KRISTIJAN MILIĆ I “BROJ 55” GOSPODARI PULE: Osam Zlatnih Arena spektaklu o Domovinskom ratu

Film “Broj 55” osvojio je Veliku Zlatnu Arenu ovogodišnjeg Filmskog festivala u Puli, a Kristijan Milić proglašen je najboljim režiserom.

Piše D. Lukić

Autorskoj ekipi filma “Broj 55” pripalo je ukupno osam Zlatnih Arena. Osim Kristijana Milića za režiju filma utemeljenog  na istinitim događajima o hrvatskim vojnicima koji su početkom Domovinskog rata stradali u zasjedi,  Zlatnu Arenu osvojili su Ivan Pavličić za scenarij, Ana Bulajić Črček za masku, Branko Repalust za specijalne efekte, Vedrana Rapić za kostimografiju, Damira Gabelica za scenografiju i Veljko Segarić za montažu.

“Zlatna vrata Pule”, nagrada publike, pripala je filmu “Šegrt Hlapić” Silvija Petranovića.

“Velika Zlatna Arena za najbolji film pripala je filmu ‘Broj 55’ jer je produciran po najvišim profesionalnim standardima i daje autentičan i emotivan prikaz stvarnog događaja iz Domovinskog rata”, stoji u obrazloženju žirija o filmu. “Broj 55“ snimljen je u produkciji HRT-a i producenta Stanka  Babića.

Zlatnu Arenu za najbolju žensku ulogu osvojila je Areta Ćurković za ulogu Ankice u filmu “Happy Endings” Darka Šuvaka, a za najbolju sporednu žensku ulogu nagrađena je Anita Matić Delić za ulogu kume u istom filmu.

Ivo Gregurević dobitnik je Zlatne Arene za najbolju glavnu mušku ulogu za ulogu Ive u filmu “Kosac” Zvonimira Jurića, dok je Igor Kovač osvojio Zlatnu Arenu za sporednu mušku ulogu za ulogu Josipa u tom filmu.

Snimatelju filma “Kosac” Branku Linti pripala je Zlatna Arena za kameru, a Zlatna Arena za glazbu Luki Zimi za film “Zagreb Cappuccino” Vanje Sviličić.

Nagrada Hrvatskog društva filmskih kritičara “Oktavijan” pripala  je filmu “Kosac” Zvonimira Jurića, a nagradu  „Breza“ za najboljeg debitanta osvojio je Danko Vučinović za kameru u filmu “Zagreb Cappuccino”.

 Apsolutni pobjednik Festivala o svom filmu kaže:

– Osobna želja bila je konačno napraviti pravi akcijski ratni film kojeg se nećemo morati sramiti ni iz kojeg razloga. Da nije bilo nevjerojatnog entuzijazma ekipe i glumaca film bi bilo nemoguće snimiti. Naravno, taj odgovor vrijedi za veliku većinu hrvatskih filmova. Film nosi naslov “Broj 55” jer je to broj kuće u kojoj se odvija veći dio radnje filma.

Kako je začet film?

-Prije gotovo sedam godina pozvali su me Branko Schmidt i Domagoj Burić, tadašnji direktor programa HTV-a, s idejom da snimimo televizijsku mini-seriju o Domovinskom ratu. Nakon razgovora sa scenaristima Ivanom Pavličićem i Robertom Roklicerom zaključili smo bi bilo bolje napraviti serijal šezdesetminutnih filmova, jer smo htjeli pokriti sva ratišta. Ovo je trebala biti prva epizoda tog serijala, ali je na kraju prerasla u dugometražni film.

 Koliko ste se vjerno držali stvarnog događaja prema kojem je film snimljen?

Film je inspiriran istinitim događajem, no nitko ne zna što se točno događalo u kući broj 55. Scenarist Ivan Pavličić imao je jako nezahvalan zadatak, jer je dobar dio toga jednostavno morao izmisliti, a opet se držati nekih osnovnih ključnih elemenata stvarne priče. Kao i u svakom takvom filmu neke smo činjenice odlučili prilagoditi, a neke čak potpuno promijeniti.

Kontaktirali  ste sa sudionicima, odnosno s njihovim bližnjima?

S nekima jesam, nekoliko mjeseci prije snimanja, ali s većinom ipak nakon snimanja. To je bila svjesna odluka čim smo shvatili da film neće i ne može biti potpuna rekonstrukcija stvarnog događaja.

Fotografija Mirka Pivčevića je impresivna, za što je zaslužio Zlatnu Arenu.  Važan posao na filmu obavio je dizajner specijalnih efekata Branko Repalust za što je nagrađen je Zlatnom Arenom:

-Film sam radio sam s velikim zadovoljstvom. Kad sam pročitao scenarij, htio sam da efekti u filmu budu što realniji i nadam se da smo u tome uspjeli. Pripremajući se, razmišljao sam o tome da pokušamo u svim situacijama izvođenja efekata eksplozija imati glumce u kadru, a da pritom ne ugrozimo sigurnost. Stoga sam osmislio novu tehniku koja je po prvi put korištena u hrvatskoj kinematografiji. Sigurnost cijele ekipe mi je bila na prvome mjestu, tako da sam svih četrdeset pet dana snimanja bio pod nemalim pritiskom. Moram i ovim putem zahvaliti svima na vrhunskoj suradnji i na velikom povjerenju koje su mi ukazali. Posebno, dakako, redatelju Kristijanu Miliću i direktoru fotografije Mirku Pivčeviću, jer su mi dali slobodne ruke da radim kako mislim da je najbolje.“

U filmu je bilo mngo zahtjevnih sitaucija. O tome Repalust kaže:

-Najzahtjevnije je bilo snimanje u interijeru oklopnjaka i kuće. Tu je bilo puno glumaca koji su bili jako blizu jedan drugome i još članovi ekipe oko kamere, a sve puca i leti oko njih. Kod snimanja tih scena neprestano sam se brinuo da se nekome nešto ne dogodi. Strahovao sam da nekoga slučajno ne pogodi čahura, jer smo htjeli da svi koji su u kadru pucaju, tako da su glumci morali posebno paziti kako će držati oružje, da ne bi došlo do čega neželjenoga.

Koliko se pucalo svjedoči i potrošnja eksplozivnih matetrijala.

-Potrošili smo dvanaest tisuća komada streljiva različitih kalibara, deset kilograma baruta i pet tisuća specijalnih kuglica koje smo napunili raznim vrstama prašine. Što stiče zemlje, prašine, dima i vatre, moram priznati da ne znam točno, jer nisam pazio na to koliko ću čega potrošiti, nego samo da se napravi dobar film. „Broj 55“ bio je moj dosad najveći izazov u hrvatskoj kinematografiji. Nadam se da će gledatelji biti zadovoljni time što smo svi zajedno postigli.