Zamislite kako bi bilo smiješno čuti kada bi se na velikim međunarodnim športskim natjecanjima imenovali igrači po etničkoj pripadnosti, a ne po državljanstvu, odnosno reprezentaciji za koju igraju?!
- Piše: Silvana Oruč-Ivoš
Što je to tako strašno izrekla Kolinda Grabar-Kitarović da se čak i notorni Oliver Frljić osjetio pozvanim uvrstiti to kao dio svoje kazališne točke?! Dakako, da bi izrečeno koristio kao nekakav dokaz hrvatskog natražnjaštva koje, eto, opet i na pragu 21. stoljeća uzima maha.
„Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovijesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina”, kazala je novoizabrana predsjednica i izazvala sablazan uvijek istih bučnih pojedinaca koji, kao kokoš po tuđem dvorištu, svakodnevno čeprkaju ne bi li našli nešto nad čim bi se mogli snebivati usput dokazujući kako u Hrvatskoj tobože postoje oni koji bi širili mrak. Pa bi po samoj logici stvari to trebalo dokazivati kako i Predsjednica ima neka ekstremna i radikalna stajališta koji bi u konačnici trebali umanjiti manjinska prava. No, istini za volju ne samo da je takva konstrukcija daleko od istine nego ona ima za cilj poticati trajnu destabilizaciju i tobože forsirati jaz u odnosima većinskog naroda i pripadnika nacionalnih manjina.
Da je tomu tako dokazuju iskustva u državama bijelog svijeta koja su sasvim suprotna. Naime, u demokratskim državama, na čiji se autoritet volimo pozivati – na kraju krajeva i u Europskoj uniji, čija smo članica – podrazumijeva se i uvažava pitanje političke pripadnosti većinskom narodu. Zato se Angela Merkel obraća Nijemcima, Francois Hollande u svojim govorima Francuzima, Stephen Harper pozdravlja Kanađane i to nije, niti može biti sporno. I ama baš nitko zbog toga ne stvara klimu ugrožavanja nečijih prava.
Kada se hrvatski državljani, u bilo kojem kontekstu, spominju u stranim medijima, kao i kod stranih političara naziva ih se isključivo – Hrvatima bez obzira na to što su po nacionalnosti. Odnosno, bez obzira na to jesu li pripadnici neke etničke manjine s hrvatskim državljanstvom. Štoviše, kada bi ih netko pozicionirao kao pripadnika manjine to bi se smatralo u najmanju ruku – neprimjerenim. Domaći je teren druga priča. Svjedoci smo svakodnevno da, primjerice, kada igra hrvatska reprezentacija, gotovo da i nema komentatora koji će naše igrače nazvati samo – Hrvatima. Ali istodobno će najnormalnije suprotstavljenu momčad nazivati Francuzima, Srbima, Nijemcima, Austrijancima, Talijanima itd., itd. Ili, napravimo korak dalje. Zamislite kako bi bilo smiješno čuti kada bi se na velikim međunarodnim športskim natjecanjima imenovali igrači po etničkoj pripadnosti, a ne po državljanstvu, odnosno reprezentaciji za koju igraju?!
Kada se sve sagleda jasno je da je u Hrvatskoj i te kako prisutan i isforsiran nametnuti teret nekakvih guja prošlosti po kojima bi spominjanje ili naglašavanje većinske nacije značilo automatsko gušenje prava etničkih manjina. Samim tim, rekla bih, da su jedino skandalozni klima i konotacije koje su se stvorile nakon izjave Grabar Kitarović. Skandalozni su komentari onih koji su joj htjeli dati nacionalistički prizvuk, a svima koji ju se usude podržati u tome odmah zalijepiti etiketu desničara, nacionalista i natražnjaka.
Ti i takvi, rijetki ali medijski glasni, nakon kopernikanskog obrata tijekom devedesetih naglo osviješteni zaštitnici ljudskih prava prešućuju činjenicu da pojmovi politička nacija i etnička pripadnost nisu isto. I da jedno ne može niti smije isključivati drugo.
Uostalom, o tome je progovorio, u kolovozu 2011., u Jutarnjem listu, čak i Ivo Josipović kada je precizirao: „Mora se moći biti politički Hrvat, dakle, odgovoran hrvatski državljanin, i u isto vrijeme Srbin po nacionalnosti. Zašto netko ne bi imao identitet koji obuhvaća oba elementa!?“
Slaven Letica je prije nekoliko dana, komentirajući isforsirani grč oko spomenute izjave nove Predsjednice, podsjetio na termin koji se nekad koristio u međunarodnom pravnom smislu – Hrvaćani koji se odnosi na građane i državljane. „Primjerice u Srbiji postoje dva naziva: Srbijanci što se odnosi na građane Srbije te Srbi što upućuje na etničku i nacionalnu pripadnost. Hrvati imaju takvu odrednicu gotovo na svim jezicima (eng. Croatian – građanin Hrvatske, Croat – odrednica etničke zajednice), osim na hrvatskom“, pojasnio je Letica.
Činjenica je da nacije često evoluiraju i preoblikuju se tijekom povijesti. Na takav ih način tretira i sociologija koja ipak naglašava dva glavna modela među kojima se i mi možemo prepoznati. Prvi, onaj koji se temelji na konkretnim odnosno objektivnim karakteristikama određene nacije: jeziku, povijesti, kulturi i vjeri. Drugi, pak, model ističe volju za zajedničkim životom u nekoj zajednici. Po tom modelu zajednicu bi određivalo subjektivno samodefiniranje kao pripadnika određene nacije. Pritom se ne misli samo na pripadnike etničke zajednice nego na sve nas.
Drugim riječima, u našem slučaju, biti politički Hrvat ne isključuje pripadnost određenoj manjini, a još manje asimilira tu manjinu kako to pokušavaju zlonamjerno progurati pojedinci kojima je biti pripadnikom manjine, na žalost, postalo zanimanje ili izvor prihoda. Naprotiv! Politička pripadnost po ključu državljanstva – koju vjerujem ipak prihvaća veliki i tihi broj pripadnika etničkih zajednica – jača i same etničke zajednice. Jer, ovdje nije riječ o pokušaju mijenjanja identiteta imenujući pripadnike manjina drugim etničkim imenima, kako se to pokušava nametnuti. Uostalom nacionalne manjine i brojni njihovi pripadnici su također dio naše povijesti i samim su time naše bogatstvo kojeg se ni jedna odgovorna i domoljubna politika ne bi odrekla.
