Pogled iz Melbourna: Mora li Hrvatska dati autoceste u koncesiju?

MONETIZACIJA HRVATSKIH AUTOCESTA ili npr. GOLDSTEIN SUCKS, MAC QUEQUERIQUE & STRABAQUE: MINUS 500 MILIJUNA EURA

Piše Mate Bašić

Vrlo je to ozbiljan pristup problemu: novinari, urednici, lektori, i uopće, stručnjaci (ekonomski i ini, na čelu s autorima Ljubicom Gatarić, Josipom Bohutinskim i Lidijom Kiseljak) iz najtiražnijega hrvatskoga dnevnog lista, Večernjaka, nisu se potrudili niti provjeriti kako se piše ime jednoga od glavnih zainteresiranih koncesionara za monetizaciju Hrvatskih autocesta, australske Macquarie Group, pa je – počevši od naslova “Stigle tri ponude? Koncesiju žele Macguarie, Goldman Sachs i Strabag” – konzekventno pišu “g” umjesto “q”, nešto poput Mekgvori grupa umjesto Macquarie Group (na koju su, en passant, davno u Londonu oko bacili ražalovani ministri pobjedonosne Kukuriku koalicije Rat(d)imir Čačić i Slavko Linić i nekada vjerni im vođa Zoran Milanović, čiji je pokušaj kontakta s Macquarijem u Australiji početkom ove godine umjesto u uredima ovoga međunarodnoga investicijskog diva nekim čudo završio na istoimenom Sveučilištu Macquarie na malenom studiju hrvatskog jezika).

Nešto je to poput: najnovije je među svim novim pravilima hrvatske jezično-politiekonomske palatalizacije da se “Q” ispred “U” pretvara u gugutavo “G”, gu-gu-gu, samo što se izgovara onako kako ga stari Latini pišu, “V” umjesto “U”, po načelu “Evropa” umjesto Europa, “evro” umjesto euro & ništa više ne nauči pačurlija ta, nego što je prije znala: jest kukuriku, ali se kaže gva-gva-gva.

http://www.vecernji.hr/…/koncesiju-zele-macguarie-goldman-s…

U vječnom ratu i miru, Jutarnji je (autori Krešimir Žabec i Andrea Koščec) ovoga puta, dakle, nadmašio Večernji, pa je naziv australske tvrtke ispisao korektno, vjerojatno uvjetovanim refleksom (jer je “neslužbeno”, povjerljivo, iz visokog izvora, naravno) zaobišavši jezikoslovne savjete nadležnog ministra Siniše Hajdaša Dončića, pa čak načinivši i otklon od njegovih optimističnih i radosnih eksplikacija novoga vrhunskog gospodarskoga postignuća Milanovićeve Vlade (oslobođene balasta Čačića i Linića, ali ne i balasta njihovih ideja):

“Kako neslužbeno doznajemo, sva tri ponuđača ponudila su istu cijenu za koncesiju – 2,5 milijarde eura. No, ponude se razlikuju po dužini trajanja koncesije. Prema dostupnim informacijama, austrijski Strabag ponudio je koncesiju na 50 godina, Goldman Sachs na 40 godina, a Macquarie na 30 godina. Naši sugovornici tvrde da se ponude razlikuju i po ponuđenom iznosu koje ponuđači mogu platiti odmah u gotovini bez podizanja kredita. Tako da neki ponuđač tvrdi kako može platiti 75 posto od potrebnog iznosa u gotovini. No sve su to neobvezujuće ponude i ponuđači tek moraju dokazati da su financijski sposobni ispuniti ono što nude.

Osim toga, tek slijede višemjesečni pregovori s ponuđačima oko konačnog teksta koncesijskog ugovora. (…) Nakon pregovaračkog postupka, finalizira se koncesijski ugovor te se dostavlja natjecateljima. U prvoj polovici travnja 2015. natjecatelji će biti pozvani na predaju konačnih, obvezujućih ponuda. Potom će biti odabrana najbolja, a jedini kriterij bit će cijena.

Konačni tekst koncesijskog ugovora bit će poslan na provjeru u Europsku komisiju kako bi se utvrdilo postoje li u njemu odredbe o državnim potporama koje nisu dozvoljene. Potpisivanje koncesijskog ugovora očekuje se u lipnju. Koncesionar će imati tri mjeseca za uplatu koncesijske naknade, stoga se očekuje da bi koncesionar s nešto više od 1000 kilometara autocesta mogao početi upravljati u rujnu sljedeće godine.

Velika prepreka projektu monetizacije mogao bi biti referendum o monetizaciji. No, zasad je upitno hoće li ga uopće biti. Saborski Odbor za Ustav odlučio je zahtjev za raspisivanje državnog referenduma o monetizaciji autocesta uputiti Ustavnom sudu na ocjenu ustavnosti. Očekuje se da bi Ustavni sud svoju odluku mogao donijeti u ožujku sljedeće godine.

U domaćim financijskim krugovima može se čuti kako su upravo zbog referenduma, ali i zbog dugog trajanja cjelokupnog procesa financijske ponude ponuđača OKO 500 MILIJUNA EURA MANJE od očekivanih. Naime, ponuđači i dalje strahuju kako od cijelog posla neće biti ništa. Ili zbog referenduma ili zbog neodlučnosti Vlade da u izbornoj godini projekt provede do kraja.”

http://www.jutarnji.hr/sva-tri-ponudaca-za-autoceste-nud…/…/

Međutim, formulacije u tekstu Jutarnjeg lista – koje su banalno očevidno prepričavanje verzija “visokih izvora” u tekstu pod ingenioznim naslovom “JUTARNJI EKSKLUZIVNO DOZNAJE Svi ponudili isto: za autoceste daju 2,5 milijarde eura!” – sadrže u sebi daleko zlokobniju intenciju od one koje je počinjena simpatičnom “palatalizacijom q u g” u Večernjaku: one, naime, ne samo da

1.) prešućujući PODRAZUMIJEVAJU da se Hrvatske autoceste moraju monetizirati

2.) prešućuju historijat nepovoljnih kreditnih i drugih troškova za izgradnju tih cesta (Račanova koalicija, ministar Čačić)

3.) prešućuju historijat neracionalnog ili neznalačkog upravljanja tim cestama s obzirom na troškove izgradnje (Račanova, Sanader-Kosor i Milanovićeva koalicija)

4.) prešućuju banalnu činjenicu da je monetizacija autocesta zapravo način za maskiranje ekonomske katastrofe i sredstvo za očajničko spašavanje proračunske riznice u zadnjoj godini mandata (Milanovićeva koalicija)

5.) sasvim neistinito tvrde da je referendum o monetizaciji autocesta uzrokom za pad ponuđenih cijena monetizacije

6.) kalkuliraju s mogućnošću da Ustavni sud spriječi referendum o monetizaciji (što je, naravno, kako pritisak na Ustavni sud, tako i jasan politički spin, nedopustiva demagogija i – umjesto kritičkog odmaka – propagiranje očajničke politike ZA monetizaciju (Milanović, Čačić, Linić, Hajdaš Dončić).

Znanstvena suradnica Ekonomskog instituta u Zagrebu dr. Mihaela Grubišić Šeba, u radu pod naslovom: MORAJU LI SE HRVATSKE AUTOCESTE DATI U KONCESIJU?, još iz mjeseca prosinca 2013., dakle prije punih godinu dana, problematizirajući sve varijante pro et contra monetizacije, u zaključku je, između ostaloga, zapisala:

“Hrvatski problem, unatoč previše plaćenim troškovima izgradnje autocesta, nije javni dug hrvatskih operatera autocesta, već visina javnoga duga, odnosno kontinuirani proračunski deficit.

Instant rješenjima, poput davanja infrastrukturne imovine – koja je već u koncesiji, odnosno, dana na upravljanje društvima u državnom vlasništvu – koncesionaru koji je spreman jednokratno državi platiti koncesijsku naknadu, samo se pod tepih stavlja nagomilani javni dug, i odgađa rješavanje strukturnog nesrazmjera javnih prihoda i rashoda, koji kontinuirano dolazi na naplatu.”

I to su zadnja dvije rečenice, najvažnija poruka njena teksta!

http://referendum-autoceste.hr/…/uploa…/2014/10/grubisic.pdf