U Srbiji su na vlasti sljedbenici četnika, u Federaciji BiH stoluju islamisti, u srpskom dijelu Dodikovi nacionalisti, a u Hrvatskoj Milanović, Pusić i Josipović
Piše Marko Jurič
JUGOSLAVENSTVO je povijesno prokletstvo hrvatskoga naroda. Još u davnim stoljećima hrvatskoga kraljevstva trajale su političke borbe Narodnjaka i Latina, što je bio ekvivalent upravo ovoga što danas imamo: Jugoslaveni protiv Hrvata. To Jugoslavenstvo kao izmišljotina Hrvata nastalo je na iskompleksiranom internacionalizmu tada zvanom Ilirizmu, s jedne strane i kao znak otpora multinacionalnoj Habsburškoj carevini, a ponajviše na patologiji hrvatskih intelektualaca. Nedostatak čvrstog karaktera, manjak zdravih nacionalnih emocija, bezglavo okretanje za pomodarnim političkim idejama svojeg vremena sukus je identiteta svih tih povijesnih klimavaca, a koje danas prepoznajemo u pojmu Jugoslaveni.
Današnji vladajući političari u Hrvatskoj i to redom od Ive Josipovića, Zorana Milanovića, Vesne Pusić, pretežiti SDP-ov ili HNS-ov upravljački kadar koji stoluje većinom ministarskih resora, potom glavni gospodarski subjekti i njihovi vlasnici počev od banaka pa do važnijih gospodarskih sustava redom su bivši komunistički kadar iz socijalističkih direktorskih nomenklatura blisko vezanih uz tajne jugoslavenske agenture. Zanimljivo je da Jugoslavenstvo kao ideja tako snažno i na poziciji vlasti danas živi jedino u Hrvatskoj. U Srbiji su na vlasti derivacije velikosrpskog i četničkog ideološkog koncepta, u Federaciji BiH stoluju islamisti, a u srpskom dijelu Dodikovi nacionalisti.
Zapravo taj fenomen Jugoslavenstva koje se u Hrvatskoj tako žilavo održava, preživljava povijesne političke mijene i ponovo dolazi na vlast je osobito zanimljiv. Sasvim sigurno jedan od razloga su pojedini vanjski faktori. Tako je, primjerice, krajem devedesetih godina, uoči parlamentarnih i predsjedničkih izbora 1999./2000. Hrvatskom kružio ‘nonpaper’ dokument u kojem je stajala uputa kako se na predstojećim izborima treba primijeniti ‘Slovački model’, a u svrhu rušenja Tuđmanovog režima. Bio je to dokumenta koji su koristili američke nevladine udruge, a preuzele su ga oporbene stranke okupljene oko koalicije šest stranaka, pojedinih sindikalnih središnjica, raznih nevladinih filantropskih udruga pa sve do neformalnih novinarskih saveza, poput ‘Forum21’. Principijelno je slično bilo i u vremenima nakon Prvog ili Drugog svjetskog rata. I tada su jugoslavenski orijentirani hrvatski intelektualci, političari, revolucionari, komunisti došli na vlast uz potporu nekih inozemnih sustava ili država.
Očito je da Jugoslavenstvo pada na plodno tlo i najbolje uspijeva upravo u Hrvatskoj. Po svemu sudeći razlozi su u sluganskom mentalitetu pobrojane političke elite u Hrvatskoj, njenoj izraženoj malograđanštini, ispraznom intelektualnom snobizmu pomiješanom s onim Krležijanskim ‘hrvatskim jalom’, a zapravo u kroničnom nedostatku nacionalnog samopouzdanja i vjere u snagu i smisao borbe za nacionalnom hrvatskom državom. I dok srpski nacionalizam koristi Jugoslavenstvo tek i jedino kada je ono opcija realiziranja vlastitih nacionalnih ciljeva, Jugoslavenstvo u Hrvatskoj stoluje kao originalna utopijska ideja mulitkulturalnog nacionalno destruktivnog hibrida prožetog snažnim kulturnim mazohizmom kakav nigdje na svijetu ne postoji. Teško je jasno definirati psihopatologiju ovog fenomena jer je višeznačan i u svakom pojedinačnom slučaju oscilira od obiteljskog backgrounda, ambijenta odrastanja, blizine i intenziteta zadojenosti pojedinim internacionalnim ideološkim konceptima pa sve do jednostavnih opipljivih materijalnih interesa jasne korupcionaške naravi.
Jugoslavenstvo u Hrvatskoj je uvijek bilo snažan kontrapunkt Katoličkoj crkvi. To je pomalo paradoksalno kada se ima na umu da je jedan od utemeljitelja te ideje i sam bio biskup. I upravo ta činjenica govori kako Jugoslavenstvo u svojoj polaznoj točki sadrži određene plemenite idejne postavke jednakosti, ravnopravnosti, zajedništva, ali protok vremena, povijest i napokon ova naša stvarnost razotkrivaju kako je ta ideja u svojoj konstrukciji od samih početaka svojeg nastajanja imala ugrađen razarajući virus koji tu ideju pretvara u njenu potpunu suprotnost. Problem je u tome što svaki hrvatski naraštaj iznova prolazi tu lekciju. Što svaki naraštaj u Hrvatskoj iznova lako postaje zadojen tom velikom političkom prevarom. Tako je i danas. I dok na jednoj strani imamo vladajuću jugoslavensku političku elitu poduprtu intelektualnom, akademskom upravljačkom nomenklaturom, golemim i moćnim sustavom nevladinih organizacija, a kojim upravljaju politički zrele osobe i te kako svjesne dvostruke igre koju igraju, na drugoj strani imamo mladi naraštaj tek punoljetnih momaka i djevojaka koji u toj ideji pronalaze svoja trenutna društvena, politička, kulturna i civilizacijska nadahnuća.
Latinska izreka ‘Repetitio est mater studiorum’ se ne potvrđuje jedino u Hrvatskoj. Jedino se u Hrvatskoj uporno ponavljaju povijesne pogreške. Danas ovo što imamo u Hrvatskoj je principijelno potpuno isto onome što je bilo u kružocima oko Hrvatsko-Srpske koalicije i Jugoslavenskog odbora s početka dvadesetog stoljeća, potom unutar Komunističke partije Hrvatske, kasnije Saveza komunista Hrvatske, organizacija poput Orjune, raznih jugoslavenskih političkih derivata tipa UJDI, a koji su redom bili neprijateljski usmjereni prema hrvatskim nacionalnim interesima. Uvijek su se oko tih političkih platformi okupljale razne manjinske skupine, bez obzira je li se radilo o nacionalnim društvenim, kulturnim ili političkim manjinama.
Hrvatska je danas demokratska država i njom bi po logici stvari trebala upravljati politička elita koja bi morala biti presjek društvenog prosjeka svih nacionalnih slojeva, ideja, svjetonazora, religija, vrijednosnih sustava. Međutim, tome nije tako. Državom upravljaju pripadnici raznih nabrojanih manjinskih opcija. Slična je situacija i u paradržavnim upravljačkim sustavima nevladinih udruga, medija, akademskog i obrazovnog sustava. Očito je da Hrvatski narod ne uči na vlastitim greškama, na vlastitoj povijesti. Možda zato jer mu povijest pišu i medijski tumače osobe koje su svjetlosnim godinama udaljeni od nacionalnih korijena i interesa.
I što reći na kraju ove ad hoc analize hrvatskoga Jugoslavenstva? Bilo bi lijepo kada bi ona doprla do mlađih naraštaja i rastrijeznila ih od iluzija kojima ih stari jugoslavenski vampiri svakodnevno futraju glazbom, filmovima, bajkama, obećanjima, strastima. Doduše, to će se dogoditi, ali tek nakon što prođe pokoje desetljeće, tek kada i ti mladi prestanu biti mladi, kada na svojoj koži osjete jugoslavensku čizmu. Ali tada će i ti budući bivši mladi imati svoje mlađahne nasljednike s kojima će se vjerojatno ponoviti ovaj dijabolični ciklus. Tko zna, možda ipak ovo nije ispravan zaključak.
Jesu li stari Rimljani pogriješili kad su iskovali mudroliju ‘Repetitio est mater studiorum’? Ali što su drugo mogli kada Hrvatske i Jugoslavenstva tada nije bilo?
