Ovo je Dino Radoš, diplomirao je na temu Bitka za Vukovar! Donosimo njegov diplomski rad

Prof. Dino Radoš prvi je i jedini student povijesti koji je na nekom sveučilištu u Hrvatskoj diplomirao na temu Bitke za Vukovar i značaju Vukovara u Domovinskom ratu.

Profesori povijesti nerado dopuštaju studentima diplomski rad na temu Vukovara, a Radoš je, inače rođeni Vukovarac, inzistirao upravo na toj temi i na Sveučilištu u Osijeku kod prof. dr. Ivana Balte diplomirao na temu Vukovar u Domovinskom ratu.

Maxportal će, uz obljetnicu sjećanja na Vukovar, u tri nastavka objaviti diplomski rad prof. Dine Radoša.

UVOD:

Rad se bavi Vukovarom u Domovinskom ratu te opisuje njegovu ulogu u istome. Govori se o svemu onome što je prethodilo bici za Vukovar, samom tijeku bitke te koje su bile njezine posljedice na Domovinski rat. Opisuje se raspad Jugoslavije te objašnjava kako dolazi do kraja tzv. hrvatske šutnje.

Na temelju relevantne literature govori se o prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata, osnivanju hrvatskih stranaka te nastanku samostalne hrvatske države. Također se opisuje oružana pobuna Srba, kako onih u Hrvatskoj, tako i onih izvan nje.

Pojašnjavaju se događaji koji su prethodili bici za Vukovar, kao što su sukobi u Pakracu početkom ožujka 1991. godine  i na Plitvičkim jezerima na Uskrs iste godine, gdje i umire prva žrtva Domovinskog rata, hrvatski redarstvenik Josip Jović.

Opisuje se i masakr 12-orice hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, kao događaj nakon kojeg su gotovo svi u Vukovaru shvatili kako hrvatska samostalnost neće moći proći bez rata.

Donosi se detaljan opis bitke za Vukovar, bitke koja se s razlogom smatra ključnom bitkom u Domovinskom ratu: odnos snaga, tijek bitke u kojemu se opisuju sukobi na različitim vukovarskim bojištima te posljedice istoga. Na kraju rada se spominje mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja, čime se završava priča o Vukovaru u Domovinskom ratu.

Tematika rada je vrlo široka i nastoji se istražiti uloga Vukovara, odnosno bitke za Vukovar u Domovinskom ratu.

Većina se teksta odnosi na Vukovar u razdoblju Domovinskog rata pa sve do mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja 1998. godine, s naglaskom na bici za Vukovar, a pojašnjava se i razdoblje koje je prethodilo toj bici, od raspada Jugoslavije pa sve do stvaranja hrvatske samostalnosti i masakra 12-orice hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu.

Na kraju rada se ukratko opisuje već spomenuta mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja, čime se okupirano područje Vukovara vraća u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.

Rad se sastoji od osamnaest poglavlja, a nakon početnog uvoda nastoje se objasniti ključne značajke raspada Jugoslavije. Pojašnjavaju se razlozi krize te na kraju i konačnog sloma jugoslavenske države.

U trećem poglavlju pojašnjava se kako dolazi do kraja tzv. hrvatske šutnje te osnivanja hrvatskih stranaka. U zadnjem dijelu trećeg poglavlja objašnjava se dolazak HDZ-a na vlast u Hrvatskoj, čime započinje novo razdoblje u hrvatskoj državi.

Četvrto poglavlje se bavi oružanom pobunom Srba u Hrvatskoj, koje počinje tzv. Balvan revolucijom u kolovozu 1990., čime Srbi naglašavaju kako neće mirno promatrati hrvatsku samostalnost. JNA u tom razdoblju polako ali sigurno počinje podržavati agresiju srpskih pobunjenika.

U petom poglavlju opisuju se prvi oružani sukobi između Hrvata i Srba u prvoj polovici 1991. godine. U Pakracu početkom ožujka 1991. sukob završava bez žrtava, no u idućem sukobu na Plitvičkim jezerima na Uskrs 1991. godine umire prva žrtva Domovinskog rata, hrvatski policajac Josip Jović.

Šesto poglavlje bavi se masakrom u Borovu Selu, nakon kojeg pogiba 12 hrvatskih redarstvenika. U poglavlju se opisuje na koji su način hrvatski policajci upali u zasjedu koju su im pripremili pobunjeni Srbi. Epilog sukoba je 12 poginulih i 20-ak ranjenih hrvatskih policajaca. Taj je sukob zapravo uvod u ono što će uslijediti samo nekoliko mjeseci kasnije: krvavu bitku u Vukovaru.

Sedmo poglavlje daje opis priprema za rat, kako JNA i srpskih paravojnih postrojbi s jedne strane, tako i Hrvatske vojske s druge strane. JNA glavninu svojih snaga, vojnike, tenkove i transportere razmješta na područje istočne Slavonije, posebice Vukovara; od početka kolovoza započinje svakodnevno granatiranje grada.

U idućem poglavlju opisuje se bitka za Vukovar. Opisuju se događaji koji se smatraju početkom bitke te se objašnjava organizacija obrane Vukovara. Također se opisuje odnos snaga, gdje s jedne strane JNA i srpske paravojne postrojbe raspolažu s neusporedivo većim brojem vojnika, oružja, tenkova i oklopnih transportera; od početnih 30-ak tisuća vojnika taj se broj sredinom studenoga penje i do 80-ak tisuća vojnika.

S druge strane, Vukovar brani oko 1.800 slabo naoružanih pripadnika Zbora narodne garde (ZNG), policije, Narodne zaštite i Hrvatskih obrambenih snaga (HOS). Upravo će se taj nesrazmjer u ljudstvu i oružju u konačnici pokazati presudnim. No, usprskos tome što su bili daleko nadjačani, vukovarski su branitelji pružili herojski otpor neprijatelju i obranu Vukovara produžili na gotovo tri mjeseca.

Deveto poglavlje je posvećeno herojskom otporu vukovarskih branitelja. Tu se posebno ističu branitelji Trpinjske ceste, na čelu s legendarnim Blagom Zadrom, koji su na tom dijelu vukovarske bojišnice skinuli po nekoliko desetaka neprijateljskih tenkova te izbacili iz stroja poveći broj neprijateljskih vojnika. Po tome Trpinjska cesta dobiva nadimak „groblje tenkova.“

U desetom poglavlju se pojašnjava potpuna blokada Vukovara, do koje dolazi okupacijom Marinaca 1. listopada, nakon čega se Vukovar nalazi u potpunom okruženju. Nakon toga dana u Vukovar više neće biti moguća poslana ikakva pomoć, bilo u ljudstvu ili u oružju. U drugom dijelu poglavlja opisuje se smrt zapovjednika obrane Borova Naselja Blage Zadre, što će psihički ostaviti traga na braniteljima, no i dalje će nastaviti s pružanjem otpora daleko nadmoćnijem neprijatelju.

Jedanaesto poglavlje opisuje bitku na Sajmištu, dijelu Vukovara koje se smatra jednim od, ako ne i najtežim dijelom bitke za Vukovar. Tamo su svakodnevno vođene bitke prsa o prsa, za svaku kuću. Obranu Sajmišta u listopadu i studenom 1991. iznijeli su ponajviše pripadnici HOS-a. Branitelji su bili svakodnevno ranjavani, dok je neprijatelj konstantno dovlačio svježe, odlično opremljene snage.

U dvanaestom poglavlju govori se o okupaciji Lušca i Bogdanovaca, čime za obranu Vukovara nastupaju uistinu kritični trenuci.

U trinaestom poglavlju pojašnjava se okupacija Vukovara i konačan slom obrane grada. U drugom dijelu poglavlja govori se o srpskim zločinima nakon okupacije grada, kada je ubijen velik broj civila i ranjenika. Neki su branitelji uspjeli izaći probojem, no ono koji nisu uspjeli, završili su u logorima po Srbiji ili odvedeni na Ovčaru, gdje su masovno poubijani. Prognano je oko 22.000 Vukovaraca.

U četrnaestom poglavlju govori se o vukovarskoj bolnici, koja je, iako je bila označena Međunarodnim crvenim križem, razarana svakodnevno. Djelatnici bolnice su svakodnevno spašavali ljudske živote, ne gledajući koje su nacionalnosti, bez obzira na to što nisu imali dovoljno lijekova, sanitetskog i ostalog materijala, struje i vode.

Petnaesto poglavlje donosi posljedice bitke za Vukovar; od broja poginulih vojnika s jedne i druge strane pa sve do broja razrušenih vukovarskih građevina.

Na kraju, u šesnaestom poglavlju govori se o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja. Do nje dolazi u siječnju 1998. godine. Tim je činom grad Vukovar napokon vraćen u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.

ORUŽANA POBUNA SRBA U HRVATSKOJ

Daleko prije nego što je u Hrvatskoj započelo višestranačko organiziranje, Srbija je krenula sasvim otvoreno na razbijanje Jugoslavije s ciljem da na njenim razorenim temeljima stvore veliku Srbiju. Nakon niza akcija iz tzv. jogurt revolucije (antibirokratska revolucija u Vojvodini; početak centralizacije SR Srbije) i tzv. mitinga istine, Slobodan Milošević je 8. svibnja 1989. godine kao predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije izabran za predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Srbije. Nešto ranije, 28. ožujka Srbija je proglasila amandmane na Ustav SR Srbije kojima je Vojvodini i Kosovu oduzeta autonomija, odnosno status konstitutivnih jedinica jugoslavenske federacije.

U skladu s takvom velikosrpskom politikom iz Beograda, već početkom 1990. u SR Hrvatskoj organizirani su mitinzi – tzv. događanja naroda – Srba iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, koji su zaoštrili srpsko-hrvatske političke odnose. Na mitinzima su dominirale slike novoga „svesrpskog“ vođe Slobodana Miloševića, zastave Srbije, Jugoslavije i Saveza komunista te velikosrpske i protuhrvatske parole.

Budući da je 1986. Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU) izradila i Memorandum, tj. plan velikosrpskog širenja na zapad, pa i na BiH i Hrvatsku, i da se u tome aktivirala i Srpska pravoslavna crkva, hrvatsko partijsko vodstvo vidi u tome opasnost iz Beograda i Srbije pa dopušta izvjesnu liberalizaciju unutar zemlje. Tako su npr. 1987. vraćene putovnice bivšim političkim kažnjenicima, a dopušteno je i slobodnije vraćanje hrvatskih iseljenika u Hrvatsku.

Kad je Milošević izabran za predsjednika Predsjedništva SR Srbije, nastavio je još djelatnije ostvarivati nacionalistički program velike Srbije. Milošević i Srpska pravoslavna crkva iskoristili su 600. godišnjicu poraza na Kosovskom polju 1389. za novi korak u smjeru ujedinjavanja vascelog srpstva. Kao oblik duhovne pripreme prenošene su po zemlji „mošti kneza Lazara“, a golema proslava na Kosovu (Gazimestan), gdje se nalazi spomenik, na kojoj je govorio Milošević, najavila je nove bitke i pritiske, nove tzv. antibirokratske ili jogurt–revolucije i mitinge istine.

Slobodan Milošević se već u ožujku 1990. povjerio krugu najbližih suradnika da je njegov plan ujedinjenja srpskog naroda u novu državu dobio podršku skoro svih srpskih akademika, književnika i umjetnika. Imajući zajamčen nacionalni konsenzus Srba za projekt Velike Srbije, Milošević je svim sredstvima nastojao eliminirati mogućnost političkog rješenja jugoslavenske krize.

Događaji i politička promišljanja širom Jugoslavije, koja su uglavnom artikulirali srpski mitingaši, upućivali su na to da će se bilo kakvoj možebitnoj novoj vlasti u Hrvatskoj, koja bi, ne daj Bože, imala jasan predznak da je „hrvatska“, u Srbiji pružiti otvoreni otpor.  

Da će se JNA i oružjem suprotstaviti Sloveniji i Hrvatskoj u njihovim nastojanjima za osamostaljenjem, otvoreno je najavio Savezni sekretar za narodnu obranu general Veljko Kadijević u svom intervjuu zagrebačkom tjedniku „Danas“ još početkom prosinca 1990. godine. Drugi znak da JNA misli vrlo ozbiljno bilo je osnivanje Štaba Vrhovne komande, tijelo koje je također osnovano u prosincu 1990., a koje se inače moglo osnovati samo u slučaju da je zemlja u neposrednoj ratnoj opasnosti.

U svojim nastojanjima Srbija se najviše oslanjala na saveznu vojsku, u kojoj su Srbi tradicionalno bili nadprosječno zastupani. Postupna preobrazba JNA u srpsku vojsku započela je prije višestranačkih izbora 1990. Vremenski podudarno s otvorenim srbijanskim zahtjevima za preustrojbom federacije, JNA je provela i vlastiti preustroj. Umjesto armijskih oblasti, koje su se uvelike poklapale s republičkim granicama, uvedena su vojišta i korpusi koji su teritorijalnim obuhvatom potpuno zanemarili republičke granice. Povrh toga, JNA je 1990. u vrijeme održavanja višestranačkih izbora oduzela oružje namijenjeno teritorijalnoj obrani (TO), posebnoj sastavnici obrambenog sustava koja je bila u isključivoj nadležnosti republika. Hrvatskoj je na taj način oduzeto oružje kojim je TO mogla naoružati 200.000 ljudi.

Dana 17. kolovoza 1990. započela je otvorena oružana pobuna hrvatskih Srba rušenjem stabala i kamenja na ceste po kninskom, benkovačkom i gračačkom području. Promet su kontrolirali i onemogućavali naoružani civili. Bio je to golem udarac i na gospodarstvo – vrlo uspješna turistička sezona ovime je praktički bila završena.

U međuvremenu je JNA manje ili više otvoreno naoružavala lokalno srpsko stanovništvo, što je bila jasna najava njezina držanja u predstojećim sukobima. Plebiscit o autonomiji srpskih općina održavao se od 19. kolovoza do 2. rujna. Afirmativan odgovor dalo je navodno praktički 100% glasača (od ukupno 567.731 glasača koji su tobože glasali u Hrvatskoj samo je 144 bilo protiv, a 46 listića bilo je nevažećih). Nema sumnje da su objavljeni rezultati  bili „očito proizvoljni“ (jer po popisu iz 1991. Srba u Hrvatskoj je bilo, uključujući maloljetnike i Srbe u velikim gradovima, koji nisu glasali, 581.663). Bila je to osnova daljnjeg zaoštravanja, pa je potkraj rujna samozvano Srpsko nacionalno vijeće proglasilo autonomiju općina s većinskim srpskim stanovništvom.

SAO Krajina je prijedlogom Statuta definirana kao teritorijalna autonomija u sklopu Republike Hrvatske i federativne Jugoslavije, s glavnim gradom Kninom. Osnovana je kako bi se ostvarila ravnopravnost Srba i zbog kulturno-povijesne posebnosti srpskog naroda ma području dalmatinske krajine i nekadašnje Vojne krajine. SAO Krajinu trebale su činiti općine Zajednice općina sjeverne Dalmacije i Like, s većinskim srpskim stanovništvom kada donesu odluku da joj se priključe, kao i naselja s većinskim srpskim stanovništvom, koja se referendumom izjasne za priključenje nekoj od postojećih općina s većinskim srpskim stanovništvom.

Dakle, oružana pobuna hrvatskih Srba u Kninu pokazala je kojim će se pravcem stvari kretati. Hrvatska je pak vlast bila uvjerena da će vrijeme biti na njenoj strani. Sustavno je zbog svega toga vodila brigu da ne učini ništa što bi je označilo poticateljem progona odnosno napada na Srbe. Držala je da će javno mijenje stati na njenu stranu, napose zato što je već u tim prvim, ranim danima njena obnašanja vlasti JNA svojim postupcima samu sebe označila kao nasilničku podržavateljicu pobune. Srpski su mediji tada intenzivno počeli stvarati psihozu da se Hrvatska sprema za rat i uvozi velike količine oružja. To je bila samo djelomična istina, jer Hrvatska još nije imala svoju vojsku; ona je samo znatno pojačala policijske snage i naoružala ih uvezenim oružjem, jer ga u zemlji, budući da je taj segment kontrolirao Beograd, nije mogla nabaviti. Slijedom svih ovih događaja i jedinice JNA digle su borbenu spremnost.

RATNE OPERACIJE 1991. GODINE

Hrvatska se počela pripremati za rat praktično od ljeta 1990. godine. Općinski sekretarijati za narodnu obranu u suradnji s lokalnim organizacijama HDZ-a već od rujna te godine formiraju dragovoljačke oružane skupine od po nekoliko desetaka dragovoljaca. Oružje je uglavnom bilo lovačko, jer su ga neki otprije imali. Međutim, neki su uspjeli nabaviti i drugo lako naoružanje. Te su skupine organizirane po svim vojničkim pravilima i ustroju. Iz mjeseca u mjesec broj dragovoljaca se povećavao. U proljeće 1991. godine ti odredi prerastaju u jezgre prvih brigada koje su nazvane ZNG (Zbor narodne garde). Bila je to jezgra buduće hrvatske vojske koja je djelovala koordinirano s posebnim jedinicama MUP-a.

Hrvatska stranka prava (HSP) organizirala je u kolovozu i rujnu 1991. Hrvatske obrambene snage (HOS) koje su se u prvim mjesecima sukoba samostalno borile. U listopadu 1991. godine, oko 2.000 pripadnika HOS-a postali su regularni pripadnici Hrvatske vojske. U svibnju 1991. je na stadionu u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu organizirana parada koja je traumatiziranoj hrvatskoj javnosti pokazala da se stvara hrvatska vojska i time joj pojačala samosvijest. S druge strane, parada je pojačala i napetosti, jer je budućim protivnicima prezentirala vojsku protiv koje će se boriti. Postajalo je sve jasnije da je rat neizbježan, ako ni zbog čega drugoga onda zbog toga što je dvije vojske koje isti teritorij smatraju svojim teško držati izvan sukoba.

   SUKOB U PAKRACU

Tijekom veljače i ožujka 1991. praktično su sve snage hrvatske policije bile angažirane na očuvanju javnog reda i mira, bolje rečeno – ustavnog poretka Republike Hrvatske. Hrvatski redarstvenici već su bili raspoređeni po policijskim upravama ili su pridruženi specijalnim postrojbama. Stanje je u Hrvatskoj bilo takvo, da je bilo nužno učiniti sve da se pripremi obrana, jer signali koji su dolazili iz Beograda bili su apsolutno ratohušački.

Pritajeno, relativno mirno vrenje u zapadnom dijelu Slavonije počelo je naglo ključati. Skupština općine Pakrac na svojoj sjednici 22. veljače 1991. donijela je odluku o stavljanju svoje policijske postaje u nadležnost tzv. SUP-a Krajine. Odmah po donošenju odluke, promptno je izvršena nelegalna mobilizacija pričuvnog sastava pripadnika policije srpske nacionalnosti, pomoću kojih je oduzeo oružje šesnaestorici policajaca hrvatske nacionalnosti. Razoružane, zatočili su ih u prostorijama policijske zgrade. Da su izvršili nelegalan čin, nove samopostavljene odgovorne osobe u PP Pakrac upozorene su od strane Policijske uprave Bjelovar, pod čiju je nadležnost pripadala i ova postaja.

Poslije odluke o priključenju, odnosno „prisajedinjenju“ Pakraca Kninu 22. veljače, politička napetost raste i izražava se na svemoguće načine: preko medija, plakata, parola, grafita, kafića i noćnih izazivanja. Nije bila pošteđena ni Policijska stanica. Policijski puč u Pakracu trebao je biti i formalno ostvarenje svih do tada navedenih odluka Skupštine općine Pakrac u cilju izdvajanja ispod vlasti Republike Hrvatske.

Već na prvu dojavu o ovom događaju, MUP Hrvatske upućuje u Pakrac jedinice posebne namjene iz Lučkog i PU Bjelovara. U Pakrac su došli 1. ožujka oko 5 sati ujutro te vratili postaju u ruke MUP-a RH, oslobodili svoje zarobljene kolege i uhitili dio pobunjenika. Pobunjeni se Srbi nisu pomirili s onim što se dogodilo. Napali su policijsku postaju unakrsnom vatrom. Napeta situacija trajala je nekoliko dana, sve dok nije uspostavljen kakav-takav red i mir.

SUKOB NA PLITVICAMA – KRVAVI USKRS

Po područjima na koja su Srbi i JNA kanili proširiti područje tzv. SAO Krajine zaredale su brojne eksplozije. Ova nova vrsta terorističkih aktivnosti trebala je stvoriti bolju polaznu osnovu za otvoreniju agresiju na Hrvatsku. Novi korak prema radikalizaciji stanja napravljen je u ranu zoru 29. ožujka. Nova grupa srpskih milicajaca pomogla je svojim kolegama da ovladaju čitavim Nacionalnim parkom, zauzevši na kraju i obje upravne zgrade poduzeća „Plitvice.“

Pritisnuta događajima na Plitvicama s jedne strane, te stranačkim prigovorima s druge strane, među kojima je najoštriji bio HSLS, hrvatska se Vlada našla u situaciji da je pod hitno morala odgovoriti. Izvođenjem terorističkih akcija bila je ugrožena sigurnost stanovništva, kao i domaćih i stranih gostiju. Na upozorenje MUP-a, ekstremisti poticani i organizirani posebno od pripadnika velikosrpskih skupina iz Knina, odgovorili su novim provokacijama, prijetnjama i nasilnim pritiscima na dvije tisuće radnika Nacionalnog parka Plitvice, kao i na goste, koje su pljačkama, razbojništvima i na razne načine maltretirali i ugrožavali. Stoga su policijske uprave Karlovca i Gospića 31. ožujka 1991. godine u ranim jutarnjim satima uputile dio svojih snaga na Plitvice sa svrhom uspostaviti javni red i mir na tom području.

Specijalna postrojba hrvatske policije uspješno je intervenirala, i odmah nakon nje su stigle oklopne postrojbe JNA iz 1. i 5. vojne oblasti koje su postavile „tampon zonu“ između sukobljenih strana. Bio je to uvod za razmještaj JNA radi zaštite Krajine, a prema scenariju izvanrednih prilika.

Odlučna akcija hrvatskih policajaca iznenadila je pobunjene Srbe i postigla potpun uspjeh. Ipak, u toj je akciji poginuo hrvatski redarstvenik Josip Jović. Na koncu je uspostavljen javni red i mir na području Nacionalnog parka Plitvice. Nakon krvavog plitvičkog Uskrsa  slijedilo je razdoblje u kojem će JNA i jugoslavenski vrh, podržavan i podstrekavan od rukovodstva SR Srbije sve otvorenije i pokazivati i prokazivati vlastite namjere.

Dakle, događaji iz ožujka 1991. godine nagovijestili su, u neku ruku, ono što će uslijediti nekoliko mjeseci nakon toga, odnosno otvorenu pobunu i agresiju od strane srpskih pobunjenika, potpomognutu JNA-om i srpskim paravojnim postrojbama na Republiku Hrvatsku.  Može se reći da pokušaj zauzimanja policijske postaje u Pakracu te nacionalnog parka Plitvičkih jezera od strane srpskih pobunjenika predstavlja jedan od ključnih trenutaka u srpskoj pobuni i agresiji na Republiku Hrvatsku. Nakon 1. ožujka 1991. intenzivirao se rad na ustrojavanju, naoružavanju  i obuci srpskih paravojnih formacija u zapadnoj Slavoniji i njihovoj pripremi za predstojeći rat a nakon „Krvavog Uskrsa“ na Plitvičkim jezerima 21. ožujka 1991. godine postalo je jasno da borba za samostalnu i neovisnu hrvatsku državu neće moći proći bez krvi i rata.

MASAKR U BOROVU SELU

Klima rata prije rata stvarana je na području istočne Slavonije tijekom cijelog proljeća 1991. Cijeli ožujak, a posebice travanj, protekao je u čestim barikadama, cjelonoćnom puškaranju u selima sa srpskom većinom, miniranjem željezničke pruge Vinkovci-Vukovar i paljenjem hrvatskih zastava s hrvatskim povijesnim grbom na željezničkim postajama i mjesnim uredima. Svi su događaji tekli koordinirano i bilo je očito da njima upravljaju srbijanski politički vrh i Generalštab tzv. JNA.

Potkraj travnja 1991. više nije bilo mjesta s većinskim srpskim pučanstvom u kojem nisu viđana vozila JNA. Dovozili su oružje. Scenarij je uvijek bio isti. Najprije bi osvanule barikade na prometnicama, na koje bi izašli naoružani civili. Dok su jedni dežurali, drugi su kontrolirali vozila, nepoželjne vraćali natrag, a osim „svojih“, puštali samo vozila JNA sa sanducima oružja, oruđa i streljiva. Kako je količina oružja u rukama Srba rasla, tako se i broj terorističkih akcija povećavao. Po hrvatskim selima ljudi su svakonoćno slušali pucnjavu koja je dolazila iz susjednih sela nastanjenih Srbima. Vrlo se često pucalo i na ljude iz vozila.

U noći od 1. na 2. svibnja dvije policijske ophodnje, naoružane samo kratkim oružjem, patrolirale su na cesti Dalj-Borovo Selo. Na prilazu Borovu Selu, kada su se zaustavile, na njih je otvorena vatra iz prvih neosvijetljenih kuća. Dvojica su policajaca lakše ranjena i oni se uspijevaju povući i javiti u policijsku postaju da se drugo vozilo ne vraća. Budući da je Borovo Selo pod ovlasti Policijske uprave Vinkovci, iz Policijske stanice Vukovar tražit će objašnjenje o tome gdje su dva hrvatska policajca. Poznato je da je razgovor vođen s Vukašinom Šoškočaninom koji se nametnuo za vođu SDS-a. Znao je da su dva hrvatska policajca zarobljena i da su u Borovu Selu.

I zaista, Srbi su pucali i po drugoj patroli. Lakše su ranili policajce Zvonimira Mekovića i Dalibora Križanovića, a onda ih i zarobili. Slučaj s drugom patrolom rasvijetlit će se kasnije, međutim u tim trenucima hrvatska strana nije znala ništa. Na noge su dignute sve okolne policijske uprave u patrole. Nakon svega, sumnjajući na najgore, načelnici PU Vinkovaca i PU Osijeka Josip Džaja i Josip Reihl-Kir zajednički su zaključili da su se stekli uvjeti da se ode na mjesto događaja i rekonstruira tijek ovoga teškog izgreda te da se otkriju počinitelji i eventualno pronađu i spase dvojica redarstvenika. Poslana je ojačana klasična policijska ekipa predvođena Stipanom Bošnjakom, koja je u Borovo Selo ušla u 12 sati.

Čim je vinkovačka skupina ušla u Borovo Selo, na njih je otvorena jaka i organizirana vatra s krovova, snajperima s prigušivačima, tromblonskim minama i automatskim pješačkim oružjem. Policajci su organizirali obranu, jer su se našli u klopci, a već su imali mrtvih i ranjenih i zatražili pomoć. Kreću pojačanja i iz Dalja i iz Vinkovaca, odnosno iz Vukovara. Policajci osječke Policijske uprave zaustavljeni su na barikadi i ne uspijevaju ući u Borovo Selo. Vinkovačka jedinica ulazi u Borovo Selo, sada samo s jednim ciljem: pomoći svojima i izvući ih.

Za to vrijeme iz smjera Dalja umiješat će se sedam oklopnih transportera jugovojske, a iz trećeg će transportera biti otvorena vatra na hrvatske policajce. Iza transportera će se kretati naoružani civili kojima jugovojska omogućuje preuzeti inicijativu, što će rezultirati novim ubijanjima, odnosno pokoljem već ranjenih policajaca. Zabilježeno je i svjedočenje da će iz kola Hitne pomoći iz Vukovara, biti bačene ručne bombe na hrvatske policajce.

Masakr u Borovu Selu bio je dio dramatične polovice svibnja 1991. u cijeloj Hrvatskoj. Intervencija Armije donijela je kratkotrajno zatišje na području Vukovara. Način na koji je JNA intervenirala već je bio viđen u zapadnim dijelovima Hrvatske. Oklopništvo iz 12. proleterske mehanizirane brigade iz Osijeka pojavilo se na mjestu sukoba, razdvojivši, kako je to Savezni sekretarijat za narodnu obranu imenovao, „sukobljene“ strane. Pokušaj Armije da sa 18 tenkova i oklopnih transportera preko Bogdanovaca uđe u Vukovar  spriječili su 5. svibnja 1991. mještani tog sela.

Činjenica je da je zasjeda u Borovu Selu organizirana i pripremljena i da je poginulo 12 hrvatskih policajaca, a ranjeno ih je 21. Najmanje je šest policajaca ubijeno nakon ranjavanja, odnosno, svirepo su izmasakrirani. Nakon Borova Sela ništa više neće biti kao prije, a događaj je i Hrvate, koji su mislili da će sve proći mirno, uvjerio da se neće moći ništa bez rata.

Hrvatska država i njezino Vrhovništvo radili su na tome da izdvajanje iz Jugoslavije ima legalitet i legitimitet, a to će se ostvariti referendumom 19. svibnja 1991. na kojem je 94,17 % građana Hrvatske glasalo za samostalnost. Na području bivše općine Vukovar više nema mira, a isto je zapravo u cijeloj istočnoj Slavoniji i u Baranji. Očito je da se „čarke“ nastavljaju, ali da Generalštab još nema odluku da otvoreno krene na Hrvatsku.

U IDUĆEM NASTAVKU: Pripreme za rat i odnos snaga u Vukovaru; Organizacija obbrane Grada, 

Organizacija obrane Vukovara,Trpinjska cesta – groblje tenkova,  Rađanje legende.