TAJNI Udbini bunkeri namijenjeni su za skrivanje ljudi, pohranu oruža i sredstava za tihu likvidaciju, poput “olovka 1”, “olovka 2” sa smrtonosnim cijankalijem, “lula”, “štap” i ”kišobran” s prigušivačem. A bili su opskrbljeni i obilnom količinom novca.
Poznati slovenski istraživač arhiva i publicist Roman Leljak nedavno je pronašao dokumentaciju o tajnim bunkerima i depoima slovenske Udbe, kako se kolokvijalno naziva jugoslavenska tajna Služba državne sigurnosti, i locirao prva dva od nekoliko stotina skrivenih bunkera.
Prije svega zabrinjava činjenica da slovenske državne vlasti i nakon 25 godina od državnog osamostaljenja ne znaju za postojanje ovih tajnih objekata izgrađenih i za čuvanje sredstava za tihu likvidaciju. Prema raspoloživim informacijama, ni hrvatske državne vlasti od 1990. godine do danas nisu preuzele nadzor nad ovim tajnim objektima hrvatske Udbe i stavile pod kontrolu ta silna ubojita i kemijska sredstva opasna po život i zdravlje ljudi. Tko je za to odgovoran?
Zastrašujući podaci
Taman kad smo pomislili da je otkrićem morbidne metodologije masovnog poslijeratnog ubojstva, izvršenog gušenjem zarobljenih vojnika, civila, žena i dijece u zazidanom rudarskom oknu – nazvanom po svetoj Barbari u Hudoj jami, iscrpljena komunistička maštovitost u likvidaciji političkih protivnika, ovih dana dolazimo do novih uznemiravajućih spoznaja po širu slovensku i hrvatsku javnost.
Bunker pic.twitter.com/03eU3T73Ed
— Roman Leljak (@RomanLeljak) 30. rujna 2016.
Roman Leljak, slovenski istraživač arhiva i publicist ovih je dana u Mostaru, Gorici, na Širokom Brijegu, u Lubuškom, Čitluku, Livnu, Posušju i Tomislavgradu predstavio svoju knjigu “Huda jama” te je u sklopu predstavljanja knjige javnosti predočio video zapise nastale prilikom otkrivanja tajnih bunkera Udbe u Ajdovštini i Ljubljani. Nakon što je u prašnjavim kutijama Udbine arhinske građe u slovenskim državnim arhivima otkrio brojne vjerodostojne dokumente iz kojih je vidljivo tko je i na koji način likvidirao hrvatske političke emigrnte, dolazi i do zastrašujućih otkrića o postojanju tajnih bunkera i depoa slovenske tajne Službe državne sigurnosti.
Bunkeri su zasebne tajne prostorije površine oko 10 m2, izgrađene uglavnom u podrumima privatnih obiteljskih kuća. Mala ulazna vrata s otvorom od 80 x 60 cm vješto su zakrinkana prikladnim kućnim interijerom, pa će tako u otkrivenom podrumskom bunkeru u središtu Ljubljane ta ista vrata maskirati emajlirani umivaonik kojega se u javnoj prodaji moglo naći početkom 80-ih godina prošloga stoljeća. Oko umivaonika, po samom rubu jedva vidljivog metalnog okvira vrata, pravilno su postavljene zidne keramičke pločice. Ni po čemu se ne može primijetiti da se iza emajliranog umivaonika, postavljenog ispod pipe za vodu, nalazi ulaz u Udbino tajno skrovište.
Udba mu sadradila kuću i bunker
Današnji vlasnik ove kuće s bunkerom nije bio surdnik Udbe, ali je zato bio njegov pokojni sin koji je krajem 80-ih godina nastradao u prometnoj nesreći. Na samrti se povjerio ocu da je suradnik Udbe i da je po njihovom nalogu i s Udbinom izdašnom novčanom potporom od 211.132, 25 jugoslavenskih dinara sagradio kuću i u njome podrumski bunker.
Znatiželjni otac pokušao je otkriti tajni bunker, ali u tome nije uspio i pored toga što je razbijajući uklonio nekoliko keramičkih pločica oko samog umivaonika. Ali zato 25 godina poslije to polazi za rukom Romanu Leljaku koji pažljivim čitanjem tehničkih nacrta otkriva malu skrivenu rupicu između pločica u zidu te uz pomoć desetmilimetarskog odvijača i njegovim zaokretanjem ulijevo za 45 stupnjeva pokreće mehanizam brave koji i nakon tolikih godina savršeno funkcionira.
Zaprepašteni slovenski televizijski snimatelj i novinarka te vlasnik kuće s njevjericom gledaju kako slovenski istraživač s naporom milimetarski precizno pokreće betonsku stjenu zajedno sa skrivenim vratima. U jednom trenutku cijeli je taj prizor donekle podsjećao na misteriozni ulazak u tek otkrivenu starovjekovnu grobnicu egipatskog faraona Tutankhamona. Ovaj tajni Udbin bunker bio je potpuno prazan.
Za skrivanje ljudi i oružja
Prema pronađenoj arhivskoj dokumentaciji tajni Udbini bunkeri namijenjeni su za skrivanje ljudi, pohranu vatrenog naoružanja s kratkim i dugim cijevima, sredstava za tihu likvidaciju poput “olovka 1”, olovka 2”, “lula”, “štap”, i ”kišobran” s prigušivačem i tome slično. Osim toga bunkeri su bili opskrbljeni i obilnom količinom novca u gotovini.
Osim bunkera, Udba je imala na raspolaganju i depoe, s tom razlikom što su oni bili postavljeni u šumi i ukopani u zemlju s otvorom na dubini od pola metra. Oni su bili znatno manjeg prostornog kapaciteta i ne većeg od 1,5 m3. Prema prosudbi Romana Leljaka, slovenska je Udba na slovenskom državnom teritoriju imala na raspolaganju oko 300 ovakvih tajnih skrovišta. Ovo je bilo namjenjeno djelatnicima Udbe i njihovim suradnicima kako bi imali na dohvat ruke sve ono što im je trebalo u izvanrdnim situacijama, pa tako za provedbu specijalnih operacija praćenja i likvidacije političkih protivnika.
Ovome treba dodati i činjenicu da je “olovka”, kao srdstvo za tihu likvidaciju ljudi, u sebi imala tanku staklenu ampulu cijankalija i koja se koristiti u neposrdnom dodiru, a jednako takav trenutni smrtonosni učinak imala je i u balističkoj varijanti za ispucavanjem s male udaljenosti. “Lula” je u stvarnosti bila zamaskirani malokalibarski pištolj za likvidacije ljudi iz blizine, a na sličan je način funkcinirao “kišobran” s prigušivačem.
Što u SDP-u znaju o bunkerima
Prema javno dostupnim podacima, Udba je u razdoblju od 1946. do 1990. godine u inozemstvu usmrtila 69 pripadnika hrvatske političke emigracije te pokušala likvidirati veći broj političkih neistomišljenika. S obzirom na učestale cikluse hrvatskih građanskih i političkih pobuna protiv jugoslavenskog komunističkog režima nakon Drugoga svjetskog rata, realno je za pretpostaviti da je Udba i unutar jugoslavenskog državnog prostora također provodila likvidacije političkih neistomišljenika, što bi novootkriveni bunkeri i depoi mogli i potvrditi.
Ako se uzme u obzir da u Sloveniji ima nekoliko stotina tajnih bunkera i depoa, onda ih u Republici Hrvatskoj ima znatno više, pa s pravom postavljamo pitanje gdje se oni nalaze i pod čijim su nadzorom? Ako pak nisu postali državno, onda su bunkeri i depoi u Republici Hrvatskoj 1990. godine postali privatno vlasništvo zajedno s pripadajućom opremom. Prema raspoloživim informacijama na crnom tržištu susjednih država može se bez većih poteškoća doći i do “olovke” opremljene smrtonosnim cijankalijem. Ovdje se mogu i moraju postaviti i brojna druga, i ne samo za hrvatske državne vlasti, prilično neugodna pitanja. Zašto se u jugoslavenskoj komunističkoj oporuci 1990. godine nije našao popis Udbinih bunkera i depoa?
Kad će već jednom SDP ustanovama hrvatske države predati onu dokumentaciju koju već četvrt stoljeća protuzakonito skriva u vlastitim strogo čuvanim željeznim “kasama”? Zar i ovdje trebamo isticati činjenicu da je SDP pravni, imovinski i ideološki sljednik Saveza komunista odnosno Komunističke partije i da je upravo ta partija u legendarnoj kockici na obali rijeke Save u Zagrebu do 1990. donosila odluke i davala obvezujuće smjernice za rad Službe državne sigurnosti. Dakle, Udba nije mogla samostalno donositi odluke o likvidacijama političkih protivnika, pa i kod onih gdje se koriste sredstava za tihu likvidaciju skrivena u tajnim bunkerima i depoima, već je to radila na temelju političke odluke Komunističke partije odnosno Saveza komunista.
Revizija hrvatske povijesti
Premda je od formalnog sloma komunizma i ustoličenja demokracije na razvalinama urušene jugoslavenske države prošlo punih četvrt stoljeća, što je u civiliziranom svijetu sasvim pristojno vrijeme, potpuna kapitulacija nositelja te mračne i nehumanističke političke filozofije u Republici Hrvatskoj još se uvijek nije dogodila. Ideološki sljedbenici jugoslavenskog komunističkog totalitarizma, danas predvođeni njihovom djecom i unucima, tijekom ove postkomunističke tranzicije snažno zagovaraju povratak na staro.
Pri tome posve zanemaruju stečene vrijednosti europske civilizacije, pa tako i snažne osude jugoslavenskog komunističkog totalitarizma sadržane u Rezoluciji Vijeća Europe broj 1481. Zato se, uz ostalo, u izostanku hrvatske političke-pravosudne volje s punim prirodnim pravom supsidijarno javlja Hrvatsko nacionalno etičko sudište koje uz veliko odobravanje hrvatske javnosti etički osuđuje diktatora Josipa Broza Tita i zločinački jugoslavenski komunistički totalitarizam za djela genocida i drugih teških zločina počinjenih nad hrvatskim narodom.
Oružje za tihu likvidaciju
Iako je ova etička osuda obuhvatila prilično širok raspon jugoslavenskih komunističkih zločina, kako onih počinjenih tijekom Drugog svjetskog rata tako i onih počinjenih u mirnodopskom poraću, ipak ona objektivno nije bila u mogućnosti taksativno nabrojiti i opisati sve te silne partizansko-komunističke zločine, koji se ni po čemu ne razlikuju od onih koji su počinili fašisti. Upravo je zbog toga prijeko potrebna revizija hrvatske stogodišnje povijesti, jednako kao što će reviziju zatražiti i na njoj vlastitu odluku graditi svaki normalni čovjek prilikom vlasničkog preuzimanja firme ili bilo kakve nekretnine.
S obzirom na potencijalnu opasnost i ugrozu života i zdravlja ljudi, a koja prijeti zbog jako mogućeg nekontroliranog posjedovanja sredstava za tihu likvidaciju iz bunkera i depoa Udbe, hrvatska javnost očekuje opravdanu intervenciju nadležnih državnih tijela iz obavještajno-sigurnosne zajednice.
S ovom temom upućenu hrvatsku javnost podsjećamo na zakonsku obvezu prijave svega što bi moglo ukazivati na ugrozu života i zdravlja stanovništva.
Zdravko Vladanović/Foto:R. Leljak
