Zdenka Dundovića, predsjednika Društva za povjesnicu Zadarske nadbiskupije. Navest ću nekoliko njihovih misli prema vijesti koju je donijela IKA.  

Mataija reče da se ‘dosad povijesti Like prilazilo fragmentarno te su cijela povijesna razdoblja bila neistražena. Dr. Bogović je proučavao arhivsko gradivo i povijesnu literaturu, a u knjizi su sabrani tekstovi koje je u stručnim i znanstvenim časopisima objavljivao o crkvenom i opće društvenom životu Like od najranijih dana Crkve na tim prostorima. Prvi put se u kontinuitetu prati početak crkvenog ustroja do suvremenog doba temeljem zapisa iz biskupijskih vizitacija, izvješća biskupa Svetoj Stolici, spomenica župa, senjskog i vatikanskog arhiva. Mons. Bogović ne poznaje svoju biskupiju i Liku samo kroz prizmu povijesnih izvora i arhivskog gradiva. On je na području biskupije rođen, s njom i za nju živi svaki svoj svećenički i znanstveni dan. Osobno je pohodio i dotaknuo svaki njen kutak i kamen, nastojeći ga otrgnuti zaboravu ili namjernom prešućivanju, istaknuo je Mataija. Istaknuo je i nastojanja dr. Bogovića u okviru biskupske komisije za Hrvatski martirologij. Kao biskup i znanstvenik, dr. Bogović je pokazao da je moguće istovremeno biti dosljedan znanstvenom načelu i vjerskoj istini.’

Mr. Dundović tomu dodaje da ‘knjiga dokumentira ustrojstvo Crkve o čemu prvi službeni podaci postoje u 12. st. Dr. Bogović je istaknuo kako je bio veliki iskorak uspostava biskupije u Lici. Tu je prije Turaka bilo više biskupskih sjedišta: Krbava, Modruš, Senj, Otočac. Poslije je sve to pometeno. Ostala je samo biskupija u Senju koja je kasnije otišla u Rijeku. Doista je bilo nužno da se vrati biskupija na te prostore. Između Zagreba i Zadra, Rijeke i Banja Luke, nije bilo niti jedne biskupije’

Kao povjesničar dao sam podlogu uspostavi biskupije. Smatralo se da je to veliki iskorak za Crkvu i hrvatski narod.

Uništen je bio cijeli Udbinski dekanat. U njemu je nakon 1945. ostao samo jedan svećenik – Petar Butković – koji nije smio posjetiti preostale malobrojne katolike nego je povremeno prolazio pokraj njihovih sela da ljudi osjete da Crkva još živi. Poslije sam slušao te ljude koliko im je značio taj prolaz svećenika.

Butković se vraćao uvijek drugim putom kući da izbjegne zamku. Dugo je spavao u ležaljci na stablu kraj crkve u Sv. Roku. Kada je lišće na stablu, to se nije ni vidjelo. Nije bio ležaljku na vrijeme sklonio pa sam je i ja mogao vidjeti još šezdesetih godina.

Istaknuli ste kako je motiv za pisanje knjige bio da se na jednome mjestu nađu do sada objavljivana poglavlja o povijesti Crkve u Lici? Godinama ste upozoravali na strašne komunističke zločine u Lici, ali i na devastiranost toga područja nakon Domovinskoga rata. Što biste izdvojili kao najstrašnije događaje tijekom komunističkoga razdoblja u Lici, a što tijekom Domovinskoga rata?

Udbinjani koji su uspjeli pobjeći pred Sv. Luciju 1942. nisu se poslije smjeli vratiti ni da posjete grobove svojih otaca i djedova (groblje je bilo sve devastirano), a kamo li poviriti u svoju kuću da vide njezinog novog stanara – ako kuća nije bila srušena i zapaljena. A i na drugim mjestima kažnjavana je Lika, pogotovo Gospić u koji su partizani ušli tek 4. travnja 1945. Lomljene su savjesti, nametana lažna ideologija i svakovrsne druge laži. Udba se razgranala i nagrizala čak i obiteljsko zajedništvo. Moralo se bježati daleko od državne ruke da bi mogao sačuvati sebe.

U Domovinskom ratu morali su mnogi u progonstvo. Četiri godine lutanja i traženja krova nad glavom. Nitko o tome danas i ne govori kao da su ljudi otišli iz svojih kuća jer su skloni turističkim šetnjama. Znamo što je bilo s njihovom imovinom. Moja majka nije imala snage vratiti se kući. Bila je stara i bolesna i nije vjerovala da bi joj srce izdržalo na pogled onoga što je učinjeno od onoga u što je uložila sav svoj život. Dakako, ti ljudi koji su četiri godine bili bez svojih njiva, volova, ovaca, pluga/traktora i motike, živeći četiri godine ‘uprazno’, izgubili su radne navike, što se sve do danas nije popravilo. Kad sam pred par godina došao posjetiti svoje, zaželio sam otići na njive gdje sam nekada orao i čuvao blago. Nisam se mogao probiti do tih njiva od korova, kupine, trnja i šikarja.  

Uskoro odlazite u mirovinu, nakon više od 15 godina na čelu Gospićko senjske biskupije, koju ste i utemeljili. Kako je to izgledalo na početku, odnosno što biste izdvojili kao bitne stvari koje su se dogodile tijekom toga razdoblja?

Dao sam povijesnu podlogu za utemeljenje Gospićko-senjske biskupije, ali bi bilo krivo reći da sam je ja utemeljio. Mnogi su i prije mene imali takve želje i vizije, ali prilike nisu bile naklone da se projekti i vizije ostvare. Biskupija je sada činjenica; učinjeno je mnogo i može se lakše nastaviti nego da se ide iz početka. U moje vrijeme biskupija je dobila sve ono bitno za rad biskupije, obnova objekata je dobrim dijelom dovršena. Biskupija ima zgradu ordinarijata i prostore za nužne urede. Uz povijesnu podlogu, mislim da će moje biskupovanje biti zapamćeno po Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini.

Kada pogledam 16 godina unatrag ima mnogo toga što me veseli, ali i onoga što mene i sve vas žalosti. Mogu reći da se ne malo neugodno osjećam kad vidim da neka očekivanja nisu ostvarena. Govorili smo da će nakon Crkve i država doći ovamo sa svojim najjačim institucijama. Jer Hrvatske nema bez Like i Korduna, bez te poveznice hrvatskoga sjevera s hrvatskim jugom. A nije se to dogodilo. S tugom gledamo kako korov i šikara preotima naša polja u Lici i Kordunu, u zemljopisnom središtu naše domovine, kako mnogi ljudi gledaju preko granica tih područja gdje bi našli sigurniji dom.

Područje biskupije izgubilo je oko 10 000 vjernika. Bilježimo stalni pad rođenih, a porast iseljenih na drugi svijet i u druge krajeve. A ovdje su najveće hrvatske prirodne ljepote (Plitvice, Velebit), ovdje su najčišće vode i najčišći zrak, plodne ravnice i šumovita brda. U unutarstranačkim nadmetanjima ostaje malo volje i snage da se misli, a još manje da se radi hrvatski. No, nada umire zadnja, pa se nadamo da ćemo savladati i ovu dionicu. Teoretičari komunizma pisali su o odumiranju države. To su bile samo teorije, a komunistička država sve je više jačala svoje strukture. Čini mi se da se to odumiranje zbiva izvan komunizma. Toliko je tih osobnih i stranačkih ambicija i kada se one zadovolje nema snage da se učini nešto za državu. Bojim se toga scenarija, a nismo se osigurali od njega. Ima dakako i mnogo toga što nas veseli. Obnovljen Udbinski dekanat.

Na to prostoru najviše je učinjeno pod vidom obnove kršćanskih zajednica i crkvenih objekata. Crkva hrvatskih mučenika, samostan i crkva u Gračacu, župna crkva u Korenici, crkva u D. Lapcu; obnovljena je i u Rudopolju, obnavlja se u Boričevcu i Buniću. Jedino župa Plitvice je sada jedina župa koja nema svoju crkvu. U Ogulinskom dekanatu uspostavljena je župa Ogulin II. i obnovljena je župa Plaški. Napravljen je projekt za proširenje crkve sv. Ane u Plaškom. Naš optimizam i nadu ojačali su doseljenici iz Bosne. Naš katolički  narod polaže nadu i u novoga biskupa kojega smo dobili iz Bosne.

Crkva hrvatskih mučenika u Udbini svakako je jedan od velikih projekata na koji ste ponosni.

Na Duhove smo u evanđelju čitali kako je uskrsli Isus stao pred apostole i pokazao im ruke i bok, mjesta rana koje je zadobio pribijanjem na križ. Rane koje su zadobivene da se spasi drugoga nešto je najvrjednije i najdragocjenije (kao što je najgnusnije djelo izdati prijatelja za novac, za karijeru!).

U času kada se Isus javlja apostolima kao pobjednik nad smrti, pokazuje im najjasnije pobjedničke znakove – rane za čovjeka, rane za drugoga, rane nevino osuđenoga. I na tijelu Hrvatske ima dosta rana podnesenih za svoju braću. Inicijativa za gradnju te crkve rodila se u vrijeme kada su obezvrjeđivane rane naših branitelja, kada su i oni počeli sumnjati je li trebalo izlagati se za druge. No imamo mi također iz dalje prošlosti dosta rana koje su nepoznate i nepriznate. Rast ćemo kao narod i kao pojedinci koliko ih budemo znali cijeniti, poštovati i izraziti zahvalnost svima koji su se izložili za živote svoje braće i za naše živote.

Kada su se u drugom stoljeću neke kršćanske zajednice hvalile da imaju mučenike u svojoj sredini, svećenik Gaj im dovikne da su na Ostijskoj cesti i u Vatikanu pobjednički trofeji apostola Petra i Pavla. To su mjesta gdje su otvorene rane Petra i Pavla, rane kojima su se Rimljani, a i cijelo kršćanstvo dičili i diče sve do danas. To su mjesta slavnih pobjeda, trofeja.

Ovih dana s poštovanjem se spominjemo i brojnih nevino umorenih u Bleiburgu i Križnom putu. Neki kršćanski narodi izborili su se da brojni njihovi mučenici dospiju u kalendar katoličke Crkve. Mi u tome nismo imali mnogo uspjeha, ali možemo reći da se u Crkvi hrvatskih mučenika časte na jednome mjestu ti naši velikani s kojim se ponosimo. O uskrsnuću mrtvih zasjat će njihove rane. Tu misao izražava oltarni reljef, djelo Kuzme Kovačića, ‘Slava hrvatskih mučenika’ u spomenutoj Crkvi.

Što ostavljate svojemu nasljedniku mons. Zdenku Križiću?

Mogu reći da ostavljam nepodijeljen kler. Nema među našim svećenicima grupašenja protiv nekoga. Svi su oni uz svoga novog biskupa, a uvjeren sam da će on opravdati njihovo povjerenje. Stavljam mu se i ja na raspolaganje. Svoju poruku Križiću reći ću riječima pjesnika: Gdje ja stadoh – ti ćeš poći, što ne mogoh – ti ćeš moći, kud ja nisam – ti ćeš doći, što ja počeh – ti produži!

Nakon što je došlo vrijeme za mirovinu nekoliko biskupa – među kojima ste Vi, msgr. Ante Ivas, Juraj Jezerinac i Valter Župan – i nakon dolaska novoga krčkog biskupa Ivice Petenjaka, u medijima se počela provlačiti teza kako ‘odlaze biskupi skloni desnici’ i kako je papa Franjo odlučio to promijeniti i za njihove nasljednike postaviti umjerenije svećenike. Što Vi mislite o tome?  

 Ja sam ponosan na svoju ‘desnicu’. Nisam se nikada žestio što me tako zovu. Desno je za mene kada se držim korijena iz kojih sam izrastao, kada se ne vrtim kao pijetao na krovu, kada se ne okrećem onamo gdje su punije jasle, kada ne idem sad lijevo, a sad desno i nigdje moga ‘stava’. Kažu da su jednoga pitali što misli o nekom pitanju, a on nije znao koje je mišljenje najprobitačnije pa je odgovorio da ima svoje mišljenje, ali da se s njime ne slaže. Kundače nas papom Franjom, ne zato što im se sviđa papa, nego što im se mi ne sviđamo. Ne želim se uopće dodvoravati ljevici koja obezvrjeđuje sve što je katoličko i sve što je hrvatsko, makar koliko to bilo u ‘trendu’.  

Očekujete li da bi bl. Alojzije Stepinac uskoro mogao biti proglašen svetim. Jeste li iznenađeni činjenicom da se u ovome slučaju tražilo mišljenje Srpske pravoslavne crkve, a za koju se jasno zna što misli o bl. Stepincu?

 Bez obzira što se dogodilo, ne trebamo se bojati u slučaju Stepinca. Mislim da na toj karti ne možemo gubiti. Treba uvijek tražiti da se ide od činjenica, a ne od mitova, od nametnute ‘istine’.

Kažu da je iz neke umobolnice pobjegao pacijent, uhvatio sjekiru i stao trčati za nekim slučajnim prolaznikom. Ovaj siromah je bježao dok je mogao a onda pao i očekivao udarac sjekire. Međutim, bolesnik ga potapša po ramenu i reče neka on sada sa sjekirom trči za njim. Da mijenjaju uloge.

Mi se ne smijemo boriti za sjekiru kojom bismo progonili one koji su nas progonili. Bilo bi to ludo. Mi se ne smijemo boriti da dobijemo uloge Goldsteina i Viktora Novaka, Milorada Pupavaca. Ne trebamo se boriti za povlasticu da u ezopovskom smislu grijehe drugih držimo pred sobom a svoje na leđima. Mi se trebamo boriti za poštivanje činjenica i istine o osobama i događajima.

Netko ovih dana zgodno reče da nije put do istine ako se pođe od podatka da je u Jasenovcu ubijeno milijun Srba, pa da polazeći od toga dokazujemo da ih nije bilo toliko nego manje; treba krenuti od jedan pa ih brojiti. Čemu dokazivanje da su neki po desetak puta zapisani na listi stradanja, da neki nisu ni stradali, da su stradali negdje drugdje? Krenuti od činjenica, a ne od fikcija i laži. Ali kad se i s druge strane navedu činjenice, ne negirati ih pa govoriti da žrtava nije ni bilo. Na žalost, mi više u Rimu nemamo jakih ljudi kao što smo ih imali, a jave se i kvarovi na vezama, pa se može dogoditi privremeni nesporazum; ali uz malo dobre volje on se može ukloniti.

Stepinac nije neka nejasna figura kojoj se u ozbiljnom razgovoru može lako bilo što pripisati. Dobronamjernima i istinoljubivima njegovu ulogu u Drugome svjetskom ratu može ga se činjenicama predstaviti kao pravednika. Onome koji krene od lažnih mitova nijedna činjenica ne djeluje uvjerljivo. Među našim članovima Mješovite komisije nalaze se crkveni autoriteti i solidni znanstvenici tako da mi i to ulijeva sigurnost.

Prije nekoliko dana Vijeće za elektronske medije poslalo je javno priopćenje u kojemu kažu kako su utvrdili da u tekstu nekoga autora na jednom ospskurnome portalu  ‘Mrtvaci uživo: katoličke nekrofilske orgije su najluđi show na HRT-u’ nema govora mržnje. A autor se u njemu izruguje ne samo sv. Leopoldu Mandiću već i svim vjernicima koji su tih dana dolazili u Zagreb ne bi li bili uz njegovo tijelo. Kako komentirate da je sasvim normalno da se vrijeđa više od 90 posto katolika koji žive u Hrvatskoj i da je to mnogima normalno?

Žalosno je za društvo koje u takvom govoru ne vidi vrijeđanje većine građana ove zemlje. No, za mene bi bilo mnogo žalosnije kada bismo mi koristili ponuđeni široki prostor za vrijeđanje i jednako na tom prostoru druge vrijeđali. Još je gore ono što je uslijedilo: silna potpora takvome govora u medijima. Izrast će čovjek u ‘junaka našeg doba’. Službena Rijeka je, izgleda, takva junaka već izabrala.

Sjećam se jedne priče iz komunističkih vremena. Na upit što je bratstvo i jedinstvo a što je nacionalizam, ponuđen je odgovor:  Bratstvo i jedinstvo je kada Jovica trpa Ivicu u ‘maricu’ (zatvorski auto), a nacionalizam je kada Ivica trpa Jovicu u ‘maricu’. Rade jedan i drugi isto, ali jedan je pozitivac, a drugi negativac. Čudno je da se u državi Hrvatskoj Jovica može tako ‘raspoložiti’. Pod Jovicom, dakako, ovdje ne mislim na pripadnike jedne nacije, nego na one kojima je dopušteno što se kod drugih smatra kažnjivim. Imali smo i na sudu slučajeva da se sudac ruga branitelju, ne samo za ono što je loše učinio, nego i za ono što je kao branitelj bio dužan učiniti.

Smatrate li da bi isto bilo da se kojim slučajem prozivalo Židove ili Srbe. Sjetimo se samo slučaja Marka Juriča zbog kojega je televizija na kojoj je emitirana njegova emisija dobila zabranu rada na tri dana jer je Vijeće zaključilo da je bilo govora mržnje?

 Jurič je bio u ovome slučaju Ivica. Ne bi mi postupak prema njemu bio čudan da se tako postupa u sličnim slučajevima kada je u pitanju Jovica (Marijnović, Frljić i sl.).

Krešimir Miletić je prije nekoliko dana u Bujici iznio konstataciju da je sva sreća što Hrvata katolika ima u većini jer da nije tako zatvarali bi nas i ubijali. Slažete li se s njegovim tvrdnjama i je li teško danas biti Hrvat-katolik u Hrvatskoj?

 O tome je dobro pisao Gordan Črpić u knjizi O novim stvarima u suvremenoj Hrvatskoj (Zagreb, 2013., str. 159-186) Prema Črpiću, katolici u Hrvatskoj su statistički većina, a sociološki manjina; Hrvati su podvrgnuti koordiniranom procesu etiketiranja i stigmatiziranja; Hrvatima se sustavno briše povijesno pamćenje;  u Hrvatskoj nije problem podjela unutar hrvatskoga društva, nego antagonizam hrvatskog društva te političkog i intelektualnog protudruštva. Onome kome je sve dopušteno, taj se lako izopači. Vidimo izopačenost koja u Hrvatskoj izrasta iz te činjenice. Ipak ne mislim da smo došli dotle da je opasnost sustavnoga progona katolika. To da za istu stvar katolik može biti kažnjen, a drugi oslobođen, to je moguće. Treba uvijek imati na umu da smo kao katolici sljedbenici Isusa Krista koji je – premda nevin – na temelju rimskih i židovskih zakona ubrojen među zločince. Uostalom, bilo bi čudno kada bi nam svi povlađivali. Značilo bi da smo se suobličili ovome svijetu. Rane podnesene za druge treba prihvatiti kao naše trofeje.

Jesmo li se mi danas maknuli od komunističkoga mentalnoga razmišljanja ili je on i dalje prisutan u glavama mnogim političkih elita? Uzmimo za primjer gradonačelnika Zagreba koji je dok je inicijativa Krug za trg prosvjedovala i tražila ukidanje imena maršala Tita, s tzv. antifašistima proslavio 8. svibnja, dan kad su partizani ušli u Zagreb, i to kao dan pobjede?

 Može se reći da smo još daleko od spoznaje i prihvaćanja povijesne istine, ali također valja priznati da smo u tome smislu mnogo napredovali od onoga gdje smo bili prije, od onoga gdje je naša historiografija bila.

Je li došlo vrijeme da se prestane slaviti četničko orgijanje u Srbu koje državni vrh redovito pohodi, dok s druge strane izbjegava jame bezdanke u kojima su tijela Hrvata?  

 I tu vrijedi odgovor na prethodno pitanje. Kad sam 1966. bio s Antom Škobaljem u Mogoriću (Lika) u potrazi za stećcima, doveli su nam učitelja ‘koji sve zna’, a on je započeo svoju priču: ‘Ovdje je prva puška pukla…!’ Kult prve puške prenesen je na  naše područje izvana  i nametnut je kao svetinja. Ipak taj kult ima danas malo otvorenih pobornika, a nekada ga nitko nije smio postaviti u pitanje. Jasno je da nam je čudno da i nakon protumačene istine o ‘prvoj puški’ da je neki i dalje bez skrupula veličaju. U zadnje vrijeme dobiva se dojam da partizansko-komunističke ekipe pokreću svih 8 ofenziva odjednom. Dižu prašinu, viču, stvaraju paklenu atmosferu – jer osjećaju da su sve slabiji. Katkada im dajemo goriva za njihova borna kola.  

Jeste li iznenađeni izjavama Kolinde Grabar Kitarović u kojima je među ostalim ona NDH nazvala zločinačkom tvorevinom, a druge strane podržava tzv. antifašističke fraze?

  U cijelosti na mene je izjava ostavila veoma mučan dojam, ali ne bih se pridružio onima koji Predsjednicu odmah otpisuju. Ne znamo okolnosti, a stvar se može i popraviti. Treba se pomiriti s činjenicom da smo dobili državu, ali je ne znamo dobro „držati“. Neki imaju mnogo više iskustva od nas. Trebamo biti spremni i sebi i onima koje smo birali oprostiti koji krivi iskorak.

Kad je Stipe Mesić u Senju predstavljao svoju knjigu: Kako smo rušili Jugoslaviju? postavio sam mu pitanje je li činjenica što smo bili dugo u tuđim državama – i zato bili protiv njih – da nam se taj protiv tako uvukao pod kožu da smo protiv države i onda kada je ona naša. Stipe se naljutio jer je shvatio da sam i na njega mislio, ali zacijelo u tome ima istine, da lako budemo i protiv svojih ljudi i protiv svoje države. Nije nam lako držati državu. Nerealna očekivanja uvijek imaju za posljedicu razočaranja.  

Nerazložni strah se uvukao i svega se bojimo. Dođe izvana neki isluženi činovnik i namrgodi se, a naši najviši dužnosnici odmah se klanjaju, spremni učiniti sve što mu padne na pamet. Treba steći odvažnost da se i njih poplaši. Neke države to već uspješno rade. Ako počnemo bježati, svi će nas progoniti i lajati na nas. Pa i usred Sabora (u stilu najavljivanje trećeg svjetskog rata). Bolje je  braniti narod i državu makar nas „ugrizli“, nego izručivati svoj narod onome kojemu smo mi zadnja rupa na svirali. Uz jaku diplomatsku dozu, čelnik države treba imati i jaku braniteljsku (obrambenu) osobinu.

Na čelu Vlade je Ličanin Tihomir Orešković. Imate li Vi povjerenja u njega i općenito u ovu Vladu?

 Bez sumnje da je to čovjek izvanrednih sposobnosti. Ipak je zabluda je da se društvo liječi sanacijom financijskih poslova. Drago mi je da je Ličanin došao na tako visoko mjesto. U pola šale i pola zbilje, govorio sam katkada da smo dobili Bornu II: Hrvatska država nastala je u ovim našim ličkim krajevima jer je knez Borna bio ‘knez Gačana’. Još imam nadu da on to može postati. Vjerujem također da Tihomir Orešković nije zaboravio put u Liku. Spreman sam ga povesti!

Što će biskup Mile Bogović raditi u svojoj mirovini? Čemu ćete se posvetiti?

 Bit ću član klera Gospićko-senjske biskupije. Dovršit ću započeto prije nego sam postao biskup. Naime, dosta sam gradiva skupio i više radova započeo o području koje sada pokriva Gospićko-senjska biskupija.

Preuzimanjem uprave biskupije trebalo je to staviti na stranu. Pokušat ću sada taj posao dovršiti. Pokušat ću poticati ljudski i kršćanski razgovor u svojoj sredini. Nakon Domovinskoga rata neke naše župe ostale su bez ikakve društvene strukture: bez pošte, bez novina, bez trgovine, bez gostionice. Ljudi se nemaju gdje sastati i izmijeniti misli. Ne sastaju se ni na njivama jer se slabo obrađuju. No i u gradovima nema više mjesta gdje se zajednički razmišlja i promišlja.

Pokušat ću u Gospiću otvoriti jedno takvo mjesto. Otvorit ću zavičajnu knjižnicu i zbirku, organizirati neobvezatne sastanke. Ima u narodu mnogo pameti ali ona nije organizirana. Kao takva ona se može pojaviti i štetna, kao bujice koje ruju i razaraju. A kada se dobro usmjere, mogu pokrenuti centralu.

U Gospiću ima dosta neiskorištene pameti, dobrote i spremnosti da se uključi u neke projekte. Pokušat ćemo nešto u tom smislu učiniti. Uz to – kao što rekoh – ostajem i dalje član klera naše biskupije i stojim na raspolaganju svom biskupu.  

PIŠE: Andrea Černivec/Foto: Narod.hr