Otvoreno pismo Dunja Vatovac HRT-ovoj Mariji Miličević

DUNJA VATOVAC, u ime Hrvatska pozadinska Fronte napisala je otvoreno pismo HRT-ovoj novinarki Mariji Miličević vezano za gostovanje Marije Slišković  i Josipe Milas Matutinović u emisiji Veterani mira

“Poštovana gospođo,

Dana  9. 1. 2016. na  Hrt  4  prikazana  je  emisija „Veterani  mira“ u  sklopu koje je emitiran razgovor s gospođama Josipom  Milas  Matutinović i Marijom Slišković.  

Govorilo se o utvrđivanju datuma kojim bi se obilježile mirovne inicijative koje su pokrenule žene  91. godine te se predlaže da se  18. siječnja ustanovi kao dan mirovnih inicijativa na nivou Republike.  

Grad Zagreb već obilježava taj datum, a sada gospođe predlažu da se to utvrdi za cijelu zemlju!

Gledajući taj prilog mnoge od aktivnih sudionica povijesno važnog vremena iznenadile su se i našle zatečene: po kojem kriteriju je odabran upravo taj dan i  tko ga je predložio?

Zar o datumu obilježavanja jednog važnog  datuma odlučuje jedna  ili  dvije  osobe? Nije li sazrelo vrijeme za stvarnu valorizaciju i učinak peticije te ličnosti kojoj je ta peticija uručena? Ili  je primjerenije da se  o  tome  otvori neka  društvena rasprava , koja bi uključivala sve  osobe, udruge i institucije  koje  su u  tome  sudjelovale.

Naime, mnogima je poznato da su već godine 1990. a naročito  1991. niknule mnogobrojne ženske  humanitarne, civilne udruge i  mnoge  braniteljske udruge.

Nabrojati ćemo neke od njih:

Dobro je  činiti  dobro,  Kap  dobrote,  Anđeli  čuvari, Pokret  majki za mir.  Hrvatska  žena,  Bedem ljubavi, Hrvatska  pozadinska  fronta,  Dora,  Feniks,  Centar Apel,  Mi za  našu gardu,  Pokret  za  život  i obitelj,  Društvo  Hrvatskih intelektualki, Spasimo djecu Hrvatske. Možda  su postojale  još neke, ali nemamo  podataka.

Udruga „ Žene  u  domovinskom  ratu“ osnovana  je punih deset godina nakon rata 2005 (!) godine sa ciljem prikupljanja gradiva  jer gdja. koju je osnovala imala je minornu ulogu u  dogadjajima  91.-9.5 godine, doba Domovinskog  rata.

Dok  su naprotiv  sve  gore  nabrojane  udruge  osnovane  početkom  Domovinskog  rata   bile  veoma  aktivne u  dogadjajima koji  su zadesile  Hrvatsku  početkom  agresije  JNA i  srpskih  pobunjenih snaga. Organiziraju se  skupovi, pišu apeli i peticije,  prikuplja se humanitarna  pomoć i  sve ostalo  što je bilo nužno  da  se  pomogne  Domovini ,  da  se  u  svijetu  pokaže  istina  o  agresiji,  da  se  svjetski  političari i institucije  zauzmu za  zaustavljanja  agresije i zločina  nad  nevinim  hrvatskim  žrtvama.

Žene, majke  bile  su te  koje  su  najranije  osjetile  potrebu  organiziranja  spašavanja  djece,  svojih sinova  znajući  da  smo  prepušteni  sami  sebi.  

Početi ćemo nekim  kronološkim redom:

Svibanj  199o. godine u Zagrebu Ružica Ćavar, majka  sinova  koji su  bili u JNA. Napisala ja Apel za mir kojim osuđuje mržnju i nasilje,  poziva  majke  da  se  ujedine, organiziraju i  dignu  glas.  Apel je objavljen  u Vjesniku  30. svibnja  1990.godine.

Istovremeno  gdja  Marija  Suk  u  Osijeku u ljeto 1990 nakon najava  i prijetnji  srpskog  predsjednika  Miloševića  organizira  prosvjedne skupove  tražeći  mirno  riješenje  sukoba. Tijekom krvave  agresije  na  Slavoniju  gdja  Marija  Suk  jedna  od  vodećih  žena  u kasnijim  događajima  dolazi  u Zagreb  sa  grupom  žena  čiji  su sinovi  bili u JNA.

Njezina  neformalna  grupa pod  nazivom  Pokret  majki za mir-  sastaje  se  sa  zagrebačkim  ženama i  što je  začetak ( kolovoz 1991 ) Bedema  ljubavi.  Koncem  1990  obnoljena je i jedna od  najstarijih humanitarnih organizacija „Hrvatska žena“ gdja Dragica  Pandek i odmah  se uključuje u molitvne  skupove  na  Trgu  Bana  Josipa  Jelačića, zajedno  se  Hrvatskim pokretom za život  i obitelj i većim brojem gradjana  Zagreba. Gdja  Dragica  Pandek, predsjednica  Hrvatske  žene  je bila jedna od  govornica  na poznatom zboru održanom u vrijeme boravka Bedema ljubavi u Beogradu, na trgu  Kralja  Krešimira.  

Hrvatska  žena  radi i  danas  a  njen je  rad  nemjerljiv u Domovinskom ratu,  organiziranje  skupova  potpore, humantarnom  radu, očuvanju  hrvatske kulturne  tradicije.

Početkom  siječnja  8. 91.godine ( gdja.  Milas) krenula  je akcija prikupljanja  potpisa  predana tadašnjem  predsjedniku  Jugoslavije g. Mesiću  koji je tada tvrdio  da  rata  neće  biti.  

Jedan od  najznačajnijih  datuma  bio  bi  osnivanje  Bedema  ljubavi kada  je u  8.mjesecu 91.godine    bio  organiziran  odlazak oko  20  autobusa  u Beograd.  Majke  iz  svih krajeva  Hrvatske  okupile  se  u Zagrebu i krenule  u  Komandu JNA  na  Topčider  pod  geslom: Tražimo  svoje  sinove.  O  tome  ima  dosta  pisanog i  snimljenog  materijala  o tim hrabrim  ženama  na  čelu  sa  gdjom Slavicom Bilić.

Puno pisanog  materijala,  slika  poginulih  i masakriranih  mladića- pod  geslom  STOP  THE WAR IN CROATIA.  O  tom  dogadjaju  pisale  su  sve  domaće  i  strane  novine.

Na dan puta majki u Beograd održan je povijesni skup pred V. vojnom oblasti  u Zagrebu-  legendarni  govor  Vlade  Gotovca  i odlazak  25  autobusa  u  sjedište  Europskog  parlamenta  Strassbourg  i  Bruxelless.

Delegaciju  žena prima  gdje Doris  Pack – članica  europske  pučke  stranke  kasnije  godinama  velika  prijateljica  i podupirateljica  hrvatske  samostalnosti.

Istog  tog  ljeta  gdja  Marija Suk iz  Osijeka vodi  grupu  majki koje  su izgubile  sinove  u Rim-  Vatikan kod  Sv  Oca  Pape  Ivana  II.  Moleći pomoć,  govoreći istinu,  dokazujući  da  smo  napadnuti! Nekoliko godina piše svjedočanstva, proteste  ili  svojim pjesmama nadahnuto  govori o ljubavi prema  Domovini. Zapažen  je  njen put  u London  gdje  se  susreću  svi predsjednici  Balkanskih  država  – kamo  vodi  silovane  žene  Hrvatske i  Bosne  i  pokreče  to pitanje.

Žene  intenzivno  rade.  Rat je krenuo  velikom  žestinom, već je pola Hrvatske bilo okupirano

U 8. mjesecu inicijativa za osnivanje Hrvatske pozadinske  fronte- obilazi  mladiće, pomažući u hrani,  lijekovima,  odjeći, obući,  pomažući prognanicima.  Odlazi  se  brodom  probiti  blokadu  Juga  Hrvatske –  Dubrovnik  sa 8  ton  hrane- Dunja  Vatovac, Vesna  Mihelić, Božena Ruk Fočić i Silva Supek

U  10. mjesecu  službeno  se  registrira  Hrvatska  pozadinska  fronta sa  skoro  100  žena. Pored  pomoći  pišu  se  pisma  svjetskim političarima, ( Akashi, Galbrajt i  drugi)

Počinje  radom  grupa „ Mi za našu gardu“   na  čelu  sa  gdjom Jelicom  Sarajlija-  skrbeći za  mladiće. Svi  smo uz  humanitarni  rad  pisali  apele,obračali  se  institucijama,  predsjednicima  država,  

Jelic  Sarajlija  g. Georgu Bushu  i gdji  Margaret Tacher  u  7. mjesecu 91.godine.  

Hrvatska  žena  putuje u Ameriku povezuje se s dijasporom, gdja Marija Suk piše  svjedočanstva,  putuje  svijetom .

Isto  to  radi i  gdja  Zdenka  Farkaš,  najprije kao  članica  Bedema  ljubavi a  nakon  toga  1993.godine  osnica  Centar Apel  i gradi  ZID  Boli na  Selskoj  cesti.  Zid  od  opeka-  cigli na kojoj je  svudgje  bilo  ispisano  ime jednog  nestalog  ili ubijenog  branitelja.  Ona  prikuplja obimnu  gradju o svim nestalima,i  sa  svim  tim podacima sa  787  fotografija  odlazi  1993.godine  u Sjedište  UN  u  Ženevu na  Konferenciju o  ljudskim pravima-  gdje  se  susreće  sa  86  diplomatskih predstavnika. Godine  1993  je Konferencija  NGO  (  nevladinih  svjetskih udruga  gdje  sudjeluje  Bedem  ljubavi i  Hrvatska  pozadinska  fronta  sa  predstavnicom  Vukovarskih majki  gdjom Anom  Fituš.

Godine  1992. Osnovana je udruga  Feniks na  čelu  sa  gdjom  Ljubicom  Butula. Ona je izgubila  sina  i intenzivno  se  bavila  pitanjem nestalih  i obilazila  je  medjunarodne institucije  tražeći  podatke  o nestalima.Važno  je  napomenuti  i  rad  Društva  hrvatskih intelektualki  osnovane  negdje  krajem 90-  godine  koje  su  dana  26.  Srpnja  1991.god.  napisale  Apel  za  solidarnost.

Apel je  preveden  na  nekoliko jezika  i odlaslan na  sve  strane  svijeta. Suradjivale  su  sa  Maticom Hrvatskom i bile  članice svjetske organizacije  sveučilišno obrazovanih žena. Svu prikupljenu gradju izdale  su  knjizi : „Stotinu  svjedočanstava- potresni iskazi  hrvatskih  prognanika  i logoraša Zagreb  1993.godine

Udrugu Dora vodila je gdja  Granić, a rade još i  danas.

Bedem ljubavi je nastavio raditi punom parom pod vodstvom gdje Ljerke Pavić sada pod  nazivom Bedem ljubavi 1991. Danas  skrbe  o najtežim invalidima  Domovinskog  rata,  piše  osvrte  na  aktuelne  dogadjaje  i  dokazuje istinu o  žrtvama  rata.

Ovo je  samo  dio prikaza  dugotrajnog,  samozatajnog  rada  mnogih plemenitih  žena koje  su  radile  volonterski, ne tražeči  slavu niti materijalne  naknade. Osobito ističemo novinarku albanske nacionalnosti Shenidu Bilalli koja je zabilježila prve mirovne inicijative i ratna stradanja. Njezin film „Zid boli“ prikazan je na festivalu u Cannesu.d

Ovdje nisu  spomenute  mnoge žene  koje  su  obukle odoru  hrvatskog  vojnika, uzele  pušku u  ruke  i  požrtvovno krenule u obranu Domovine.  Neke  od njih  se bave  i human.i  društvenim  radom  od  početka  Domovinskog rata  do  danas-,  kao nap.r.  Vera  Jurčević,    Ivana  Haberle, Katica Bandov i  druge. Da  li ih ima u udruzi  Žena  u Domovinskom  ratu neznamo-  jer  nemamo  uvida   tko je  član te udruge.

Kako  neznamo  tko je i kada  odlučio donijeti  Odluku o  službenom obilježavanju  datuma Mirovnih inicijativa,  smatramo potrebnim  da  se  o  tome  pitaju  osobe  i organizacije  koje  su u  tome  intenzivno  sudjelovale.  Bio  bi  to  minimum  demokratskog  načina  komukacije i medjusobnog  poštivanja.

Ljubazno  vas molimo poštovana gospođo  Miličević  da  ovo naše  pismo  pročita  i predoči javnosti u jednoj od  svojih narednih  emisija  „ Veterani mira“-  na  čemu  zahvaljujemo  unaprijed.

Smatramo potrebnim  ovo pismo uputiti  i  nadležnim  državnim institucijama  koje  će  evenutalno odlučivati o  obilježavanju  datuma. Moram napomenuti  da ove  udruge  nikada  nisu  željele precjenjivati  svoju ulogu  u obrani zemlje,  smatrajući  svoj  doprinos  kao  građansku  dužnost.  Isto kao što  su  to  učinili naša  djeca,  muževi, brača  ili prijatelji!! Srdačan  pozdrav!!!       

Potpisnice: 

Hrvatska pozadinska Fronta-DunjaVatovac,

Mi za našu gardu-Jelica Sarajlija,

Hrvatska Žena-Dragica Pandek i Mira  Halapa,

Hrvatski pokret za život i obitelj-Ružica  Ćavar,  

Centar Apel-Zdenka Farkaš

 

Potporu pismu Dunje Vaopvac dala  je i Udruga udovica hrvatskih branitelja Domovinskog rata:

Poštovane sestre u borbi za istinu o Domovinskom ratu i događajima koji su mu prethodili.

Iskazujemo vam našu iskrenu zahvalu i potporu u nastojanjima da te događaje i zaslužne osobe istaknete, a razotkrijete one koje se lažno predstavljaju kao sudionice istih.

Pravovremenim pristupom pobjedničkoj strani, takve su osobe danas stekle lažni autoritet i poziciju i uz ostvarene političke i druge utjecaje, omogućeno im je kroz projugoslavenske medije, plagirati i iskrivljavati za nas najvažnije razdoblje stvaranja neovisne i samostalne Države Hrvatske na čiji su oltar naši supruzi položili svoje mlade živote.

Jedna od takvih je i spomenuta Marija Slišković, osoba koja bez ikakvih osobnih rizika i zasluga u tom vremenu ali vrlo sposobna u manipuliranju,  djelomično i zbog naše šutnje, sada zauzima mjesto u društvu koje joj ne pripada, kao i izmišljene, samo njoj poznate zasluge.

Kako ona i njoj slične osobe nemaju moralnih skrupula, zahvaljujemo što ste započele sa postupkom koji je potrebno provesti u cijelom hrvatskom društvu. Raskrinkati plagijatore i njihove laži, a istaknuti one zaslužne.

Zbog bolje budućnosti za naša pokoljenja, naše društvo zaslužuje i mora čuti istinu.

 

Zahvaljujemo vam na ovom postupku, koji ćemo nadamo se zajedno nastaviti sve do potpunog čišćenja naših redova.

 Za UUHBDR Grada Zagreba i zagrebačke županije Rozalija Bartolić, predsjednica

MP/Foto:Screenshoot