‘PRAVO na izbor’, kako to gordo zvuči. Ali samo u riječima. U stvarnosti to je nešto potpuno suprotno, preciznije odvratno. Takva igra riječi je jedna opaka zamka iza koje se de facto krije ritualno ubojstvo, prinošenje ljudske žrtve na oltaru sveopće društvene histerije izopačenog tumačenja prava žena.
Svaka žena ima pravo na izbor, ali ne tada, nego nekoliko mjeseci ranije kada donosi odluku hoće li s nekim muškarcem podijeliti svoju intimu. Nakon što je donijela odluku mora preuzeti odgovornost za sve moguće posljedice te odluke. Zato društvo mora čuvati mlade i nezrele od takvih kušnji, ali isto tako i one koje su ucijenjene ili se njihova volja silom lomi. Odrasla žena svjesna odgovornosti svoje odluke ne može tu odgovornost prebacivati na dijete u njenoj utrobi.
Kakva su to načela prema kojima malo ljudsko stvorenje životom plaća nepromišljenost ili nespretnost odraslih ljudi? Najviše pobačaj učine žene koje imaju dvoje djece, većina njih je u braku. Tu se postavlja pitanje i kakvi su to muškarci, muževi koji pristaju na takvu ženinu odluku ili je čak i nagovaraju.
Kakvi su to uopće muškarci koji saznaju da im djevojka, supruga ili ljubavnica ide ‘riješiti onaj problem’, a oni kao usranci čuče u nekoj svojoj zavjetrini i čekaju da im zazvoni mobitel s porukom ‘riješeno’?
Kakvo je to društvo koje dozvoljava žrtvovanje života jednog čovjeka za interese drugog? A što je s pravom tog malog djeteta čiji život postaje tek jedna stavka, jedan paragraf u važnosti ostvarenja nečega što se naziva ženskim pravima? Kakva su to ženska ili bilo kakva druga prava koja se ostvaruju pomoću nevine krvi malenih koji još nisu imali priliku ni zrak udahnuti?
Prema statistikama Zavoda za javno zdravstvo u Hrvatskoj se godišnje napravi oko tri tisuće pobačaja. Međutim, ta brojka bilježi samo prijavljene pobačaje. Stvarna je brojka možda i deset puta veća. Stoga je presudno pitanje kakva je to država koja dozvoljava takav masovni zločin, postojanje te kolektivne sramote, te grozote pustoši svijeta bez imalo ljudskosti? U demokratskim državama vlast izvire iz biračkog prava naroda. Znači da odgovornost za zakone te države snosi i narod.
Zamislite, zakon o pobačaju se formalno zove ‘Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece’. Koja je to dijabolična fraza.
Ta uhu ugodna formulacija o pravu na slobodu, zahvaljujući demokratskim načelima zapravo prenosi odgovornost za ubijanje tih malenih na cijeli kolektivitet, odnosno narod. To je jeziva zla kob na koju hrvatski narod ne smije pristati.
Marko Jurič/Foto:mamaibeba.net
