Ivan Lasić: Nismo žalili zbog ubojstava djece, nego zbog lošeg imidža Udbe

IVAN LASIĆ zvani Gorankić, bivši šef Drugog odjela Savezne službe državne bezbjednosti (zadužene za ‘neprijateljsku emigraciju’) u utorak ispitan putem videolinka iz Mostara na Visokom zemaljskom sudu u Münchenu na suđenju svojim nekadašnjim kolegama Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču optuženima za sudjelovanje u pripremi tog ubojstva.

Ubijeni Stjepan Đureković nije bio zanimljiv saveznoj Službi državne sigurnosti (SDS) jer je “djelovao politički a ne teroristički”, ustvrdio je  Lasić, koji je odgovarajući na izravno pitanje suda kazao kako mu nisu poznati počinitelji Đurekovićeva ubojstva.

“Za Đurekovića sam saznao i prije nego što sam došao u Beograd. Pričalo se da je on otišao zbog kriminalnih aktivnosti, ali od vojnih obavještajaca se moglo čuti da je Đureković otkrivao tajna skladišta goriva”, rekao je Lasić.

“On u saveznom SDS-u nije budio zanimanje, jer je djelovao politički, ali ne teroristički. Ja nikad nisam imao informacije koje bi njega direktno povezale s terorizmom”, rekao je Lsić.

“On je bio emigraciji zanimljiv samo zbog novca, koliko je meni poznato”, rekao je Lasić.

O tomu kako je saznao za ubojstvo Đurekovića, Lasić je odgovorio da je vijest o tomu saznao od Sretena Aleksića iz SUP-a.

„Dvadesetidevetog srpnja 1983. ujutro prišao mi je Aleksić iz Sekretarijata unutarnjih poslova i rekao : ‘Jutros ti je jedan manje’, i kad sam ga pitao o čemu se radi on mi je odgovorio da je ‚sinoć’ pronađen mrtav. A na moje pitanje o komu se radi, on je rekao ‘Direktor’, što je bio naziv za Đurekovića. Nakon toga sam otišao do podsekretara Srđana Andrejića i ponovio mu što mi je rekao Aleksić, no on me odmah poslao van i rekao ‚To moramo reći sekretaru’.

Nakon toga smo otišli do Staneta Dolanca. Objasnio sam mu situaciju i odmah dao do znanja da Nijemci sumnjiče SDS. Dolanc me pitao da što je s ekipom, a ja sam rekao da ne znam. Dolanc je na to rekao da su Nijemci digli galamu jer to nije prvi put i objasnio kako ‚mi moramo prekinuti s tim’ “, opisuje Lasić događaje dan nakon ubojstva Đurekovića.

Lasić je govorio i o tomu kako je Dolanc bio ljut i kako je objasnio da je i svom prethodniku na mjestu ministra unutarnjih poslova Franji Herljeviću govorio kako treba prekinuti s ubojstvima te da je pritom spomenuo i ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Ševe, koji je zajedno sa suprugom i devetogodišnjim djetetom ubijen 1972. u Italiji.

“Rekao sam Franji da prestanemo s tim. Osramotili smo se s onim djetetom u Italiji, a sad ovo”, citirao je Lasić Dolanca.

Na pitanje jesu li mu poznati izvršitelji Đurekovićeva ubojstva, Lasić je odgovorio da nisu.

“Kasnije sam pročitao u Spasićevoj knjizi da je ubojstvo izvršilo beogradsko podzemlje, ali ne mogu reći je li to istina ili ne”, rekao je Lasić.

Upitan od suca Daustera da govori o svom razgovoru s Božom Vukušićem, koji ga je početkom devedesetih ispitivao sudjelujući u radu Saborskog povjerenstva za utvrđivanje zločina rata i poraća, Lasić je rekao kako o tomu ne želi pričati.

Na pitanje o tome je li s Vukušićem razgovarao dragovoljno, Lasić je odgovorio: “Nitko nikad s policajcem ne govori dobrovoljno”.

Na pitanje sudskog vijeća do koje mjere je optuženi Josip Perković bio umiješan u ubojstvo Đurekovića, Lasić je odgovorio kako s njim nije o tomu razgovarao odmah nakon ubojstva, nego kasnije, kada je Perkoviću jednom prilikom rekao kako mu je žao što će imati problema zbog ubojstva Đurekovića.

“Ja sam mu rekao da mi je žao ako će imati problema, a Perković mi je na to odgovorio: ‚A zašto bih ja s time imao problema’ “, ispričao je Lasić.

Lasić je rekao kako je njemu osobno, a zna da je tako i s Perkovićem, žao zbog ubojstva Đurekovića jer je time “nastala velika šteta po naš operativni rad”.

“Nadam se da će oni koji su odgovorni za Đurekovićevo ubojstvo odgovarati pravdi”, rekao je Lasić.

Poslije pauze rekao je kako su ga Božo Vukušić i njegov brat oteli i odveli 13. lipnja 1992. iz skloništa u Mostaru. Prema njegovim riječima tada je bio ranjen.

„Takvog ranjenog su me ubacili u kombi. Nekoliko sati sam bio vožen, kada sam izišao iz kombija, po zraku sam osjetio da sam negdje u planini jer je bilo užasno hladno, a bilo je ljeto. Prebacivan sam nekoliko puta na različite lokacije, prostorije su uvijek bile zamračene, tako da nisam znao gdje sam, niti je li dan ili noć. Otprilike, bio sam 15 dana u zatočeništvu. Zadnjih dana zatočeništva su mi dozvolili da se operem i presvučem jer mi je rečeno da će doći Državni tužitelj da me sasluša“, rekao je dodavši kako je to trajalo do srpnja te kako su ga tukli, mučili, izgladnjivali.

„Ja sam sve izjave dao pod takvom prisilom i u tim izjavama ima nešto što je 100 posto točno, 100 posto neistina i nešto pola-pola“, rekao je odbivši reći što je točno, a što nije točno. Na izravno pitanje tko ga je oteo, rekao je da su to bili Božo Vukušić i njegov brat, no da su ga tukli specijalci – zna sigurno da su bili specijalci jer su ga tukli tako da mu nije bio ozlijeđen nijedan vitalni organ.

Sudac Manfred Dauster rekao je da ga je sam slušao 2006. godine kada je svjedočio na suđenju Pratesu kad je sve ponovio: „Ništa niste govorili da se radi o iznuđenom iskazu“, rekao je sudac na što je Lasić odgovorio da on danas to govori jer ne želi da se vjeruje takvim tipovima kao što su Sindičić i Vukušić: „Želim pridonijeti pravdi jer mislim da ova dvojica koja su optuženi nemaju s time ništa“.

Tužiteljstvo ga izravno pita kada je zadnji puta Bože Vukušić bio kod njega, na što Lasić nije htio odgovoriti kad je to bilo. Naknadno je rekao kako je to bilo neposredno prije izručenja 2013. godine, kada mu je donio pismo državnog odvjetništva iz Njemačke.

Na upit odvjetnika Siniše Pavlovića je li ugostio Vukušića, Lasić je rekao da jest, na što ga je Pavlović upitao kako to da ugošćuje osobu koje se boji, koja ga je mučila. Lasić je tada odgovorio da se on njega ne boji: „Znate, on je meni spasio život – on je mene oteo, no on me spasio jer je računao da će moći moje iskaze unovčiti.”

Na Pavlovićev upit je li u to doba kad ga je Vukušić posjećivao –  još netko s njim bio, Lasić odgovara da je uvijek netko bio.

„Božo je uvijek vodio nekog sa sobom zbog svoje sigurnosti“, rekao je Lasić.

„Znate, i Perković i ja smo bili jako uznemireni kad je Stjepan Đureković nestao jer nam je time kompromitiran jedan sjajni izvor u vrhu političke emigracije i na taj način nam je otežan naš operativni rad“, rekao je Lasić govoreći o izvorima koji su im još mogli poslužiti.

Danas je također bilo govora i o regrutiranju informanata pri čemu je Lasić rekao kako savezna Udba nije imala svoju mrežu, ali da nitko nije mogao političkog emigranta angažirati kao suradnika Udbe bez suglasnosti saveznih tijela.

Cijeli mehanizam protjecao je tako da suradnik Udbe u Hrvatskoj, profesionalni agent, predloži da se emigranta upotrijebi kao suradnika, da ga se angažira. Lasić je pojasnio da agent daje prijedlog šefu drugog odjela u republici, u ovom slučaju – Josip Perković. Šef drugog odjela za to mora dobiti potvrdu pomoćnika sekretara i načelnika cijele republičke Udbe – u ovom slučaju je to bio Zdravko Mustač. Mora zatim dobiti i suglasnost šefa drugog odjela u Beogradu koji se bavio emigracijom, to je u ovom slučaju Ivan Lasić. Lasić prije no može dati odobrenje, mora tražiti odobrenje šefa savezne Udbe.

„I kada se radi o posebno važnim agentima, mora se tražiti odobrenje od saveznog sekretara – ministra unutarnjih poslova Jugoslavije“, rekao je Lasić pri čemu je dao kompletan pregled kako je išla struktura odlučivanja o bilo čemu unutar Udbe.

Kasnije je Lasić potvrdio da je republička Udba ta koja je davala zahtjev koga će se ubiti i da taj zahtjev prolazi isti takav put : da ide šefu drugog odjela i šefu Udbe koji to onda podižu na saveznu razinu – do ministra unutarnjih poslova (u to doba bio je to Stane Dolanc) koji tada mora dobiti suglasnost Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, pri čemu onda oni odabiru koja će republička Udba provesti ubojstvo.

„Niti jedan agent Udbe iz Republike nije mogao otputovati na kontakt u inozemstvo sa svojim suradnikom, a da mu mi to u saveznoj Udbi ne odobrimo“, rekao je Lasić pri čemu je pojasnio da su sve što se radilo u inozemstvu – republike pokretale, a savezna Udba bi odobravala i onda bi republike izvršavale.

Prema navodima obrane savezna Udba izvršila je ubojstvo, a da republičke Udbe nisu imale ništa. Lasić je danas rekao kako to nije točno: „Zajednički – savezna Udba i republička Udba su planirale i odlučivale kako i tko će izvršiti. Kada se kretalo u izvršenje – svi republički ministri i svi republički šefovi Udbe morali su dati svoju suglasnost na pojedinu akciju.”

Odvjetnik Josipa Perkovića Anto Nobilo današnje svjedočenje Ivana Lasića ocijenio je kao izuzetno korisno.

Odvjetnik Pavlović govorio je da se vrši pritisak na Lasića kao svjedoka te to smatra taktikom zamagljivanja istine.

“Svjedok Lasić je dosad, ako se ne varam, šest puta svjedočio na ovu temu i nikada nije spominjao bilo kakve pritiske. Očigledna je namjera da se cijela priča zamagli koliko god je to moguće, samo da se pomogne obrani. Mi to vidimo, a mislim da to tako vidi i sudsko vijeće”, zaključio je Pavlović.

Maxportal/H/Narod.hr