TRI MILIJUNA HRVATA U DIJASPORI MANJE JE VRIJEDNO OD 328.738 PRIPADNIKA MANJINA

Piše: Zoran Čapalija

Igre oko prijestolja stara su priča koja periodično mijenja aktere. Svaki onaj koji zasjedne potrudi se odmah pravila dolaska na prijestolje prilagoditi sebi. Zašto bi opet prolazio kroz teškoće uspona do toliko željenog trona. Sada je on gazda i igrat će se po pravilima koje on utvrdi. Nije ni čudno što je tomu tako. Kad zasjedneš plaća je visoka, povlastice širokog spektra su ogromne, ne moraš dolaziti na posao, a u konačnici nisi odgovoran za ništa. Kad je tako dobro zašto se to ne bi ponovilo?
Vjeruje li puk u te vladare?

Prema rezultatima izbora 2015. očito ne. Kako bi im mogao vjerovati kad sve slabije živi, kad se politička stvarnost pretvorila u karneval u kojem su sve maske pale. Bahatost, arogantnost, etiketiranja, vrijeđanja i tko zna koje sve ljudske anomalije potpomognute očitom nesposobnošću glavne su karakteristike onih na hrvatskom prijestolju.

Izbori u dijaspori

A kako urediti ta pravila da upravo ti zasjedneš na tron? Vrlo jednostavno. Kao prvo nikako ne dozvoli da se sazna pravi broj stanovnika, a time i broj birača. Tu možeš nabaciti sebi veliki broj glasova a da se to teško može dokazati. Ako radiš provjeru biračkog popisa, naravno za osobe za koje pretpostavljaš da su ti oporba, pošalji dva puta policijsku patrolu na provjeru i to upravo onda kad se provjeravana osoba zasigurno ne nalazi kod kuće. Nakon toga jednostavno ga obriši s popisa kao da nikad nije postojao.

Ljudi u dijaspori ima jako puno i tu moraš poduzeti prave korake jer bi oni mogli donijeti prevagu protiv tebe. Kako im organizirati „festival demokracije“? Vrlo jednostavno. Što je zemlja u kojoj se nalaze veća i ima ih više, tada treba napraviti manje biračkih mjesta. Tako na primjer Hrvata i njihovih potomaka u Argentini živi oko 250 000 a ima samo 3 biračka mjesta, u Brazilu za 20 000 a samo 3 mjesta, u SAD-u za oko 1 200 000 a samo 6 mjesta, u Kanadi oko 250 000 a 9 mjesta, u Novom Zelandu 40 000 a 1 mjesto, podatak o broju Hrvata u Ruskoj federaciji nije poznat pa ima samo 1 mjesto.

Kako su ovo službeni podaci Hrvatskog ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija iz 2011. godine i odnose se na Hrvate i njihove potomke, kojih u inozemstvu ima oko 3 000 000, pitanje je zna li se uopće broj onih koji imaju pravo glasa. Ma sve to nije bitno. Važno je da je istim osobama biračko mjesto daleko, a odlazak na to mjesto izuzetno skup. Tako ih vrlo lako eliminiramo.

Što je s Hrvatima koji žive u zemljama u kojima nema izbornih mjesta? Ma uostalom kakvi su to Hrvati koji žive izvan domovine. To koliko ih volimo govori podatak da prema Zakonu o izboru zastupnika u Hrvatski sabor Srbi koji žive u Hrvatskoj a ima ih samo 186.633 ili 4,36%. imaju zagarantirana 3 zastupnička mjesta u Saboru.

Pripadnika ostalih nacionalnih manjina ima 142 105 i imaju pravo na još 5 zagarantiranih zastupničkih mjesta. Po čemu je to oko 3 milijuna Hrvata u dijaspori manje vrijedno od 328.738 pripadnika nacionalnih manjina? Oni koji su upravo postali „domoljubi“ reći će po tome što ne plaćaju poreze u Hrvatskoj. Koliko bi to onda zastupničkih mjesta trebali imati Todorić, Tedeschi, Roglić i slični kad oni trebaju plaćati ogromne poreze. A plaćaju li ih, kako i koliko? Nije čudo da je MP Thompson zapjevao „E moj narode“, a još je manje čudo što to ne smije otpjevati i pulskoj Areni.

Prijevara na hrvatski način

Prije samo nekoliko tjedana čovjek bi mogao pomisliti kako je hrvatski puk postigao zavidnu zrelost no kao i mnogo puta do sada još jedna ekskluzivna prevara na tradicionalni hrvatski način. Hrvatska glupost upravo doživljava svoju kulminaciju. Imamo tri pobjednika a vlast se ne može konstituirati. Oni s najmanje glasova su opće proglašeni pobjednicima, oni s drugim brojem dobivenih mandata tvrde da su oni pobjednici a one koji su dobili najviše mandata proglašava se gubitnicima. Vrlo čudna logika, kao i ona da se prvo pravo na mandatara ne ponudi onome tko je dobio najveći broj mandata.

Koristeći se slabim političkim znanjem puka preko rijeke kojom protječe stihija nesposobnosti, arogancije i koruptivnosti umišljeni arhitekt je podignuo most. Trudio se i uspio jer mu je obitelj dala svesrdnu pomoć. Nažalost za izgradnju mosta upotrijebljen je loš materijal i njegova čvrstoća je upitna.

Unatoč ovjerenoj dokumentaciji materijal nije imao traženu kvalitetu i mostu prijeti rušenje. Pokušaj spajanja šupljih rupa s praznim otvorima nije uspio. Nije čudo što se to dogodilo jer je arhitekt povjerio izgradnju mosta psihijatru, kirurgu, neurologu i profesorima, a ne zidarima.

Vjerojatno arhitekt nije čuo kako su Dalmatinci davno rekli: “Daj dite materi, neće oca cicat“. I tako je još jedna hlebinska ideja pala je na plodno tlo i stvoreno je drveno željezo što ni najvećim alkemičarima nije uspjelo. Od silnih ovacija vrlo brzo je došlo do strukturalnih napuknuća i samo je pitanje kada će se most srušiti. Jadni oni koji preko toga mosta budu prelazili na lijevu ili desnu stranu. A tko će ih žedne prevest preko mosta? Premda u ruci nose certifikat o svojoj čvrstoći uskoro će se razbježati po principu „A što ja dobivam“.

Elektroničko glasovanje

Sada je vjerojatno mnogima jasnije kako su za ovo stanje odgovorna nakazna izborna pravila. No stvar je tako jednostavna.

• Prvo, saznati točan broj birača i svima omogućiti elektroničko glasanje.
• Drugo, glasanje obavljati po jednoj glasačkoj listi jer svi koji imaju pravo glasa državljani su Republike Hrvatske i pred zakonom moraju biti jednaki.
• Treće, zabraniti predizborne koalicije, izaći na izbore samostalno i pokazati političku snagu, a prelaskom izbornog praga od 5% zaslužiti pravo na koaliranje.

Funkciju mandatara povjeriti relativnim pobjedniku i dati mu rok u kojem mora donijeti većinski broj potpisa izabranih zastupnika. Ako to ne učini u predviđenom roku funkciju mandatara povjeriti onome tko je osvojio drugi broj glasova i to na jednako dug vremenski period, i tako dalje, a ako nitko ne može osigurati stabilnu većinu izbore treba ponoviti. Za one koji ne opravdaju izostanak s izbora treba uvesti novčanu kaznu od 5 000 kn.

Dosta je političkih komentara onih koji ni ne izlaze na izbore, znaju što bi im država trebala dati no oni državi ne žele dati ništa.

Zoran Čapalija /Foto: