Piše Petar Bukovac
Ni sam ne shvaćam kako je prošlo već 19 godina, a da se vezano za branitelje ništa bitno promijenilo nije. I dalje u Knin na proslavu Dana domovinske zahvalnosti, Dana pobjede i Dana hrvatskih branitelja – dolaze predstavnici Hrvatske Vlade koji bezličnim protokolom umanjuju sve braniteljske zasluge; jedva čekaju da ceremonija završi, slušaju se neke čudne pjesme i pozivaju neki čudni gosti… Nasuprot tomu, u Čavoglavama se događa prava braniteljska fešta. Baš je prije dva dana Marko Perković Thompson ispričao kako je nastala pjesma o Čavoglavama. Prema njegovu kazivanju on je s dečkima u gardi u snimio tu poznatu pjesmu na običan magnetofon, potom je to u Splitu pušteno na radio postaji. Kako je ta pjesma djelovala optimistično za vrijeme rata u Splitu su mu kazali ima li novca za spot? Marko nije imao niti lipe, pa je njegov tata financirao snimanje. Nije ovdje riječ o spotovima o Domovinskome ratu već o braniteljskoj čvrstini i jedinstvu kakvo je tada bilo potrebno. Svi branitelji koji za Dan pobjede dođu u Čavoglave osjećaju da nisu zaboravljeni i dišu kao što su disali i 1991. godine. Tako bi trebalo biti i sada, jer nema niti jedne države na svijetu koje nije zbrinula one koji su je stvarali.
Slučaj Mirko
Nažalost, stvarnost je potpuno drukčija. Budući da godinama pratim braniteljsku problematiku prema mojem istraživanju država je umirovila svega 15 posto hrvatskih branitelja. U pravilu su to hrvatski ratni vojni invalidi. Kako je većina branitelja radila, ili još u manjem broju radi u privatnom sektoru, tako se svakim danom povećava i broj nezaposlenih. Niti jedan branitelj nikad nije kazao da je on nešto posebno u odnosu na druge građane Republike Hrvatske, ali ga teže pogađaju bezizlazne životne situacije i nerijetko postaju socijalni slučajevi.
Nedavno sam bio na kavi sa svojim ratnim prijateljem Mirkom Morčićem pa mi je ostavio neku svoju dokumentaciju na temelju koje kao branitelj dobiva prihod za preživljavanje. Prošlu godinu je Milanka Opačić ukinula nezaposlenim braniteljima braniteljske opskrbnine koje su iznosile 1080 kuna mjesečno i stavila ih na socijalnu pomoć koja iznosi 600 kuna mjesečno. Tako je i moj Mirko prošao. No, ni to nije sve! On je podnio zahtjev za pomoć i njegu i kao 70 postotni invalid od osnovice dobiva još 100 kuna od grada Zagreba. Tih sto kuna je dobio zato što zbog zdravstvenog stanja ne može potpuno udovoljiti osnovnim životnim zahtjevima, jer se ne može samostalno kretati izvan stana radi nabave osnovnih životnih potrepština. Dakle, Mirko se bez druge osobe ne može sam kretati, podstanar je i prihod mu je 700 kuna mjesečno. Divota. U Zagrebu nezaposlenih i socijalno ugroženih hrvatskih branitelja poput Mirka ima 9800.
Crna statistika
Zbog primjera Mirka, a i zbog vrlo teškoga uklapanja hrvatskih branitelja u tokove društva, ne čudi činjenica što među nezaposlenim hrvatskim braniteljima, u odnosu na druge društvene grupacije, ima najviše razorenih brakova, ovisnika o drogama i alkoholu, oboljelih od posttraumatskoga stresa. Još teže pada činjenica što se među nezaposlenim hrvatskim braniteljima broj društveno neprihvatljivih osoba i samoubojica iz dana u dan povećava. Prema statističkim podacima u Republici Hrvatskoj godišnje se zabilježi oko 800 samoubojstava, od čega ih 120 počine hrvatski branitelji. Od 1990. do 2012. godine samoubojstvo su počinila ukupno 1932 hrvatska branitelja. Najciničnija je jedna davna izjava Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti koji podsjećaju kako je “stopa” samoubojstava manja među braniteljima nego među civilnom populacijom, ni sami ne znajući kako su ta samoubojstva krajnji poziv u pomoć.
