NJEMAČKA kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Francois Hollande su, potaknuti posljednjim krizama, pred Europskim parlamentom prije nekoliko tjedana zavapili za spas Europske unije i njenu federalizaciju. Pritom su posebno naglasili opasnost povratka na nacionalne granice i pojedinačne politike zemalja članica.
Naravno onaj glavni razlog koji je potaknuo ovaj sastanak je imigrantska kriza i posebno sukobi država članica Europske unije oko kvota za raspodjelu migranata po državama unije gdje se tražilo jedinstvo i solidarnost, što je u neku ruku i malo i ironično pošto „velike“ zemlje unutar EU nikada nisu tražile nekakav konsenzus i solidarnost kada su provodile svoju politiku prema zemljama iz kojih migranti dolaze, sada kada se suočavamo s posljedicama njihovih loših vanjskih i imigrantskih politika ta priča se naravno mijenja.
Ideja federalizacije Europske unije u neku vrstu Sjedinjenih Europskih Država i nije neka novost, samo što se vrlo rijetko spominju sami efekti takvog povezivanja i uglavno se to potiho gura pod krinku boljih integracija i međusobnog suradnje. No Europska federacija je ipak daleko više od toga i nosi sa sobom velike posljedice koje zapravo znači ukidanje suverenih država, doista ono kako već neki danas nazivaju EU – Euroslavija.
Ključne točke Europske federacije bi bile:
– Zajednička vlada i parlament. Dok danas EU parlament i nema neke ovlasti već sve ovisi o dogovoru vlada država članica ili preglasavanjem istih, vlada i parlament EF bi preuzele sve ovlasti koje danas imaju te institucije u pojedinačnim državama npr. Izglasavanje proračuna, vanjska politika, obrambeni sektor itd.
– Zajednička fiskalna politika. Danas osim zajedničke valute država Eurozone svaka država vodi svoju fiskalnu politiku što uključuje proračun same države i porezni sustav, što bi se prebacilo na zajedničku vladu i parlament.
– Zajednička vanjska politika. Takve inicijative postoje i danas kao što možemo vidjeti u slučaju sankcija prema Rusiji ili Iranu, samo dok se sada traži konzenzus država članica za takav nastup prema nekoj drugoj državi ili grupaciji, u slučaju federalizacije to više ne bi bilo moguće pošto bi se to odlučivalo u Europskom parlamentu nakon čega federalne jedinice ne bi imale izbora nego samo prihvatiti takve odluke, neovisno je li to šteti njihovim interesima ili ne.
– Zajednička vojska. Dok se mnogo govori o jačanju Europske sigurnosti i zajedničkom obrambenom djelovanju ovo bi značilo u potpunosti predavanje obrambenog suvereniteta Europskoj federaciji gdje recimo Hrvatska više ne bi mogla odlučivati u koje misije želi slati ljude ili ne, već bi samo izvršavala obaveze dostavljene od vlade u Bruxellesu.
– Zajedničko zakonodavstvo. Iako već postoji sud EU u Luxembourgu i zajednička pravna stečevina članica EU, u slučaju Europske federacije bi ovlasti bile daleko veće, imali bi zajednički Ustav kao i brojne druge propise što bi dovelo i do miješanja u svjetonazorska pitanja, npr. zajednički zakon o braku.
Ovo su glavne stavke onoga što inicijativa europskog federalizma donosi, a sjetimo se da Hrvatska ima manje od 1% od ukupnog broja stanovništva EU i zapravo ne bi odlučivala o ničemu. Najbolji primjer toga je ova imigrantska kriza. Kada se već nije mogao postići konzenzus oko kvota krenulo se u preglasavanje gdje se jednostavno želi nametnuti državama koje ne podržavaju imigraciju, volja onih koji to podržavaju.
EU i Višegradska skupina
Upravo zemlje Višegradske skupine su se najviše protivile ovakvom obliku prisile i glasale protiv s iznimkom Poljske koja je ipak vjerojatno na intervenciju Donalda Tuska pristala podržati takav prijedlog, što je naišlo na velike kritike u samoj Poljskoj gdje je oporba javno poručila da će svojim dolaskom na vlast promijeniti tu odluku, a poljski predsjednik Andrzej Duda se je i javno ispričao ostalim članicama skupine zbog tako sramotne odluke, nekoliko tjedana nakon toga u Poljskoj unatoč dobrim gospodarskim rezultatima vladajući uvjerljivo gube izbore u korist konzervativne i suverenističke stranke „Pravo i Pravda“.
Promjena političkog smjera u Poljskoj zabrinula je mnoge unutar Unije, kao i mnoge medije jer je to novi udarac europskom federalizmu i njegovoj apsorpciji svih EU zemalja u jednu mega državu. Višegradska skupina se pokazala čvrsta u svojim stavovima i do sada ih moćnici Unije nisu uspjeli pokolebati, a njihovim čelnicima zbog takve odlučne politike popularnost sve više raste.
Dok naš premijer Zoran Milanović govori kako mi nećemo biti dio toga „društva“ zemlje Višegrada ne čekaju zbunjeno i ustrašeno što će se odlučiti negdje u Bruxellesu, već same djeluju u zaštiti interesa svojih zemalja za što su i izabrani, a to je nešto o čemu treba razmisliti – jesmo li mi birali vodstvo države kako bi zastupalo interese Hrvatske ili čekalo neku odluku EU birokrata? Što bi za nas značilo da je Europa jedinstvena i da ima jednu politiku kod ove krize.
Prvo značilo bi automatsku primjenu kvota, gdje se Hrvatskoj predviđalo 1.73% od ukupnog broja migranata – dakle na milijun migranata što bi ušlo u Europu Hrvatskoj bi išlo 17.300, a milijun je ono što se očekuje godišnje plus njihove obitelji koje imaju pravo dovesti kako bi živjeli sa njima, jasno je što bi to za nas značilo ako ova kriza potraje nekoliko godina, a kako sada stvari stoje vjerojatnije je da će se pojačati nego da će stati.
Dva moguća puta Hrvatske
Zatim značilo bi osnivanje tzv. „hot spotova“ po graničnim zemljama Europske unije gdje bi se odvijao prihvat migranata i daljnja raspodjela po drugim zemljama unije – vjerojatno i ne treba dodatno spominjati kako je Hrvatska jedna od tih graničnih zemalja. Ovdje treba dobro razmisliti u kakvom mi to „društvu“ kako bi rekao naš premijer želimo biti, u savezu sa suverenim i samosvjesnim zemljama Srednje Europe ili kao dio nekakve mega države bez ikakvog identiteta u kojoj bi mi bili tek jedan mali fragment.
Nije Hrvatska tijekom svoje povijesti ipak previše toga prošla, previše platila za svoju neovisnost i suverenost kako bi se to samo tako odbacilo? Zar doista želimo biti nekakva provincija jedne mega države čija će jedina svrha očito biti izučavanje kvalitetne radne snage i njeno slanje u bogatu „jezgru“ te tvorevine? Tim putem bez budućnosti nažalost već i danas polako hodimo.
U Europi se danas nude dva puta, jedan je put unije suverenih država, a drugi je put apsorpcije u jednu jedinu europsku federaciju u koju bi se Hrvatska jednostavno trebala utopiti, a ne vjerujem da nam je to bio cilj devedesetih kada smo se budili iz dugoga sna i to moramo staviti pred svaku vladu koja mora shvatiti da ih nismo birali kako bi oni davali nekome drugome da odlučuje za nas, već da bi branila interese Republike Hrvatske, čak i kada su u suprotnosti sa stavovima naših najbližih saveznika.
Vlastita zemlja i vlastiti narod su uvijek na prvom mjestu. Zemljama Višegradske skupine je to jasno, a trebalo bi biti i Hrvatskoj.
B. B. /Novi pogledi
