Ne razumijem kako, i zašto, se dogodilo da je Željko Peratović, jedan od najvećih smutljivaca u hrvatskom novinarstvu koji se ikada pojavio, “postao” (ako je postao?) “prijatelj mojega prijatelja” Bože Vukušića?
Piše: Mate BAŠIĆ
Željko Peratović, dobitnik nagrade HND-a za istraživačko novinarstvo 2014. za tekstove iz, otprilike, 2004. (i to “ako”, i to “koje i kako”), po svemu sudeći u nekom je vremenskom odsječku postao “kućni prijatelj” Bože Vukušića.
A Vice Vukojević, Božin prijatelj, čak je Željku dodijelio i nekakvo priznanje za (definitvno, lažne) “zasluge”: tobože, nije Peratović po Mesićevu nalogu “trebao” potpirivati vatru protiv “Vice silovatelja nepostojeće Bošnjakinje-muslimanke u nekom hercegovačkom konc-logoru”, nego su Denis Kuljiš i Mirko Galić u Globusu spriječili (a što su spriječili?, pa to potpirivanje vatre protiv Vice!), što je objektivni istraživački novinar Peratović predlagao za temu, budući da je bio u vezi s Mesićem.
Hm, komplicirano? Pa, nije baš, barem nije nama koji poznajemo Željka Peratovića.
Peratović, koji je sročio stanovitu količinu opakih, poganih, zlokobnih, a za neke ljude i sudbonosno zločestih tekstova (Orešković, Norac, Gotovina, Glavaš, Tuđman, njegova kći Nevenka, A. Butković, Merčep, Vukušić, Štedul, Lekić/Krišto/Drviš/Laco, dečki iz Šibenika, dečki iz Lore, HDP, Crkva, mi, ja...) u nekoliko tada utjecajnih hrvatskih tjednika (koji to, srećom, više nisu) te na svojemu samoinicijativnom blogu, uglavnom na temu tzv. “udboustaške zavjere u Tuđmanovoj Hrvatskoj”, pretvorio se u samoproglašenoga najvećega borca protiv udbaša Perkovića u Münchenu”, “borca za slobodu”, progonjenog čovjeka/novinara od strane ONIH KOJI SU GA IZMISLILI (Manolić, Perković, itsl., pa i oni s kojima je u “onom međuvremenu” stupio u vezu, poput Frančiškovića, ili Sindičića osobno, itd.).
U najnovijem “feljtonu” – ili što god ta “novinarska forma” već jest – dokazujući kako je “žrtva Udbe” u svojstvu borca protiv Perkovića, tj. kako je on potencijalni svjedok u Münchenu (što sigurno nije!) – Peratović diskreditira – koga, čega, što, zašto…?
SNOVI, POSLOVI I SUMNJE DOBITNIKA NAGRADE HND-a ZA ISTRAŽIVAČKO NOVINARSTVO 2014.
Recimo, dobri ljudi, ja držim kako su njega napali/prebili, tamo negdje pokraj karlovačke Kupe, neki tipovi slični njemu. Jer je konfliktan sam po sebi u nedostatku boljih ideja, pa je stao na žulj tipovima koji su isti takvi kakav je on, jednako sirovi, samo “fizikalci”, za razliku od njega “intelektualca”, “istraživačkog novinara” i “sociologa” sa završenih, čini mi se, čak oko tri semestra na FF-u.
Željko Peratović i Saša Kosanović, autor priloga u Latinici o Vici Vukojeviću, silovatelju nepostojeće Bošnjakinje (Ilustracija: Mate Bašić)
Držim, potom, kako on to koristi kao “zajebanciju” tj. kao twist, da bi se prikazao “ciljem/metom” organizacije svojih posrednih “mentora” (Nobilo, Perković, Mičić, konačno, Manolić), proglašavajući sebe “žrtvom pokušaja ubojstva zbog toga što je svjedok na suđenju Perkoviću” (što nije, jer zašto bi bio, zaboga?).
U najnovijim tekstovima koje Peratović piše, gdje drugdje, nego na svojemu blogu (vidi dolje) – nakon što je tijekom protekloga desetljeća stotinu puta, na razne načine, i na raznim mjestima, pokušavao obijediti Božu Vukušića i sve gorespomenute “udboustaše”, koji je (Vukušić) – kako se god okrene – ključna osoba na suđenju Perkoviću u Muenchenu – po već ustaljenom, zadanom receptu, polazeći od napada na sebe, pretvara to Željko u, zapravo, “HDZ-ovsku zavjeru” (što, naravno, nema veze s mozgom!), upetljava nespojive podatke (npr. porezni dug Tomislava Čadeža, itd.)…
SVE U SVEMU – ZAŠTO?
Kako ja to vidim: da bi na zaobilazan način diskreditirao Vukušićevu vjerodostojnost na münchenskom sudu, jer je – uh, kako je to komplicirano, kao da je Nobilo smišljao po uzoru na “obranu” Blaškića! – stric jednoga od tipova koji je prebio Peratovića, zapravo, Božin suradnik u saborskoj Komisiji za istraživanje žrtava rata i poraća, a koji je Boži dostavljao podatke – o kome? – o Boljkovcu, i sličnima, s kojima je Peratović bio suradnik, a Bože “prirodni neprijatelj” (kao i Karamarko, konačno, na još kompliciraniji način, međutim, gdje Manolićev/Perkovićev/čiji li već Peratović, itekako ima makar “medijsku” ulogu).
Ukratko, ja nikako ne razumijem kako, i zašto, se to dogodilo da je Željko Peratović, jedan od najvećih smutljivaca u hrvatskom novinarstvu koji se ikada pojavio, “postao” (ako je postao?) “prijatelj mojega prijatelja” Bože Vukušića?
Dobri ljudi, pročitajte što Peratović piše o tome kako je i zašto postao žrtvom “pokušaja ubojstva” – zbog Münchena ili zbog nazorovskog čamca na Kupi i imanentnog mu pijeska podno ženine vikendice? – proguglajte malo njegovo ime okolo (uključujući i ono što ražalovani savezni udbaš Božidar Spasić piše o Peratovićevu svojedobnom boravku u Beogradu), pa mi – po dobroj volji, svakako! – dojavite: što vi mislite: što se vrti u Božinoj glavi dok mu Željko Peratović sjedi u dnevnom boravku?
Jer, ja to nikako ne razumijem, pod uvjetom da sam ikada išta razumio.
http://45lines.com/kronologija-i-pozadina-pokusaja-ubojstv…/
http://45lines.com/kronologija-i-pozadina-pokusaja-ubojstv…/
http://45lines.com/kronologija-i-pozadina-pokusaja-ubojstv…/
Naslovna fotografija: Željko Peratović i Ivica Đikić, trenutno gl. urednik Pupovčevih Новости/Novosti. (Ilustracija:M. Bašić)
