U ZNAK sjećanja na plemenitog čovjeka Uzeira Srnu, oca Darija Srne, kapetena hrvatske nogometne reprezentacije, objavljujemo njegovu životnu priču. Uzeir je prije četiri godine u intervjuu za Slobodnu Bosnu ispričao svoju tragičnu sudbinu.
Životna storija Uzeira Srne počela je u čajničkom selu Gornji Stopići, gdje je njegova obitelj živjela do Drugog svjetskog rata. Nekoliko mjeseci nakon što se razbuktala najveća svjetska vojna, Uzeir je rođen u ovom selu iz kojeg je njegova obitelj, pred naletima četničkih jedinica, često morala bježati. No, jednom prilikom nisu se uspjeli svi spasiti, u vatrenoj stihiji koja je gutala njihovu rodnu kuću zauvijek je ostala zarobljena Uzeirova majka i starija sestra.
“Majka je bila trudna i sa sestrom je živa izgorjela u kući”, pričao je Uzeir koji je uspio pobjeći s ocem i bratom. Otac i stariji brat Safet skrasili su se u Bosanskom Šamcu, dok je njega sudbina odvela u Sarajevo, a odatle u Sloveniju. Nije prošlo mnogo, a Uzeir je ostao i bez oca, koji je smrtno stradao od metka u jednoj šamačkoj ‘ćevabdžinici’.
Uzeira su onda prebacili u Sloveniju. Nakon nekoliko mjeseci u Domu za ratnu siročad Uzeira je preuzela jedna obitelj iz Murske Sobote. Kako nisu znali ništa o njemu, odakle je ni kako se zove, nadjenuli su mu i slovensko ime. Postao je Mirko Kelenc. Na čelu njegove nove obitelji bio je slovenski policajac, koji je Uzeira prihvatio i zavolio kao rođenog sina i nadao se da će on ostati živjeti s njima.
Međutim, njegov brat Safet nikada nije prestajao tragati za svojim mlađim bratom. Otišao je služiti vojsku u Niš i stalno je pričao o tome kako je već godinama u potrazi za nestalim Uzeirom. Njegov zapovjednik, Slovenac, kazao mu je da u Murskoj Soboti, u selu Donja Lendava, živi dječak iz BiH, da ima tri ili četiri godine i da je jedino što se zna o njemu to da je siroče, podrijetlom s istoka Bosne. Čim je odslužio vojsku, Safet se dao u potragu za Uzeirom i nakon nekoliko mjeseci traganja i uspoređivanja podataka uspio je doći u Sloveniju i shvatiti da je Mirko Kelenc ustvari njegov brat Uzeir. Ali kada je došao po njega, udomitelji nisu htjeli ni čuti da ga puste, pristali su tek nakon dugog uvjeravanja.
Uzeir se s bratom vratio u Bosanski Šamac i krenuo u prvi razred osnovne škole, no nije znao ni riječi bosanskog. Pričao je samo na slovenskom, tako da su ga u razredu učitelji posjeli u klupu s Juzmirom Jusufovićem, kako bi što prije naučio jezik i mogao pratiti nastavu.
Netom nakon što je završio školovanje, Uzeir je odlučio postati pekar. Nakon nekoliko mjeseci, njegovi rođaci pozvali su ga da preseli u Sarajevo i dođe živjeti kod njih, u sarajevsko naselje Hrid.
Uzeir nije mogao naći posao pekara u Sarajevu, a kasnije je počeo i braniti u Sarajevu.
Nije Uzeir dugo ostao u Sarajevu već je vrlo brzo otišao u Beograd. Iz nekadašnje jugoslavenske prijestolnice je pozvan u vojsku, koju je služio u Busovači. Spazili su ga iz zeničkog Čelika jer je dobro branio na jednoj utakmici i ponuili su mu da dođe živjeti u Zenicu.
Uzeir se nije mogao nametnuti jer je konkurencija u Čeliku bila žestoka, no kao nebrojeno mnogo puta dotad, sudbina se opet uplela i odredila njegov životni put.
“Sa Čelikom smo bili na pripremama u Metkoviću i trebali igrati utakmicu s Neretvom. Njima se povrijedio golman i ja sam branio za Metkovčane. Kada se utakmica završila, tražili su da ostanem ovdje. Ja sam se dvoumio i na kraju se odlučio vratiti u Zenicu, ali kada je Stijoviću propao odlazak u Maribor i kada sam shvatio da ću i dalje biti treći golman, odlučio sam doći u Metković”, pričao je tada Uzeir.
U Metkoviću je Uzeir upoznao svoju prvu suprugu Nadu, s kojom je dobio sina Renata. Brak nije potrajao i Uzeir se s Nadom prijateljski razišao. Četiri je godine branio i u pariškom Pantamu, da bi se kasnije ponovo vratio u Metković. Tu se ponovo oženio, ovaj put s Milkom, s kojom ima dva sina, Igora i Darija.
Radio je godinama kao vozač, jedno je vrijeme čak bio i trener Neretve u kojoj je prve nogometne korake napravio njegov sin.
“Iako je bio sitan, mnogo manji od svojih vršnjaka, znalo se odmah da je Darijo veliki talent”, ponosno je govorio Uzeir.
“Igrao je izvanredno i rukomet, stolni tenis, čak i košarku. Jednog je dana došao kući i kazao kako mu je školski trener rekao da se ostavi nogometa i počne ozbiljno trenirati košarku.”
“Još kao pionira tražili su ga iz Dinama, Zagreba i Varteksa. Varaždinci su imali najbolje uvjete za rad s mladim igračima i ja sam htio da Darijo ide tamo. Međutim, van Gudelj ga je odveo u Split i zakazao razgovor s trenerima mladih kategorija.
No, u Splitu nisu bili zainteresirani za mladog Metkovčana, i to iz dva razloga jedan je bilo ‘nezgodno’ ime a drugi to što Uzeir nije imao novca da podmiti trenere kao bi ga primili u omladinsku školu.
“Bile su to ratne godine i ipak se gledalo kako se tko zove, no teže mi je padalo od svega to što su otvoreno tražili novac da Darija prime u Hajduk. Ali on je ipak bio suviše talentiran da bi ga se odrekli i tako je i ostao u Splitu”, pričao je Uzeir Srna.
Dok je Darijo trenirao u Splitu, Uzeir je čak išao raditi u Njemačku, kako bi kupio auto kojim bi mogao otići do Splita da pogleda njegove utakmice, ali i da mu osigura nešto novca.
U međuvremenu je, za tada sedamnaestogodišnjeg Darija, stigla ponuda AC Milana, vrijedna skoro dva milijuna maraka.
Srna, kao što znate nikada nije završio u Milanu, već je 2003. godine potpisao za ukrajinski Šahtar. Tamo je i dan danas.
Kapetan hrvatske nogometne reprezentacije nakon Eura u Francuskoj oprostit će se od dresa Vatrenih. Nažalost, od svog oca Uzeira se oprostio nakon pobjede nad Turcima.
