Kako je emigracija ratovala protiv Udbe

Emigracija je svoju misiju završila i zadovoljštinu našla u uspostavi hrvatske države. Domovina ima svoju misiju tek započeti jer u grlu hrvatske države stoji zaglavljena Udbina kost koju Hrvatska, za sada, nema snage iskašljati.

 

Piše: Dino Dedić (Melbourne)

Raditi kao novinar u redovima hrvatske političke emigracije i baviti se atualnim temama, teško se može usporediti s novinarskim radom u bilo koje vrijeme, ranije u Jugoslaviji ili danas u Hrvatskoj.

U okvirima revolucionarne dinamike kakvu je za života predvodio Bruno Bušić a poslije smrti ostao kao svjetionik ukazivati na jedini realni put do uspostave samostalne hrvatske države, značilo je za jednog novinara, koji nastoji biti svjedokom događanja, da će se morati ili naći u pravo vrijeme na pravom mjestu ili u krivo vrijeme na krivom mjestu. Neka srednja neutralna situacija jednostavno nije postojala i tko god se kao novinar našao u tom ozračju, ni na pravom ni na krivom mjestu, nije radio svoj posao.
 
Zašto su šutili Šušak i Beljo

Tamo gdje se odvijao aktivni politički, diplomatski, propagandni i drugi antijugoslavenski rad, tamo se nalazila i Udba i jedini način izbjeći njenu blizinu bio je slijediti primjer Gojka Šuška i Ante Belje iz vremena njihova boravka u emigraciji – ne baviti se ničim. Naime čitao sam negdje Beljinu izjavu kako se u emigraciji nije uključivao u hrvatski politički rad jer su političke organizacije bile infiltrirane Udbom.

Na njihovu osobnu sreću i na hrvatsku nesreću, formula sastava hrvatske ratne i poslijeratne vlasti bila je uključiti bivše jugoslavenske policijske, vojne i tajnopolicijske funkcionere koji su se bavili svačim i one iz emigracije koji se nisu bavili ničim. Bavili su se doduše folklorom i kulturom u vrijeme kad je bilo nužno na životu održavati ideju hrvatske samostalnosti i kad je promovirati tu ideju u domovini značilo ići na robiju i u emigaciji ići u grob.

Zato se ne mogu oteti riječima njemačkog mučenika Alberta Lea Schlagetera, kojeg je 1923. nedaleko Duesseldorfa strijeljao francuski vojni odred jer se suprotstavio francuskoj okupaciji. Kad su se mnogi odbili priključiti pokretu otpora uz obrazloženje da se bave kulturom, Schlageter je izjavio: ““Wenn ich Kultur höre, entsichere ich meinen Browning” (Kad čujem riječ kultura, hvatam se za pištolj).

Zbog kulture se hvatao pištolja

Mi nismo bili toliko dobri da bi bili u stanju spriječiti udbinu infiltraciju u naše redove niti smo bili toliko loši da bi radi toga odustali od borbe za hrvatsku državu, unatoč i usporkos žrtava. Tako su nam se dogodili i Pratesi i Doriči i drugi znani i neznani i danas u hrvatskoj arhivi dobro sakriveni agenti Udbe, ali smo se na kraju i mi dogodili njima. Jedno je sigurno, nikad nismo svjesno uključivali udbu u naše redove ni s njima na bilo koji način računali, jer tko s đavlom tikve sadi o glavu mu se razbijaju. Razbijaju se o glavu hrvatskog naroda već 20 godina.

Ako je istinita teorija hrvatskih političkih analitičara, da se vodeći ljudi u Hrvatskoj ne mogu suprotstaviti Udbi jer ih drže pod ucjenom, onda bi jedini pošteni, savjesni i domoljubni čin tih ljudi bio da se maknu s političke pozornice i prepuste vodstvo onima koji nisu kompromitirani. Ovako ostaje samo jedan zaključak: Njihova karijera im je važnija od dobrobiti hrvatskog naroda kome su se zakleli služiti!

Lustracija je obračun sa sadašnjošću

Danas se proces suđenja Udbinim čelnicima Perkoviću i Mustaču prikazuje kao prvenstveno proces zadovoljavanja pravde i obračuna s prošlošću. Da je to međutim tako, nitko se na poziciji vlasti  ne bi suprotstavljao izručenju tih Udbinih aktera, niti bi se tko pribojavao podataka koji mogu iskrsnuti tokom procesa. Da se radi o zadovoljenu pravde za nedjela počinjena u prošlosti, već davno bi bila provedena lustracija, istina otkrivena a njeni akteri i njihova djela strpani u povijest.

Radi se međutim, ne o lustraciji Udbe i drugih čimbenika koji su svoju misiju završili nestankom Jugoslavije, nego o lustaciji Udbe i drugih političkih čimbenika kojima je omogućeno ugraditi se i nastaviti obnašati svoju funkciju u hrvatskoj državi nakon Domovinskog rata.

Prema tome lustracija bi predstavljala temeljit obračun sa sadašnjošću koju prepoznajemo kao Hrvatsku pod predsjedništvom Mesića, Josipovića i svih drugih koji su svoje mjesto našli na čelu i u obranu koncepta avnojevske Hrvatske a njima i njima sličnima u lustriranoj Hrvatskoj nebi bilo mjesta.

Emigracija je svoju misiju završila i zadovoljštinu  našla u uspostavi hrvatske države. Domovina ima svoju misiju tek započeti jer u grlu hrvatske države stoji zaglavljena Udbina kost koju Hrvatska za sada ne nalazi snage iskašljati.

Foto: Ilustrcija