Piše Mate Bašić
Muči me to, ne da mi mira ta besmislica koja je ostala visjeti u zraku kao podrazumijevajuća “istina u ime mira u kući”, a koja govori – da crno može biti isto što i bijelo, jer i jedno i drugo tobože spada tek u spektar boja, samo što – eto, sasvim nepotrebno, pogotovo kad je službeno! – neki te oprečne dijelove spektra nazivaju bijelom, a neki crnom bojom.
Ćirilica je i hrvatsko pismo, pola srednjovjekovnih dokumenata napisano je na HRVATSKOJ ćirilici – also sprache trenutni hrvatski premijer Zoroaster nedavno – pa baš (i) zbog toga, prije svega u Vukovar, a onda i u još dvadesetak hrvatskih općina i gradova, treba u SLUŽBENU, javnu uporabu nametnuti SRPSKU ćirilicu – klicala mu je u podršku nekolicina drugih jednako mudrih i tustih zaratustara.
Jer, po spomenutoj naglavačkoj logici, crno tj. HRVATSKA ćirilica bila je (u srednjem vijeku, doduše, jer se već dugo, a danas posebno, ne rabi) isto što i bijelo, tj. SRPSKA ćirilica (koja, doduše, u srednjem vijeku, a i dugo kasnije, nije uopće postojala, iako postoji danas), jer su tobože i odumrla HRVATSKA i agresivno živa SRPSKA ćirilica isto što i LATINICA, budući da je tobože riječ tek o pismima jednoga te istoga jezika, samo što te sasvim različite jezike i sasvim različita pisma – eto, sasvim nepotrebno, pogotovo kad je službeno! – neki nazivaju SRPSKIM ćiriličnim pismom i srpskim jezikom, a neki HRVATSKIM latiničnim pismom i hrvatskim jezikom.
I evo eksperimenta: na četiri sam načina za ilustraciju napisao svoje ime:
1. glagoljicom kutnom, uglatom, kao prapočelom;
2. glagoljicom oblom, pretečom ćirilice;
3. arvaticom, poljičicom, izumrlom hrvatskom ćirilicom (pojavljuju se još i nazivi, kaže svaštarica wikipedija: harvacko pismo (Dmine Papalić), rvasko pismo, arvatica, arvacko pismo (Povaljska listina, dodatak Poljičkom statutu iz 1655.), bosanica (Stjepan Zlatović), bosanska azbukva (Ivan Berčić), bosanska ćirilica (Franjo Rački), hrvatsko-bosanska ćirilica (Ivan Kukuljević Sakcinski), bosansko-dalmatinska ćirilica (Vatroslav Jagić), bosanska brzopisna grafija (E. F. Karskij), zapadna varijanta ćirilskog brzopisa (Petar Đorđić), zapadna (bosanska) ćirilica (Stjepan Ivšić), poljičica, poljička azbukvica (u narodu Poljicâ – Frane Ivanišević), serbska slova (Matija Divković). Ćiro Truhelka, hrvatski arheolog i povjesničar umjetnosti prvi daje naziv ovoj ćirilici – bosančica;
4. ćirilicom srpskom, vukovskom, novovjekom;
Samo jednim od tih pisama nisu se Hrvati služili nikada (barem ne dragovoljno!);
– samo jedno od njih služi kao sredstvo za markiranje teritorija (u koju je svrhu i – umjetno – stvoreno);
– samo jedno od tih pisama silnim se političkim pritiscima pokušava nametnuti susjednim zemljama (uglavnom, zapadnim) zbog čega, razumljivo, nailazi na oficijelne i neoficijelne otpore svih režima od Marije Terezije do nevoljkoga hrvatskoga Ustavnog suda danas;
– ali ipak, samo jedno od tih pisama nikada se nije i uspjelo nametnuti izvan zemlje njegova podrijetla, osim u doba dvaju jugoslavenskih diktatura (kraljevske fašističke i Titove komunističke);
– samo jedno od tih pisama NIJE ZAJEDNIČKO Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i Crnogorcima;
– samo jedno od tih pisama redovito je korišteno kao argument za vojnu agresiju…
Pogodite koje je to pismo od navedena četiri!
I pogodite koje od njih je najuspješnija hrvatska Vlada od svih postojećih, na čelu s premudrim Zoroasterom M., sljedbenikom Velikog Učitelja zvanoga Vrtni Zaratustra Patuljak, namjerila nametnuti Vukovaru (i još dvadesetak gradova i općina u Hrvatskoj), a o čemu je svoj konačni pravorijek dao i božanski Ustavni sud kroz neviđeno odrješitu odluku “može ovak, a može i onak”, “može tu, a može i tam”, “možemo mi, ali mogu i oni”, ništa više ne poruči pačurlija ta, nego što je prije znala, kva-kva-kva.
Ili je, možda, SRPSKA ćirilica – kao SLUŽBENO pismo jedne od balkanskih državica u hrvatskom susjedstvu (a koje su odreda “ćirilične”, osim Albanije, ali nisu ujedno i “serbo-ćirilične”, niti se, začudo!, to od njih traži) – manje agresivna kad se njome ne ispisuju nazivi vukovarskih ulica, državnih i javnih ustanova, već sam samo njome za ilustraciju zapisao svoje vlastito ime, pa mi se zato, tako sebičnomu, čini agresivnom, nepriličnom, zagušujućom.
Jer, tobože, svejedno je kojim ću ja službenim pismom ispisivati svoje vlastito ime, srpskom ćirilicom ili hrvatskom latinicom (kad su mi već sve hrvatske ćirilice odumrle s pomoću Božjom), sve je to isto, riječ je tobože o istom čovjeku-građaninu, samo što on – eto, sasvim nepotrebno, pogotovo kad je službeno! -sebe naziva hrvatskim građaninom, a neki ga nazivaju građaninom RH.
Logično, stoga je u konačnici dobro što se dotični njezin građanin nalazi daleko od spomenute RH, na ovom zabačenom otočiću duboko podno obruča Ekvatora, gdje nikomu ne pada na um da naziv ulice koja nosi njegovo ime u središtu Melbournea, ili naziv značajne državne ustanove koja je po njemu dobila ime (recimo: “Australska akademija zanosti i umjetnosti Mate Basic”), napiše na bilo kojemu pismu koje ne bi bilo engleska latinica, uz dužno poštovanje, ali unatoč višestoljetnom radijacijskom djelovanju SRPSKE ĆIRILICE.
Slijedom iste logike, jednako dobro će biti da postupe i svi oni građani Vukovara (i ostalih dvadesetak gradova i općina u Hrvatskoj) koji ne budu zadovoljni budućom regulativom po pitanju službenog obilježavanja teritorija SRPSKOM ćirilicom, kako to preporučuje i Ustavni sud, ma KOJA I KAKVA se odluka donese na lokalnoj ili na državnoj razini (ne daj Bože da se tkogod dirne u Ustavnu preambulu, koju bi zapravo prvu trebalo temeljito revidirati, pa nadalje!): svi nezadovoljnici konačno mogu postati zadovoljni – u Australiji.
Ili negdje drugdje, ima još slobodnog mjesta diljem Antipoda.
Kako god okreneš, hrvatski će zaratustrijanci, te podivljale crne mačke-lovice u mutnom, feral cats over murky ruins, tek tada konačno doći na svoje.
Tko preživi, pričat će. Možda
