Dobili smo, dakle, najljepši predsjednički kompliment svih vremena i svih država, politika i predsjednika, iz srca BiH, iz Srebrenice.
Predsjednicu je, dakle, pozdravila najpozvanija i najvažnija osoba naroda u čije je ime govorila, najpozvanija i najvažnija osoba događanja koje je gđa Predsjednica posjetila, osoba koja je simbol tragedije i gubitka, osobnoga, nacionalnog, vjerskoga, državnog i populacijskoga, žena čiji su najmiliji iskorijenjeni, predstavnica onih najtužnijih, čija je tuga tolika da ju ništa ne može utješiti, a zločin tako strašan da nitko majkama ne može pružiti riječi utjehe. I upravo je ona gđi Predsjednici uputila te lijepe riječi, politički mudru, ženski stručnu, materinsku, dobrodošlicu zahvalnosti i zahvalne ocjene.
Tako je upravo naša, hrvatska Predsjednica pokazala da se tuga može makar malo ublažiti i da Nada postoji. Dobila je najveći kompliment, procjenjujem, koji je ikad i jedan predsjednik neke države dobio. Veličina komplimenta nije samo u njegovoj ljepoti, mudrosti i nadi, nego i u kontekstu svih događanja u Kraljičinu kraljevstvu, u koje pripadaju i suvremeni napeti, nelijepi, glupi i jako iskrivljeni odnosi Hrvata i Bošnjaka, dakle i država Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Tko se od nas, od vas, nadao da će nekome iz Hrvatske stići takav kompliment iz srca Bosne i Hercegovine? Da ste kakav vrlo velik kompliment i zamišljali – kako bi on glasio?
Dobili smo, dakle, najljepši predsjednički kompliment svih vremena i svih država, politika i predsjednika. A njegov autor, okružje i trenutačna politička situacija (koja već predugo traje!) svjedoče o njegovoj iskrenosti. A ako je, dakle, savršeno iskren, onda je u svojoj ljepoti i poruci i savršeno veličanstven!
Tragovi te lijepe vijesti jesu se pojavili u hrvatskim antihrvatskim medijima, ali tek u različitim oblicima ruganja. Primjerice, „Slobodna Dalmacija“ vijest je komentirala podrugljivom, a politički i ljudski, susjedski i intelektualno idiotskom konstrukcijom da na spominjanje Balkana gđa Predsjednica „nije von oben mogla reći da Hrvatska na Balkan ne pripada“. Jadan ti je onaj tko je to napisao i onaj tko je to tiskao jer ta bijedna potvora pokazuje da se radi o jako, jako nesretnim ljudima, ljudima koji mrze svoju domovinu, svoju predsjednicu, majke srebreničke, cijeli svijet i – sami sebe.
Kraljica
Gđa Mehmedović našu je Predsjednicu nazvala Kraljicom Balkana. To je ne samo velik, nego i vrlo promišljen i utemeljen atribut. Od toga se nije moglo više, a nije se smjelo manje: kraljica Hrvatske gđi Mehmedović ne znači toliko da bi to naglašavala, a gospođa Predsjednica nije i ne smije biti kraljica Bosne i Hercegovine. Ali kraljica Balkana – to je nešto već sasvim drugo: Balkan tu simbolizira sve ono što narode na tom istom Balkanu spaja i što im je zajedničko, i što im je drago da im je zajedničko. Ta titula znači da je bliskost veća od nesreće, da Balkan nije samo vjetrometina, križanje putova vojski, pogibija, patnja i mržnja, nego i mjesto susjedstva, zajedništva, bliskosti i ljubavi. Gđa Grabar Kitarović tako je shvatila i prihvatila taj simbol i tu poruku i ona joj je, tako i tada izrečena od Majke Srebreničke, bila draga, a ne mrska. Poluobrazovani ljudi prepunjeni mržnjom to ne mogu shvatiti; morali bi se za to ponovno roditi. A Kraljica je pokazala da je kraljica i da je kompliment zaslužila. Znala je da se pozdrav dobrodošlice uzdigao iznad svega, sasvim jasno i simbolično, gdje je simbolično ljepše i važnije od konkretnoga.
Ta titula nema nikakvu političku konotaciju. Prvo, ona ima sastavnicu zahvalnosti iskazane divljenjem, ali i dvije dodatne, mnogo važnije i jače. Druga je sastavnica svjedočenje Predsjedničine snage, snage vrhunske političarke koja zna da i usred ljeta treba doći s dugim rukavima, koje je boje marama (iste kao ona gđe Mehmedović!), koja zna da mora reći nešto nježno i lijepo, ali ne patetično, i koja ništa (ni ovu lijepu titulu!) ne rabi za političke svrhe. Svečano tvrdim da je procjenu cijeloga nastupa tako savršeno lojalno prema oba naroda, objema državama i objema vjerama, a napose u odnosu na pretužne majke mogla smisliti samo žena, a ona se zove Kolinda Grabar Kitarović i naša je hrvatska predsjednica i sada imamo pravo na nju biti nježno, a uzvišeno ponosni.
Vjerujem da je gđa Mehmedović titulu Kraljice gradila i na trećoj osnovi, a to je Kraljičina ljepota. Žene znaju, mnogo bolje od muškaraca, što je ženska ljepota, jer one ju stvaraju i grade, i to je njihovo djelo održanja Svijeta, a muškarci ju tek rabe, a često i zlorabe. Uostalom, oni i gledaju sasvim različite stvari, žene one bitno, onu stvarnu ljepotu, sadržanu u duhu više nego u tijelu. Gđa Mehmedović prepoznala je Predsjedničinu neupitnu i vrlo, vrlo veliku klasičnu žensku ljepotu, ali je, ženskim instrumentima, jednako tako prepoznala i njezinu žensku, ljudsku, duhovnu, pa i fizičku, snagu, snagu koju žene u drugih žena poštuju više od ljepote, jer znaju da je ona važnija za preživljenje i da s dobi ne slabi, nego jača.
Da rugali su se salonski ljevičari što Predsjednica „zna pomusti kravu“, ali ne samo da nisu pomislili da njihove žene to ne znaju i nikad ne će znati, nego nisu ni pomislili da je sposobnost mužnje krave simbol mnogih vještina, vrlina i snage, a najmanje su znali da upravo žene, ne kakve iskompleksirane, nesretne feministice, nego prave žene, majke, udovice, žene koje su doživjele težak život i najtežu nesreću da im ubiju djecu, znaju što je prava ženska snaga, a u toj snazi – što je snaga Kraljice.
Nada
Titula „Nade Bosne i Hercegovine“, međutim, ima jasnu političku osnovu i poruku koja je utemeljena na zbilji. Taj je kompliment racionalno važniji od kraljevskoga i govori mnogo više: jedna žena iz naroda, predsjednica udruge tisuća majki koje su izgubile svoje sinove, nazvala je hrvatsku predsjednicu „Nadom Bosne i Hercegovine“. Svi, apsolutno svi muški političari u objema zemljama (a ženskih zapravo i nema) moraju se ne samo postidjeti (stid tu nije zbog sramote, nego zbog dolaženja pameti kako je kome moguće), nego se i duboko zamisliti: Bosna i Hercegovina vidi nadu u Hrvatskoj, ali samo u njezinoj predsjednici. Ljudi, pa to nije neko govorkanje, neka diplomacija, to je povijesna poruka, to je vapaj susjeda, to je krik braće i sestara i susjedskoga dvorišta!
Svi stanovnici Bosne i Hercegovine i Hrvatske imaju odsad pravo pozivati se na gđu Hatidžu Mehmedović i njezine riječi izgovorene gđi Kolindi Grabar Kitarović ljeta gospodnjega 2015., na dan genocida Srebreničana: „Mi u vama vidimo nadu, i izvolite nam pomoći.“
„A ako ne znate kako, pitajte svoju predsjednicu, gospođu Kraljicu Balkana Kolindu Grabar Kitarović.“
Ukupno politički gledano, zahvaljujući gđi Mehmedović, ta je tužna obljetnica ispala prilikom za otrježnjenje svim političarima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. A razlika toga dana za Kraljicu Balkana i premijera Republike Srbije pokazuje i mnogo drugih stvari. Maknemo li, zbog osjećaja časti i dostojanstva, sve osjećaje na stranu, vidjet ćemo da je taj dan osvijetlio ključne istine i iscrtao glavne putove u budućnost.
I sad nam je – krenuti tim putovima. Tko ne zna, neka prati lijepu i snažnu Kraljicu Balkana.
Domagoj Juričić, nekadašnji predstojnik ureda Kolinde Grabar-Kitarović, je u podcastu Krešendo Nove tv ispričao kako je…
Bivši ministar zdravstva Vili Beroš iz istražnog je zatvora u petak uputio predsjedniku Sabora zahtjev za aktivacijom saborskog mandata osvojenog na…
Zvonimir Boban dobio je dugogodišnji spor s AC Milanom oko smjene s mjesta sportskog direktora…
Komentiraj