RANIH jutarnjih sati, dan uoči Svih Svetih 1991.godine, iako sam tek prilegao, probudio me dežurni vojnik držeći u ruci letak kojim je Jugo-federalni vojni zrakoplov, nadlijetajući Osijek toga jutra, obasipao grad.
Na omanjem komadu papira veličine poštanske dopisnice, svijetlo zelenkaste boje, krupnim crnim slovima, pisalo je:
“Crna legijo,
Ustaške snage trpe velike gubitke na svim frontovima. Uskoro neće biti živih pripadnika ZNG. Vaši životi su žrtvovani i položeni na oltar ostarelih vlastodržaca u Zagrebu. Njihova deca su u inostranstvu. Položite oružje. To je jedini način da ostanete živi.”Iako je, jedina namjera onih koji su nam “s neba” slali poruke bila, ubiti našu vjeru u hrvatsku državu, taj propagandno psihološki čin agresora, umjesto straha, izazivao je jedino naš podsmjeh. Scena, već davno viđena u filmovima partizanske tematike iz vremena NOB-a, bila je primjer srpske gluposti.
Dok se Dubrovnik veselio dolasku humanitarno-pomorskog konvoja, Osijek je krvareći živio ratno. Već uobičajeno, nevjerojatno je kako čovjek počinje prihvaćati nenormalno kao normalno i neminovno, jer naša se obrana i građanska patnja svodila na brojanje ranjenih i mrtvih. Bojovnici, Zlatko Deskar i Ivo Ivanović uz četiri hrabre osječanke Magdalenu Bonić, Anu Cvitanušić, Miru Galić i Ljubicu Marković, koje su poginule jer su grad opskrbljivale kruhom, samo su neki, u dugom nizu onih, koji su umirali sa Osijekom, koji je iščekivao pakao Vukovara. No, vjera u slobodnu Hrvatsku nije nas napuštala, jer uz svakodnevno suočavanje sa smrću, ohrabrivao nas je i svaki novi život. Svako rođenje i svako krštenje, a ona nisu bila rijetka. Tako mi je ostalo u sjećanju i krštenje malog Dine
, sina moga vojnika Željka Radoša. U ime svih nas, kumstvo je “odradio” Papak, Božidar Jurišić…Čekati ili pokušati “uzvratiti” ? Nije bilo velike dileme. Čekati i povremeno zapucati, jer zalihe streljiva bile su minimalne. Organizacija obrane u Osijeku pokazuje svoje nedostatke. Došao je studeni, a, primjerice, na obrambenim južnim linijama nije bilo značajnijih rovovskih utvrđenja. U Gorinšekovom zapovjedništvu događaju se čudne stvari.Umjesto da se sva znanja ulože u izradu planova otpora i obrane, izrađuju se planovi evakuacije. Možda mi koji nemamo vojnih škola to ne razumijemo? Kako je zona odgovornosti Zapovjedništva operativne zone izuzetno velika, možda su opterećeni drugim bojištima? Pitam se, ali ne znam odgovora. Zasigurno, prioritet je bila obrana Vukovara, jer pritisak je nagomilanih neprijateljskih snaga na Vukovar sa svakim novim danom bio sve veći. Na grad je dnevno ispaljivano na tisuće granata.
Ciljeve nisu morali birati odavna. Ravnalo se sve, bez izuzetaka. Kuće i stanovi, bolnica i gospodarski objekti, jednako. Rušilo se sve pred sobom. Ranjenici koji bi u drugim okolnostima bili spašeni umirali su u bolnici od koje je ostao još, koliko toliko siguran samo podrum, zbog nedostatka krvne plazme, lijekova i ostalog medicinskog materijala. Sve su učestaliji bili slučajevi plinske gangrene. Nestajale su i zalihe hrane. Nije bilo više gotovo ničega. Iz podruma je postalo preopasno izlaziti. Vukovar je napadan sa svih strana, iz svih oružja. Izluđujuća su bila, posebice psihički teška, svakodnevna bombardiranja iz zraka. Federalna Jugo-armija i četnici, neumoljivo su stezali obruč oko Vukovara. U Borovu su se naselju vodile borbe iz svake kuće i za svaku kuću. U obranu su se uključili i ranjenici.
Glas grada koji je živio iako je bio mrtav, Hrvatskom se prenosio preko radio Vukovara, a mi smo bespomoćno slušali:
“Vukovar je vezao uz sebe i uništio toliko tehnike i ljudstva okupatora koliko ni jedan drugi hrvatski grad u ovom ratu ne bi mogao. Trpljenja civilnog stanovništva sigurno su najveća među sličnim patnjama ostalih ugroženih. Ako pomoć izostane još neko vrijeme tada neće biti ni potrebna jer ju neće imati tko primiti, osim agresora. Vukovar ne može pokleknuti niti se predati. Kad iskrvari posljednji branitelj, Vukovar može pasti, ali u tom padu on neće biti usamljen…
“Vukovar, iako pun volje za životom, krvari i umire dostojanstveno..” – upozoravao je Josip Esterajher, novinar radio Vukovara.
Vukovarska ratna izvješća ledila su krv u žilama probuđenoj i ustaloj Hrvatskoj. No, bilo je i onih poput sportskog novinara Bože Sušeca, crvenog kandidata na prvim demokratskim izborima, koji je uvaljen u sigurnoj fotelji zagrebačke televizije, izražavajući sumnju u objektivnost izvještavanja o dramatičnom stanju, sramno, glasno lamentirao da su vukovarski novinari portparoli vukovarskog Zapovjedništva obrane grada. On sumnja u vukovarsku žrtvu, sram ga bilo. Uvredljive tlapnje poznatog sportskog novinara, slavonce su ražestile. To mu nije trebalo…
Branimir Glavaš o događanju iz studenog 1991.
Bivši ministar zdravstva Vili Beroš pušten je iz Remetinca te će se braniti sa slobode. Na izlasku je…
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić oglasio se videom objavljenom na Instagramu nakon što je u parlamentu…
Predsjednički kandidat MOST-a Miro Bulj u ponedjeljak je u Splitu ponovno pozvao premijera Andreja Plenkovića i…
Komentiraj