Kako je mladi Zagrepčanin Jozo Tadić s 20 godina dospio na University Of Northwestern Ohio Mens Soccer
Piše Jozo Tadić, University Of Northwestern, Ohio,USA
Ovo putovanje koje je Bog planirao za mene, moju obitelj i moje prijatelje, počelo je puno ranije od samog ukrcavanja u avion za Frankfurt, jednog ranog jutra početkom kolovoza. Sve što sam u sebi ikada pronalazio, dolazi od Boga, od samih početaka, dok još nisam shvaćao kako sam sretan što imam roditelje koji su me vodili kroz život i govorili da će me Njegova ljubav izvesti na pravi put.
Kao četrnaestogodišnjak, počeo sam razmišljati o svojoj budućnosti, i dok je normalnom pubertetliji u glavi kako se obući za školu, kako će ga pogledati cura i kako će ispasti frajer pred svima u razredu, te koju srednju školu upisati, ja sam znao da će se to sve nekako samo od sebe riješiti i da ja za to ne trebam brinuti.
Nisam bio jedan od najboljih učenika u osnovnoj školi, i nikada me to nije brinulo, nisam si postavljao komplekse da moram biti bolji od svih na tome području, ali htio sam biti dobar dovoljno da ostvarim stvari na tom području koje će me dovesti tamo gdje sam htio ići, želio sam učiti ono što me zanimalo i što mi je moglo pomoći u budućnosti. Tako sam se upoznao sa ljepoticom koja me navela na razmišljanje o nečem što, vjerujem, niti jednom tinejdžeru mojih godina nije bilo niti na kraj pameti.
O jednom sasvim drugom svijetu, koji se čini toliko nedostižnim da ga jednostavno moram pokušati doseći. Ta ljepotica, bila je i bijela i crna, lijepo građena, čvrsta, kretala se po zelenim travnjacima, lebdila po zraku. Istina, išla je od jednog do drugog muškarca, poput žene sumnjivog morala, ali me je pomogla da se maknem od realnosti i na tih par sati pobjegnem u svijet koji sanjama i koji želim u svojoj budućnosti, bila je to Nogometna Lopta.
Počeo sam razmišljati kako bih ju mogao iskoristiti, kako od nje mogu dobiti barem pola onoga što je moj otac uložio, dolazeći na utakmice, kupujući opremu, plaćajući članarine, i što sam ja uložio kroz sate i sate treninga, jer ljudi često sportaše smatraju jako glupim ljudima, ljudima koji nisu za ništa drugo nego za trčanje, fizički napor i da su svi samo preplaćene budale.
Svatko vodi svoje bitke, i njegovi problemi su mu najveći, ako bi svatko mogao uživati u onome što radi i pri tome zarađivati lijepu plaću, nema te osobe koja bi tome poslu rekla NE!. Zašto onda ljudi tako podcjenjuju sportaše? Zato što nitko od njih ne zna trud, suze, rana jutra, radna ljeta, sve radne praznike, provedene u treningu, dok se tvoji prijatelji kupaju na moru, uživaju u skijanju i provođenju vremena s obitelji i bližnjima.
Početkom srednje škole, prvi puta sam počeo gledati na nogomet kao jedno sredstvo koje može poslužiti dolaženju do ciljeva koji ne moraju biti obilježeni zarađivanjem milijuna, nego kao jednoj stepenici koja me može dovesti do obrazovanja koje želim i uputiti me tamo gdje želim biti. Iza svega je stajao jedan san.
Dobio sam sniježnu kuglu kao klinac, direktno iz New Yorka. Znak pažnje, rekli bi moji roditelji. Znak, pomislio sam ja. Srcem, dušom i tijelom uvijek sam bio i biti ću vezan za Hrvatsku, i znam da ću tamo provesti svoj život, ali nažalost, realnost mi je govorila da je teško doći do onoga što toliko jako želim, u Hrvatskoj. Poželio sam otići vani, upoznati nove ljude, naučiti jezik, shvatiti kako to rade drugi, kakvi su dragi ljudi, vidjeti ljepote svijeta, ali i poaželiti se svoje zemlje. 
Tako sam počeo razgovarati sa poznanicima koji su se odlučili na jednak potez. Na moju sreću, bilo ih je dovoljno da bih ja dobio informacije koje su me zanimale. Ti isti poznanici su, iako neke od njih nikada nisam još uživo vidio, postali prijatelji, i nadahnuće, postali su vjera u ljude, ojačali su moje samopouzdanje, ali i ljubav prema Bogu, jer sam shvatio da ima ljudi kojima je zbilja stalo do budućnosti mladih, koji su znali kako je to početi od ničega i željeti sve.
Neizmjerno sam im zahvalan što postoje i nikada neću zaboraviti što su za mene učinili, koliko su mojih glupih i nesigurnih pitanja trpili i strpljivo na njih odgovarali.
Hvala Vam što ste bili tu kada sam trebao nekoga tko neće subjektivno poklopiti svaki moj san i svaku moju ambiciju, na način na koji to većina ljudi u Hrvatskoj zna raditi. Nakon četiri godine srednje škole, godine koje su me gradile kao čovjeka, kao sanjara koji je bio spreman naparviti nešto što nikada nitko u mojoj obitelji nije, znao sam da sam spreman na iskorak u budućnost.
Siguran sam bio da je ta budućnost samo u mojim rukama, i dok god gledam i zamišljam ju onako kako ja želim, ne postoje riječi koje netko može reći, što će me natjerati da pomislim da ne mogu do nje doći.
Dinamo i u New Yorku ima navijače
Upisao sam fakultet u Zagrebu kako bi si dao još godinu dana da riješim svu papiroogiju, sve dileme i da uputim svoje roditelje u činjenicu da sam već pet godina planirao otići. Njihova reakcija je bila zlata vrijedna. Iako je moj otac prilično mirno primio moju obavijest da hoću otići, u njemu sam vidio nesigurnost i neodlučnost u pokušaju odgovora. Kuda? Gdje? Kako? Zašto?
Nije mu bilo jasno zašto bi želio otići vani, kada Hrvatska nudi mogućnosti besplatnog školovanja na principu nagrađivanja napornog rada. Mislio je da se šalim i da je to samo jedan od mojih raznih hirova i snova koje sam imao. Nije htio niti slušati o tome dok ne dođe nešto konkretno, pošto je znao da je obrazovanje van države veliki trošak.
Moja draga majka se slatko nasmijala i rekla da je to neki drugi svijet i da ne treba o tome razmišljati, te da treba ostati na zemlji. Moji roditelji su mi uvijek bili potpora u svemu što su mislili da je realno i ostvarivo. Shvaćao sam njihovo razmišljanje u ovom slučaju i rekao sam sebi da ću ga poštovati, ali da ga neću slušati i da ću dati sve od sebe da im pokažem da nisu odgajali dijete ovisno o njima i da sam dovoljno zreo da donosim rizike, važne odluke i da ih poduprem svojim leđima, bez da oni nešto osjete.
Krajem veljače te godine, otvorila mi se prilika kakvu sam čekao. Nogometni trener jednog američkog sveučilišta kontaktirao je jednog od ljudi koji su mi pokušavali pomoći i koji su to mogli, s obzirom da su živjeli u Sjedinjenim Američkim Državama, te su bili nevjerojatno otvorenog srca i uložili su svoje vrijeme i trud u to, te tako uputili trenera u našu zemlju, kako bi me obišao i sa mnom proveo par sati u razgovoru.
Nakon odrađenih par treninga i utakmica, par sati razgovora i puno pitanja s moje strane, ponuđena mi je prilika koju sam objeručke prihvatio. Prilika da postanem student-sportaš na Sveučilištu u Americi.
Papirologija, kroz koju ne želim niti najgorem neprijatelju da prolazi ikada, bio je mukotrpni dio posla koji je najviše trajao. Ispiti engleskog kao stranog jezika su prošli fenomenalno, i bio sam spreman napustiti realnost, napustiti sve što mi je bilo poznato svih godina koje sam proveo u Zagrebu. Nakon oproštajnih zabava s prijateljima, te pozdravljanja sa svojom obitelji, stupio sam u svoju avanturu, svoj san. Krenulo je moje putovanje, ali i putovanje bez moje obitelji i prijatelja.
Volio bih reći da sam uspio otići jak i bez suza, ali moja obitelj i prijatelji su moje sve, nisam mogao izdržati. Uostalom, ne vjerujem da bih bio tu gdje jesam da nisam imao sve njih uza se.
Prije nego što sam otišao netko mi je rekao da se ne bojim, gdje god odem, neću biti daleko jer, Mjesec je svugdje jednako velik.
Jozo Tadić
