Smjena Dejana Jovića ili udruženi žabljepotkivački pothvat

Piše Mate Bašić

Ivo Josipović smijenio je svojega glavnog analitičara Dejana Jovića.

U HDZ-u tvrde da je to zbog toga što mu šteti u kampanji, što nije daleko od istine (ali nije ni jedino točno, primjerice, Milan Kujundžić daleko je izravniji i “fokusiraniji”, rekao bi Zoran Milanović, koji najbolje zna što znači biti “fokusiran”): Jovića se već duže vrijeme ocjenjuje kao “mozak” Josipovićeve – uglavnom vanjske i regionalne, jer unutarnja se i ne vidi najbistrije – politike.

Smjenu je Jović dočekao u Beogradu, gdje je u tijeku Beogradski sigurnosni forum (sic!), kako je napisao na svojemu FB-zidu: “rasprava o tome treba li Balkanu novi pristup, danas (op. 2. rujna) na Beogradskom bezbednosnom forumu – sudjelujem u panelu s Hedvig Morvai, Giulianom Amatom, Goranom Svilanovićem, Istvanom Gyarmatijem, Jacquesom Rupnikom i Vedranom Džihićem”.

Povod smjeni je Dejanov uistinu nevjerojatni tekst (s površnim analizama, s pogrešnim i pogrešno postavljenim tezama, i nakraju, naravno, s istim takvim zaključcima, jer drugačiji niti ne mogu biti) “SAMO U MITOVIMA SVAKI NAROD ŽELI DRŽAVU. U STVARNOSTI – NE”, objavljen 29. rujna u marginalnom časopisu Politička misao (čiji je ujedno i glavni urednik). Pročitavši taj tekst čim ga je on – moj kolega i prijatelj iz Poleta prije točno 30 godina – najavio na svojemu FB-zidu, pitao sam se zaprepašteno: – “Pa, što Dejanu bi, barem se u njegovu barometru samokontrole živa uvijek kretala oko diplomatske pozitivne nule, koliko znam, a vidi sad?!”

No, bez obzira na sve ono što u tekstu stoji, najveća je Jovićava pogreška, čini se, to što u napomeni na kraju teksta, stoji da je autor ujedno i glavni predsjednikov analitičar. Takav je disclaimer, doduše, uobičajen ispod njegovih tekstova (i inače je to uobičajeno makar, Bože moj, nije baš svatko Kissinger!), zajedno s “osiguračem” u kojemu se kaže da su “stavovi iznijeti u ovom članku samo autorovi i ne izražavaju službeni stav nijedne institucije”.

Dejan Jović na Bezbedonosnom forumu u Beogradu

Sebi svojstveno, napuhano uskogrudno gledajući, ja ću neskromno zaključiti da su se i Dejan Jović i Ivo Josipović namjerno potrudili stvoriti skandal – zašto? Hehehe, pa zato da bi demantirali umišljenoga mene! Zašto bi inače Josipović čekao četiri-pet godina da se riješi Dejana Jovića, koji ionako svoje stavove ne mijenja i ne savija se baš kako vitar puuuuše, vitar puše…

Na Maxportalu pod naslovom “SAVJETNICI PREDSJEDNIKA JOSIPOVIĆA: Skandal je počeo s Pileslom, a završit će s Kovačićem” (i na svojemu zidu pod naslovom COUNSELLING ME SOFTLY ILI NOVI STAV ZA USTAV) još 18. rujna zapisao sam: “Mandat Ive Josipovića bit će zapamćen po tome što je sa savjetničkim skandalom započeo (slučaj Pilsel), sa savjetničkim skandalima traje (slučaj Perković…), a sa savjetničkim skandalom mogao bi se i okončati (slučaj Kovačić).

Znači, ja nisam bio u pravu!
Odnosno, nisam bio potpuno u pravu, kao što – rekosmo – ni HDZ nije potpuno u pravu.
Žao mi je!
Svijet se, međutim, ipak ne vrti oko mene!
Nego se vrti oko Ive Josipovića: za Vinka Kovačića ćemo još vidjeti (ako budemo vidjeli, naravno). Jer, predsjednik Josipović može, ako ga bude politička volja, svaki dan sve do predsjedničkih izbora smjenjivati po jednoga svojega savjetnika, analitičara, povjerenika, službenika Ureda, i neće se stići ispucati do kraja s obzirom koliko ima njih, a koliko dana do izbora!

Ipak, predsjednik Josipović u predizbornu kampanju ulazi bez svojega glavnoga analitičara, dakle, bez glavnoga stupa svoje politike u cjelokupnom svojemu proteklom madatu.

Prvoga glavnoga analitičara aktivista-teologa Dragu Pilsela (koji mu ipak potporu pruža i podršku osigurava sve do danas, ali iz sjene, et vice versa, i Josipović njemu), predsjednik je smijenio na samomu početku mandata;
Sašu Perkovića – nezamjenjivoga stručnjaka za nacionalnu sigurnost, kojega je naslijedio još od Mesića – predsjednik tvrdoglavo ne da od sebe, skandalu s ocem Josipom (a moglo bi ih se nabrojiti još – skandala, ne očeva!) unatoč, držeći ga se kao “pijan plota”, kao “Mara kamena studenca”, ili – bolja je usporedba – kao “hrvatski predsjednici Titova poprsja”;
a sada je, htio ne htio, morao smijeniti zadnjega glavnoga analitičara, svoju najpouzdaniju uzdanicu, ujedno najobrazovanijega člana svojega Ureda, dr. Dejana Jovića.

Izgleda prilično očajnički, gotovo je to na rubu samoubilačkog hazarda: smijeniti čovjeka kojemu si gotovo pet godina bespogovorno vjerovao, slušao ga, pa čak na temelju njegovih, ocjena, procjena, savjeta i sugestija obrađivao svoj predsjednički mandat, te konačno, tvrdio da je on (mandat) bio uspješan, toliko da pruža jamstva da bi mogao osvojiti i slijedeći, jer su Ustavom uopće dopuštena samo dva. Poglavito što Dejan Jović u ovom tekstu u “Političkoj misli” doista nije rekao nešto novo, nešto što prije nije govorio, i nešto što, uopće, dva posttuđmanovska predsjednika – Mesić i Josipović, nipošto usamljeni u tom udruženom žabljepotkivačkom pothvatu (UŽP) – i sami nisu na različite načine i u različitim prigodama također govorili, vrlo glasno, i opetovano, čak i kad je riječ o tumačenju hrvatskoga (i ostalih) referenduma o državnoj neovisnosti.

Licemjerje, eto što je posrijedi!
Tim više što je smjena – kao i u Pilselovu slučaju, ako se s Pilselovim postupcima uopće išta dade uspoređivati! – samo formalne naravi: ako se dobro sjećam, Dejan mi je davno kazao kako svoj posao u Uredu predsjednika obavlja volonterski, dakle neplaćeno, a nekih izvršnih ovlasti ionako nema, niti ih po zakonu može imati, samo neka ga puste da govori što hoće, tako je nekako to opisao.

Zato kažem, sve je to sad zmiksano samo zato da bih sebeljubivi ja sad morao modificirati svoj zaključak otprije dva tjedna, nema što drugo biti.

Pa, dobro, kad već nema druge, evo te koncilijantne šake pepela:
“Mandat Ive Josipovića bit će zapamćen po tome što je sa savjetničkim skandalom započeo (slučaj Pilsel), sa savjetničkim skandalima traje (slučaj Perković…), a sa savjetničkim skandalom mogao bi se i okončati (slučaj Jović), ako u međuvremenu koji skandal još ne iskrsne.”
Je li sad dobro?

 

Ilustracija: Mate Bašić