U emisiji Markov trg tema je bila podanički mentalitet u Hrvata i instrumenti kojima se on ostvaruje. Gosti: Igor Vukić iz Društva trostruki logor Jasenovac i urednik Maxportala Marko Marković.
U Hrvatskoj postoje dva dominantna mentaliteta, robovski i onaj goniča robova. Kako smo se gospodara oslobodili prije dvadeset godina danas postoji sukob ta dva mentaliteta. Goniči robova se boje osvete robova i žele sačuvati povlastice koje su naslijedili iz razdoblja gospodara, a robovi žele biti slobodni i početi normalno živjeti.
Kako je raditi u medijskom prostoru sa diskvalifikatorskim podmetanjem tzv. desničarskog portala, što god to značilo?
‘Smisao je da se unaprijed diskvalificira s namjerom da sve što se napiše, objavi stavi pod upitnikom. Nema razgovora o sadržaju, već se razbacuje kvalifikacijama to je objavio taj ili onaj portal ili emisija poput vaše i sl.
Dok ste najavljivali temu emisije sjetio sam se prispodobe iz Staroga zavjeta kada su Židovi nakon egipatskog ropstva lutali pustinjom četrdeset godina. Ne zato što Mojsije nije mogao pronaći obećanu zemlju, nego da svi koji su rođeni u ropstvu izumru kako bi se rodio naraštaj slobodnih ljudi. To nama Hrvatima znači da nam treba cijela jedna generacija koja će se roditi i odrasti u vlastitoj državi.
Egiptonostalgija Židova u pustinji i jugonostalgija Hrvata možda imaju sličnosti, ali jugonostalgija ima dvije dimenzije. To je žal za danima mladosti, a drugi dio je manjina, medijski vrlo glasna, koja je interesno vezana uz bivšu državu i uz prostor bivše države. Malo ih je, ali se medijski stvara dojam da su brojni’, objasnio je Marković.
Interpretacija je danas u Hrvatskoj važnija od istine. Objasnite vaše motive zašto ste se počeli baviti istraživanjem istine o Jasenovcu, otvarati temu i postavljati logična pitanja?
Današnja zbivanja u našem društvu u mnogome ovise o našoj prošlosti. Drugi dio je obiteljski. Kada sam krenuo u istraživanje vidio sam da to može pomoći, da bi stvarna istina o Drugom svjetskom ratu mogla pomoći pomirenju ljudima na ovim prostorima. Kada sam razgovarao s jednim prijateljem Srbinom, aktivistom u srpskoj zajednici, rekao mi je: ‘vidiš meni bi odgovaralo kao Srbinu i aktivisti koji se zalaže za prava Srba, zapravo bi bilo drago kada bih znao od tebe i da se to potvrdi da je u Jasenovcu stradalo manje Srba nego što se to službeno govori. Zašto bih ja kao Srbin htio da ih je više stradalo’. Kod nekih vlada ta izokrenuta logika, bitno je da je naših što više stradalo kako bi mi živi ostvarivali neke interese’, objasnio je Vukić.
U Srbiji se barata brojkom od 700 tisuća, a u Hrvatskoj s 80 tisuća ubijenih. Obje su brojke strašne, ali one generiraju negativnu emociju kod Srba koji kažu ‘tamo su nekakvi Hrvati potukli 700 tisuća naših’. S takve pozicije se stvara negativan i loš osjećaj mržnje, straha i želje za osvetom prema Hrvatima koji u budućnosti može opet dovesti do novih sukoba.
‘Brojka od 700 tisuća koja je do 90-e bila službena, je toliko apsurdna da na nju ne treba trošiti riječi. Ova brojka koja se u Hrvatskoj koristi od 80 tisuća, koja se financira iz našeg proračuna također nema stvarne veze s onim što se događalo u Jasenovcu. Jer kada bi tu brojku podijelili s brojem dana koliko je logor radio došli bi od 70 ljudi ubijenih baš svaki dan. A znamo da je bilo vrlo dugih razdoblja u logoru kada nije bilo nikakvih ubojstava.
Prema tome morali bi ljudi u velikom broju biti likvidirani u nekoliko kratkih razdoblja, a o tome nema spoznaja, ne postoje vjerodostojni dokazi, posmrtni ostaci žrtva. Sve ekshumacije koje su rađene došle su do brojke od 400 stradalih ljudi. To je brojka od koje moramo krenuti.
U tom logoru je do 1945. godine stradao relativno mali broj ljudi i pokazali smo i dokazali da ta brojka od 80 tisuća ubijenih nema stvarne veze sa stvarnošću. I oni koji inzistiraju na brojci od 80 tisuća ubijenih zapravo nastavljaju krug mržnje, kao da žele da ponovo dođe do rata, kao što je Domovinski rat, koji je dijelom bio pobuna zbog tog straha, a koji je bio građen u Jugoslaviji. Mi smo otvoreni za prekograničnu suradnju sa znanstvenicima iz Srbije i BiH jer bi se to dalo zajedničkim naporom detaljno istražiti’, izjavio je Vukić.
Taj mit o Jasenovcu je poput neke mentalne, intelektualne toljage kojom se drži u pokornosti hrvatskog čovjeka. Primjerice, kada neki hrvatski intelektualac otvori temu o Jasenovcu on će se najprije pet minuta posipa pepelom, osuđivat totalitarizme, zločine, ograđivati i osuđivati NDH-a i ustaštvo, a tek onda krenuti, vrlo oprezno u raspravu. Kada bi analizirali taj jasenovački mit koju on ima uporabnu vrijednost?
‘Vrijeme je da mit o Jasenovcu zamijenimo istinom o Jasenovcu. Bili smo u na državnoj komemoraciji i drago mi je sve ovo što se događa jer je zaista vrijeme da istina zamjeni mit. Sve ovo što ste govorili isprika je uvijek priznanje nemoći i slabosti. Uvjeren sam da su sve ove situacije oko Jasenovca motivirane novcem. Postoji jedna mala skupina ljudi u Hrvatskoj, Srbiji, a i BiH koji vrlo dobro žive isključivo od izgradnje mita o Jasenovcu. Pupovcu i Mesiću su ustaše najbolji prijatelji jer oni vrlo dobro žive od toga što upozoravaju na njih. To je taj ropski mentalitet u Hrvata. Dobro je da se o ovim stvarima govori, da se otvori i ova tema o logoru Jasenovcu nakon 1945 do 1951. godine.
Jučer sam razgovarao s jednim župnikom čije su dvije sestre stavljene na popis ubijenih u Jasenovcu iako njihovo stradanje nema veze s tim logorom. Niz je takvih svjedočanstava, ali čim se otvori takva tema odmah skoči desetak kritičara koji od toga žive. Evo primjer ministra Hasanbegovića. Njega se napada isključivo zbog novca koji je najavio da će dijeliti po drugačijim kriterijima nego do sada. Pogledajte tu malu grupu tzv. kulturnjaka koji dižu galamu, a zašto velik broj ljudi iz te struke šuti? I tu dolazimo do vašeg uvoda o robovskom mentalitetu’, ispričao je Marković.
U emisiju se javio Prvi potpredsjednik društva političkih zatvorenika Žrtve komunizma Petar Šale koji je opisao situaciju iz zatvora Stara Gradiška u kojoj je služio kaznu sedamdesetih godina.
Šale je opisao kako su prilikom nekih popravaka sušare u zatvoru morali kopati i kod iskopa su naišli na ljudske ostatke pored kojih su bili značke, dugmad kopče i drugi predmeti sa simbolima koje su pripadale vojnicima oružanih snaga NDH. Zbog tog otkrića, jer su zapravo slučajno otkrili ostatke ubijenih ustaša i domobrana nakon 1945. godine odmah su bili prebačeni u samicu kako ne bi nikome pričali o tome što su našli u zatvorskom krugu tog zatvora koji je bio dio kompleksa jasenovačkog logora.
‘Ovakva su svjedočanstva poticaj našim istraživanjima i sigurno će se netko iz našeg društva javiti gospodinu Šali da nam pokaže tu lokaciju. Kada je ravnatelj Jasenovca bio Mate Rupić on je naredio da se na jednu neoznačenu grobnicu stave vijenci jer je znao da su tamo bili zakopani hrvatski vojnici. Vjerojatno je zbog toga bio smijenjen za vrijeme Račanove vlade’, rekao je Vukić.
U petak je ‘Hrvatska Nacionalna Platforma’ položila vijenac za sve stradale logora Jasenovac od 1941. do 1951. godine unutar službene državne delegacije. Nastala je zbrka jer nas je na ulazu u logor dočekao kustos Ivo Pejaković riječima da nam je zabranjeno postaviti vijenac s takvim natpisom budući bi to štetilo interesima države Hrvatske?
‘Bio je poslan službeni zahtjev i stigao je pozitivan odgovor muzeja Jasenovac. Nakon toga smo otišli do g. Jovičić, ravnateljice i ona je rekla da se vijenac može postaviti bez obzira što piše na vijencu. Bila je kompletna vlada tamo i mi smo zajedno sa ostalim delegacijama položili taj vijenac. To je bilo prvi puta u povijesti memorijalnog centra Jasenovac da je položen vijenac za stradale logora Jasenovac nakon 1945. godine.
U cijelu se priču pokušava uvesti i ministar Hasanbegović, ali on nema veze s tim jer se on tamo sasvim slučajno zatekao. Čak se i ravnateljicu Jovičić pokušava diskreditirati, a ona je bila vrlo korektna. Silno me je razočarao kolega i prijatelj novinar Vlado Vurušić koji je u Jutarnjem napisao i lagao jer uopće nije bio u Jasenovcu, nije vidio što se dogodilo. To kako je opisao taj događaj me doista razočaralo’, izjavio je Marković.
‘Zanimljivo je da u kritikama koje mediji upućuju vidi se bezosjećajnost za stradanje ljudi nakon 1945. godine. Oni samo vide neke svoje politikantske razloge’, dodao je Vukić.
U emisiju se javio Dražen Stjepandić, urednik portala Tjedno.hr koji je također bio na komemoraciji u Jasenovcu.
‘Bio sam kao gost romske obitelji Dedić koji su bili jedini prisutni od preživjelih logoraša. Novinari su stajali u redu da ih intervjuiraju. Tako sam stajući pored njih čuo što ih novinari pitaju i kako im to prevode. Primjerice, novinar je bio iz Radio france international, a predvoditelj je bio Srbin iz Beograda. Pita taj francuski novinar gospođu Dedić koja ima 87 godina i jedva se kreće zašto ne ide s državnom delegacijom u koloni sjećanja do spomenika? Na to g. Dedić kaže da ne može hodati i da zato nije išla, a prevoditelj to prevodi novinaru da oni nisu išli zato jer ne podržavaju ovu vladu. Onda mu postavlja drugo pitanje, a gospodin Dedić počne odgovarati da živi u Hrvatskoj od 1946. godine, da voli Hrvatsku, a prevoditelj odmah viče kratka pitanja i molim kratke odgovore! Vidite koji je to specijalni rat.
Primjerice govorili su da nije bilo Srba, a odmah iza vašeg vijenca je bio vijenac veleposlanstva Srbije. Sada su se pojavile novinarske interpretacije kako ‘narodi žrtava nisu došli na službenu komemoraciju’. A ako postoje narodi žrtava, onda postoje i zločinački narodi, a koji bi to trebali biti zna se. Žalosno je što se na to nisu pobunili ti antifašisti jer su i oni dio tog ‘zločinačkog’ naroda’. To je dakle silovanje interpretacije.
Maločas je Marković opisao biznis koji ide uz mitologiju Jasenovca. Ali ta mitologija ima i političku dimenziju toljage?
‘Postoji strah od realnog prikaza naše povijesti iz Drugog svjetskog rata. Kada bi prikaz Jasenovca bio drugačiji od ove komunističke propagande to bi otvorilo i neke druge priče iz tog razdoblja. To se želi spriječiti kako bi na taj način čuvali svoje pozicije. Zato se propisuje što se smije govoriti, misliti ili komemorirati u Jasenovcu. Hrvati nisu mogli komemorirati svoje žrtve i ta nepravda stvara jednu napetost kod Hrvata.
Ima jedna kineska poslovica ‘kako očistiti tintarnicu jer kada počinjete dolijevati vodu u nju, iz nje izlazi crnilo. E sad, ili ćete stati i zatvoriti dok je crno ili ćete nastaviti ulijevati vodu dok ne počne izlaziti čista voda’, objasnio je Vukić.
Politička uporabna vrijednost jasenovačkog mita za stvaranje tog podaničkog, robovskog mentaliteta jasno se vidjela prije desetak dana kada su se predsjednik vlade Orešković i predsjednica Grabar Kitarović stali ispričavati i ograđivati od NDH-a. Je li sada konačno došao kraj hrvatskih isprika, jesu li se konačno ti hrvatski politički vođe dovoljno poklonili i ispričali svima i svako i da sada možemo konačno moći živjet slobodno i neopterećeno? Je li to konačno bila zadnja isprika, jesmo li se konačno ispričali za sve? Je li to s isprikama konačno gotovo?
‘Ma kakvi, tek će sada početi priča s isprikama. Ova kampanja je počela s izborom gospođe Grabar Kitarović. Mnogim je ljudima to unosan biznis i politička toljaga kojom se Hrvate drži u pokornosti. Mene čudi impotentnost HDZ-a koji o ovim temama ne zna odgovoriti. Uvjeren sam da devedeset posto ljudi u Hrvatskoj o ovome ne razgovara jer se sve to već svima popelo na vrh glave. Jučer sam objavio tekst o rušenju Starog mosta u Mostaru, objavio sam dokument Armije BiH gdje je vidljivo da general Armije BiH daje zapovijed za rušenje mosta i da se sve to snimi s dvije kamere. To su čvrsti dokazi da se ne može više generala Praljka za to teretiti, ali će se i dalje ponavljati kako je Praljak srušio most’, rekao je Marković.
‘Ovaj primjer lažne optužbe generala Praljka traje već dvadeset godina i čvrsto se uhvatio. Sad zamislite kako je tek teško razbiti neke mitologije koje se govore 45 godina. Dobro je da se o ovome raspravlja. Uspjeli smo nametnuti ovu temu. Evo sad je i Slavko Goldstein napisao knjigu u kojoj reagira na naše teze, bez obzira što on to demantira, ali on je svojom raspravom dao legitimitet našoj raspravi’, izjavio je Vukić.
Je li moguće dekontaminirati odnose Srba i Hrvata kada su u pitanju ove teme. Postoji li u srpskoj zajednici interes za ovu temu, upravo zbog budućnosti, da se odnosi Hrvata i Srba rasterete tereta ovih mitova iz Drugog svjetskog rata?
‘Ima primjera gdje Srbi razmišljaju na taj način da bi bilo bolje da je manje Srba stradalo. Srpska je zajednica bila zaštićena u NDH-a, imala je svoje pozicije, živjela je , radila, uostalom bilo ih je i značajan broj među časnicima u hrvatskoj vojsci NDH-a. Bili su zaštićeni i jednakopravni državljani u NDH. Bili su konstitutivni element te države, imali predstavnike u vladi NDH. Kome može smetati takve informacije?’ zapitao je Vukić.
U emisiji su prikazani grafiti iz centra Zagreba koji vrijeđaju stradale na Ovčari sa simbolima zvijezde petokrake i četiri srpska ocila.
M. Jurič/Foto:screenshot Markvo trg
