Imao je samo osam godina kad gu četnici zatočili u Veleprometu: “Gledao sam kako mi oca odvode na strijeljanje, ranili su me nožem, pljuvali i govorili da sam ‘ustaško kopile’, svejdičio je u Bujici Vukovarac Tihomir Grafina.
Danas sam bez posla. Imam sina koji ide u prvi razred i boluje od cerebralne paralize. Supruzi su mi dali otkaz u Borovu, nakon što su iskoristili državne poticaje. Hrvate otpuštaju, a Srbi ostaju raditi – izjavio je u jučerašnjoj Bujici Tihomir Grafina, koji je imao samo 8 godina kada je završio u srpskom logoru, zloglasnom Veleprometu u Vukovaru.
Uz Grafinu, u Bujici je gostovao i Dragutin Berghofer – Beli, jedan od sedmorice preživjelih s Ovčare. Beli je pet puta svjedočio u Haagu, prošao je Ovčaru i Velepromet, gledao kako u smrt odvode njegovu 27-godišnju kćerku Vesnu. Berghoveru i Grafini nije zajednička samo vukovarska kalvarija 1991. godine.
I Berghofer je bio zatočan kao dijete – nakon ulaska Titovih partizana u Vukovar 1945. godine. Imao je samo 4 i pol godine kada su ga zarobili kao malog Volksdeutschera i strpali u logor u Valpovu…
ZATOČEN S 8 GODINA
Još kao beba od 6 mjesecei ostao sam sam s ocem, bakom i djedom. Mama nas je napustila – započeo je svoju potresnu ispovijest Tihomir Grafina iz Vukovara. Prisjetio se i ratnih dana: – U Vukovaru su ljudi mislili da nema teorije da padne grad. Nitko nije u to vjerovao. Pogotovo ne moj otac i moj djed. U onom prošlom ratu djed mi je bio ustaša, a u ovom otac mi se prijavio u obranu Vukovara među prvima. Ja sam završio u podrumu, kod obitelji Tabaček. Bili smo skriveni ispod stepenica, dosta dugo…
Jednog dana moj je otac Petar donio njihovog sina na ramenima, nije imao pola glave. Nisu ga imali gdje ostaviti pa su ga stavili na jastuk pored mene. Mene su okrenuli tako da moje noge budu pokraj njegove glave. To je sve trajalo tako dugo dok njegovo tijelo nije počelo smrditi… Nisam više tamo mogao izdržati i prešao sam u drugi podrum, u Ribarskoj ulici. Tamo je ipak bilo više ljudi, bilo je malo bolje i svi su pazili na mene jer sam bio dijete. Na dan pada Vukovara završio sam u bivšoj mađarskoj školi, sada je to policijska postaja…
Baka i djed bili su na Mitnici, a otac se brzo presvukao, bacio sa sebe uniformu. Četnici su nas zatekli u podrumu, imao sam 8 godina – nastavlja priču Grafina.
Mene i oca odveli su na Velepromet, gdje su se događale strahote – prisjeća se i nastavlja: – Nitko nije smio zastati da ga ne bi pregazili tenkom, nitko nije smio pokušati pobjeći jer bi ga odma ubili, sasjekli rafalom. Poredali su nas u kolonu, pretresali… Bio sam prestrašen i izgubljen. Pljuvali su me i ponižavali na sve moguće načine! Kada su saznali tko sam, izdvojili su mene i oca kao „ustaše“. Postao sam „ustaško kopile“.
Govorili su mi da je bolje da se nisam niti rodio… Stvarno ne znam koliko su me puta pljunuli, iako sam imao samo 8 godina… Toliko sam šamara dobio da sam se već prestao braniti dizanjem ruku. Rekli su: „Evo, glumi junačinu!“ Udarali su me i nogama, sve su to bili odrasli ljudi. Predamnom su odvodili moga oca na strijeljanje! Izdvojio ga je Miki Turukalo. Oca mi je htio strijeljati Ćevo Zorić. Međutim, Stanković Kesega je rekao da još nije vrijeme i da „ustaša“ treba patiti.
U ŠIDU SU ME UBOLI NOŽEM!
Grafina je pohvalio jednog Roma koji se našao kod Veleprometa: – Najveći čovjek tamo je bio Sreto Cigan. On se ponosio da ga tako zovemo. Znao je nas sve, a nije izdao nikoga, dok su domaći Srbi izdavali sve redom! Zbog toga su ga više puta premlatili, jer su znali da nas sve zna, a neće nas izdati. Zavezali su ga za tenkovsku cijev i prijetili da će ga raznijeti, ali ipak nikoga nije niti spomenu. A znao me je kao dijete. Mojem je ocu prije rata znao uz harmoniku zapjevati: „Jedno dijete malo, bez majke je ostalo…“ Sreo sam ga poslije rata. Na trgu u Vukovaru, ponovo mi je, nakon svega, kada smo se vidjeli odsvirao tu pjesmu na harmonici!
U Veleporometu su svakodnevno dijelili batine, maltretirali, ljudi su mučeni, nestajali… Nisam imao gdje ležati, neki su mi ljudi dali jaknu, imao sam samo narančastu BMX trenirku. Oca su mi htjeli ubiti pred mojim očima, morao je lizati tuđu krv s poda… Gledao sam kako su čovjeka kastrirali, nije im smetalo što je tu i dijete – svjedočio je Tihomir Grafina, kojeg su nakon Veleprometa odveli iz Vukovara za Šid:
– Tamo su me uboli nožem! Nisam znao gdje mi je otac, a pitali su me… Nisam više znao ni tko sam. Prestao sam pričati… Izgubio sam se. Ja stvarno nisam znao gdje je on. Jedna žena me sakrila ispod haljine, tražili su muškarca s djetetom, tko zna što bi nam učinili. Otac se maknuo, rekao da ostanem s njom. Ta žena je bila moja teta iz vrtića.
I BERGHOFERA SU ZAROBILI KAO DIJETE – TITOVI PARTIZANI!
I Dragutin Berghofer – Beli je kao dijete bio u logoru. Zarobili su ga Titovi partizani, kao Volksdeutschera, sa 4 i pol godine: – Sjećam se pet slika. Bilo je ljetno doba, ja i mama smo izašli iz kuće, poslije 10 sati, bilo je vruće. Vozili su puno mrtvaca, mama je rekla „Jadni ti ljudi“. Toliko sam molio da su se i bake čudile koliko sam pobožan. Sjećam se i vagona, lagane kišice poslije toga. Onako mali, od 4 i pol godine, nisam mogao hodati. U logoru u Valpovu bio sam godinu i pol dana.
Na Ovčari je Berghofer svjedočio kako muče HOS-ovca Jean-Michel Nicoliera: – Bili smo toliko izmučeni, izudarani… Naišao je jedan četnik i tražio „Francuza“. Bio je tri metra od mene. Zavukao sam se u sredinu, jer su ove sa strane jako udarali. Rekao je „Da ti mamu, ti ćeš doći ustaše braniti, Kemo će tebi…“ Tako sam čuo da ga je mrcvario Kemo, kojeg sam znao od ranije iz Vukovara. Kemo Čočić koji je teško masakrirao Jean-Michela poslije je mirno umro u jednom selu kod Vukovara, nikada ga nisu procesuirali.
PREŽIVJELI S OVČARE PORUČIO PERNARU: „E, MOJ DRUŽE BEOGRADSKI…“
Berghofer je u Bujici javno iznio i poruku kontroverznom Ivanu Pernaru iz Živog zida: – Ja bih njemu poručio, e moj druže beogradski, ako ne znaš što je geneocid, dođi u Vukovar i vidi što se tamo događalo 1991. i kako je tamo bilo 1992. Je li tamo ostao i jedan Hrvat. Taj Pernar je sve nas toliko uzrujao… Neka dođe vidjeti Mitnicu i čuti što je bilo s dečkima od tamo. Neka posluša majke koje više i nemaju suza, koje nemaju gdje svijeću zapaliti… Koliko su ranjenika ubili, koliko zločina počinili, a on priča da nije bilo genocida…
Berghofer se prisjetio i kćerke Vesne, koju su sa 27 godina mučili i ubili četnici: – Bili smo dobro stojeći prije rata. Ona je imala kemijsku čistionu. Razveo sam se od žene. Mlađa je kćerka ostala sa mnom, a starija sa majkom. Odveli su je Srbi koje smo tri mjececa, tijekom opsada hranili!
Taj isti Miki Turukalo koji je htio strijeljati Tihomirovog oca, zadnju je porciju kod nas pojeo 17. studenog, a onda se presvukao u uniformu i pojavio s automatom. Isto kao Pavle Cvijanović. Tri mjeseca su jeli kod nas, brinuli smo se za njih kao i za svakog Hrvata, bez razlike, a 20. studenog su došli u uniformama, naoružani do zuba. Turukalo mi je rekao „Oho, koga ja to vidim?!“ Cvijanović je došao po kćerku. Odveli su je i nikada je više nisam vidio… Ljudi koje smo doslovce hranili, odveli su mi kćerku, strašno je mučili i ubili.
Nakon Veleprometa i Šida, tada 8-godišnji Tihomir Grafina kroz Tuzlu je došao do Zagreba. Nije mogao odmah nastaviti školovanje jer je zbog šoka doslovce prestao govoriti: – Zaboravio sam pričati. Morao sam ići kod psihologa. Krenuo sam u školu tek mjesec dana prije završetka 2. razreda. Ravnatej je odobrio da mi svi poklone ocjene da prođem. Hvala im. Nisam zakasnio godinu, a znali su što je iza mene i pomogli mi. Kod psihologa sam išao još i 1993. godine.
SUPRUZI DALI OTKAZ U BOROVU, IAKO SU ZNALI ZA NJIHOVU PRIČU!
Tihomirov otac Petar u međuvremenu je umro. Sjeća ga se s neizmjernim ponosom: – Nakon logora, mučenja, odvođenja ne strijeljanja i svega što je prošao, mogu samo reći da je moj pokojni otac za mene vanzemaljac. On je za mene „Superman“!
I Tihomir je danas otac, njegov sin Petar koji je dobio ime po djedu, ide u prvi razred i boluje od cerebralne paralize: -Rođen je prijevremeno, imao je krvarenje u mozgu. Rođen je kao mrtva beba, doktorica u Osijeku rekla je da neće preživjeti 24 sata, no hvala Bogu, preživio je.
Tihomir Grafina vratio se u Vukovar i tamo živi sa suprugom Manuelom i teško bolesnim sinom. Supruzi su mu dali otkaz, iako su znali za njegovu priču: – Supruga je radila u Borovu. Istekao joj je ugovor koji je imala na godinu dana. Dobivali su državni poticaj za tu godinu, a onda kada poticaja više nije bilo – nitko nije ni spomenuo produljenje!
Na upit zašto je dobila otkaz, odgovorili su joj: „Nema objašnjenja!“ Proizvodnja se u Borovu povečala, posla ima sve više, a oni daju otkaze… Bili su upoznati s time da je ona hranitelj obitelji i da smo od toga živjeli. Imamo velike izdatke za dijete, kod nas je uvijek borba, za drva, za tenisice, za liječničke preglede, putovanja u bolnicu u Osijek…
Mogli su joj produžiti ugovor, ali nisu htjeli. Zapošljavaju se novi ljudi. Hrvatima daju otkaze, a Srbe ostavljaju. Na vodećim pozicijama u Borovu u zadnje vrijeme sve su sami Srbi.
