Hrvatski tjednik objavio da je Josip Ćelić pod izravnim nadzorom tajne službe Srbije

Oslobađajuća presuda zamjeniku ravnatelja policije Josipu Ćeliću, koji je vozio 111 km većom brzinom od dopuštene, razotkrila još veći skandal, Srpska sigurnosna služba BIA u vrhu je hrvatske vlasti, piše u novom broju Hrvatskog tjednika

PIŠE: Tomislav Jelić/ Hrvatski tjednik

Josip Ćečić donedavni zamjenik ravnatelja policije, pod izravnim je nadzorom Srpske bezbednosno-informativne agencije (BIA) i njezinih operativaca i kriminalaca Aleksandra Džombića i Zorana Popovića, piše Tomsilav Jelić.

Josipa Ćelića, bivšega zamjenika ravnatelja policije, sutkinja Prekršajnoga suda u Zadru Magda Troskot oslobodila je bilo kakve prekršajne odgovornosti u prekršajnoj prijavi koju je protiv njega podnijela Policijska uprava Zadar jer je prošle godine 12. ožujka u mjestu Briševu kod Zadra vozio 166 km/h, što je čak 111 km/h više od dopuštene brzine.

Sutkinja Troskot u obrazloženju oslobađajuće presude između ostaloga navodi: ‘U postupku je utvrđeno da je okrivljenik u vožnji automobila upravljao u obavljanju službene zadaće u vrijeme radnoga vremena u cilju otkrivanja predmeta pribavljenih počinjenjem kaznenog djela, a pri čemu je prekoračio ograničenje brzine. Stoga je sud primijenio odredbu zakona koja u tim slučajevima ne primjenjuje Zakon o sigurnosti prometa na cestama, a koja se odnose na prekoračenje brzine.’

Sutkinja Troskot očito se pozvala na članak 150 Zakona o sigurnosti prometa na cestama koji u cijelosti glasi:

‘Iznimno od odredbi članka 149. ovog Zakona, a vodeći računa o sigurnosti drugih sudionika u prometu, na vozila policije, vojne policije, sigurnosno-obavještajnih agencija i carine bez obzira imaju li ugrađene posebne uređaje za utvrđivanje prekršaja i davanje zvučnih i svjetlosnih signala u obavljanju službenih zadaća, ne primjenjuju se odredbe ovog Zakona o ograničenju brzine ( čl. 52-55 ), prelaženju iz trake u traku  (čl 75 stavak 1), o poštivanju prometnih znakova (čl 12 stavak 4) i o zaustavljanju i parkiranju (čl. 79.,80.,82,i 83) te zabrani upotrebe mobitela ( članak 196 stavak 3).’ 

Pokušali ga zaštititi u PU zadarskoj  

Kolokvijalno se to kaže da je bio na specijalnome zadatku i mediji uglavnom tako nazivaju takve aktivnosti. Sud može s toga dijela isključiti javnost pa se sutkinja Troskot poslužila tom mogućnosti da je isključila javnost s tog dijela suđenja. Oni kojima je do humora ili, pak, kojima je stalo da se ovaj slučaj razvodni i završi kao još jedan u nizu hrvatskih apsurda, kažu da je Čelić u specijalnoj posudi vozio coronavirus u zavod za javno zdravstvo u Zagrebu te da je zbog toga morao tako brzo voziti.

No šalu na stranu. S ovim predmetom se mogu šaliti samo oni koji su u medijima plaćeni da se ovo razvodni i brzo zaboravi.

Hrvatski je tjednik od svojega osnutka do današnjih dana otvarao i propitivao mnoge pojave i teme koje su od krucijalnoga nacionalnog interesa jer nam je nacionalni interes iznad svih drugih interesa. Stoga i ovom predmetu prilazimo vrlo analitički s ciljem da javnim osvjetljivanjem nekih predmeta ojačamo državni nacionalni sustav iznad kojega može biti samo dragi Bog.

Još jednom, zbog naših čitatelja u Domovini, a posebno u iseljeništvu, podsjećamo na najbitnije pojedinosti ovog slučaja.

Službeno policijsko vozilo sa specijalnom opremom za mjerenje brzine vozila u prometu 12. ožujka 2019. u mjestu Briševu pored Zadra zaustavlja privatno vozilo marke Audi. Vozaču dokazuju da je vozio 166 km/h, što je 111 km/h brže od dopuštene brzine. Policajci naprave zapisnik i vozač Josip Ćelić ga bez ikakvih primjedaba potpiše.

Cijeli slučaj čuči u ladici sve do 23. listopada prošle 2019.godine kada RTL TV u svojim informativnim emisijama pušta snimku kako zamjenik ravnatelja policije Josip Čelić vozi tri puta brže od dopuštenoga u Briševu pored Zadra. To je opravdano bila prvorazredna vijest nekoliko dana.

Kada je Plenkovićeva Vlada uvidjela da bi zbog toga mogla trpjeti ozbiljne probleme u javnosti zbog percepcije da zakoni u Hrvatskoj ne vrijede za sve isto, prišlo se smjeni zamjenika ravnatelja policije, ali tako da on sam podnese ostavku, kako to inače radi politički šljam u Hrvatskoj jer se ne usude napraviti smjene i suspenzije. Josip Ćelić podnio je, dakle, ostavku na dužnost zamjenika ravnatelja policije i tada se, gle čuda, nije pozivao na to da je bio na specijalnome zadatku, a o specijalnome zadatku ništa nije znao ni Nikola Milina, ravnatelj policije.

Na toj tiskovnoj konferenciji gdje se obznanilo da Ćelić podnosi ostavku hrabro se držao, inače uvijek grbavi, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović i izjavio:

‘Od prvoga dana od kada smo preuzeli odgovornost za ovaj sustav, rekli smo da ćemo uvijek stati iza policijskih službenika i njihova posla koji zakonito rade. Ovakvi se prekršaji ne mogu tolerirati i posljedice su jasne. To je način na koji vodimo sustav. Već sam nekoliko puta rekao da je MUP sustav koji vrlo brzo i konzekventno reagira kada su u pitanju bilo kakve nepravilnosti u njegovim redovima.Time se ne dovode u pitanje njihove profesionalne usluge i sposobnost. Oni su sami podnijeli ostavke i to je nešto što smo očekivali.’

 U MUP-u prijavili izgubili, našli ju novinari  

Na istoj tiskovnoj glavni ravnatelj policije Nikola Milina je rekao kako je nepobitno utvrđeno da je zamjenik ravnatelja počinio prometni prekršaj, da nije vršio pritisak da se predmet prekršajno ne goni. Ni riječi na toj tiskovnoj nije bilo da je Josip Ćelić bio na bilo kakvu specijalnom zadatku.

Nakon ostavke zamjenika ravnatelja policije uslijedila je osveta prema ljudima u sustavu koji žele da Hrvatska napokon postane pravna i pravedna država, gdje će zakoni za sve vrijediti jednako. Najprije unutarnja kontrola MUP-a utvrđuje kako je iz MUP-a iz Policijske uprave Zadar izišla sporna snimka.

Kao glavnoosumnjičenoga zadarska policija optužuje Dragana Števanju, suspendira ga i udaljuje s dužnosti i pokreće stegovni postupak zbog odavanja službene tajne. Metode kojima se služio Todor Živkov u Bugarskoj i Nicolae Ceausescu u Rumunjskoj! Ako je istina da je Dragan Števanja to dao javnosti, on bi trebao biti nacionalni heroj koji se bori za jednakost svih pred zakonom.

U ovaj se predmet uključio i Uskok. Utvrđeno je unutarnjim nadzorom u MUP-u da su u zadarskoj prometnoj policiji prijavu protiv Ćelića „zagubili“ sve dok RTL nije objavila snimku.

Naime, po rednim brojevima prekršajnih prijava utvrđeno je da su pokrenute prekršajne prijave protiv prekršitelja u prometu koje su učinjene nakon 12 ožujka 2019., a da je prijava protiv Ćelića bila na „čekanju“. Tek kada je afera objavljena, Luzari Kulaš žurno je pokrenuo prekršajni postupak protiv Josipa Ćelića. Protiv Luzari Kulaša i Ivice Rumore Uskok je otvorio istragu.

No koliko god je invalidno ravnateljstvo policije, riječ je ipak o velikome sustavu koji po matematičkoj vjerojatnosti mora imati časne i odgovorne ljude koji ipak javnosti dostave dokaze o nečasnim ljudima i radnjama u samoj policiji. Nakon podizanja prekršajne prijave na red dolazi već opjevano hrvatsko pravosuđe koje mnogi opravdano zovu krivosuđe. Prekršajna sutkinja po tko zna čijim naputcima i tko zna uz koje uvjete donosi oslobađajuću presudu gdje zamjenika ravnatelja policije Josipa Čelića oslobađa bilo kakve odgovornosti.

Zbog takvih presuda hrvatska mladost gubi bilo kakvu vjeru u hrvatsku državu, a ponajviše zbog takvih presuda i nejednakosti pred zakonom ubilo se već preko tri i pol tisuće hrvatskih branitelja, a i oni preostali počinju sumnjati da smo u rat išli uzalud i da ovakva Hrvatska nije vrijedna bilo kakve njihove daljnje žrtve.

Pa što se to, za Boga miloga, događa s institucijama hrvatske države i najistaknutijim dužnosnicima koji nijemo i nemoćno promatraju ovakve pojave koje uništavaju nacionalno biće i državu brže od bilo kojega karcinoma koji ubija tijelo? To je razlog zašto smo si dali truda ući detaljnije u ovaj slučaj. Svjesni svih mogućih neugodnosti i poteškoća na koje ćemo naići kao medij i pojedinačno.

Ako detaljno analiziramo članak 150. Zakona o sigurnosti na cestama na koji se sutkinja Troskot očito poziva, onda nam jasno i nedvojbeno stoji da su od spomenutoga zakona izuzeta vozila MUP-a, obavještajnih agencija, vojne policije i carine. Josip Ćelić vozio je svoj osobni automobil, a ne vozilo MUP-a.

MUP RH, naravno, kao i u ostalim državama ima svoja prikrivena vozila (prikriveno vlasništvo) za specijalne zadaće i takva su vozila u posebnoj evidenciji. Je li vozilo kojim je upravljao Josip Čelić samo njegovo osobno vlasništvo ili i prikriveno vlasništvo MUP-a, do toga podatka nismo uspjeli doći.

MUP ima na desetke specijalnih i skupocjenih automobila i prema pravilniku zamjenik ravnatelja policije može uzeti bilo koje od tih vozila. Ne postoji nikakva zakonita mogućnost da je Josip Ćelić mogao sa svojim osobnim automobilom biti na specijalnom zadatku jer se u specijalne zadatke može ići samo s vozilima MUP-a. Drugo, nema ni teoretske mogućnosti da ravnatelj policije ili MUP ne znaju za specijalni zadatak i to privatnim autom.

Treće, zamjenik ravnatelja policije ne ide u specijalne zadatke jer je javno izložena osoba poznata s TV ekrana. U specijalne zadatke idu tek ljudi trećega ranga, po hijerarhiji ispod zamjenika ravnatelja policije, i organizira ih načelnik te službe, s tim da čak ni on ne ide u specijalne zadatke. Na tajne zadatke idu operativci koji su specijalno obučeni i koji imaju posebne legende (identitet).

Po našemu mišljenju i na temelju spoznaja koje smo prikupili, Prekršajni sud nije mogao primijeniti taj institut zakona jer je u ovomu slučaju neprimjenjiv. Zanimljivo je da se na oslobađajuću presudu policija nije žalila. U MUP-u se priča kako je Ćelić od ravnatelja policije Nikole Miline prije ostavke tražio da ga ravnateljstvo brani da je bio na specijalnom zadatku, ali da je ravnatelj to odbio. Ta se afera prije ostavke vrtjela desetak dana i da je bilo riječi o specijalnom zadatku, onda smo sigurni da bi i ministar i ravnatelj svojega zamjenika branili. Oni su očito sve temeljito istražili i zato su na tiskovnoj konferenciji kada se podnosila ostavka bili rezolutni.

No dan nakon presude sutkinje Troskot ravnatelj policije Nikola Milina i ministar Božinović izgledali su poput pokislih kokica, oborena nosa, bez ijedne suvisle riječi osim mrmljanja da oni nisu morali znati za famozni specijalni zadatak.

Bilo je otužno gledati taj dvojac kako bijedno i jadno klecaju nemoćni pred apsurdima ovoga slučaja. Naravno da obične ljude lovi strah i razmišljaju: kada su oni nemoćni, a što mi tek možemo. Nacija upada u apatiju, a miševi kolo vode.

Slučaj Grubori mrlja u Ćelićevoj karijeri 

U ovome slučaju glavni miš je Josip Ćelić i želimo javnosti podastrijeti sve što smo o njemu doznali, bilo da je javno dostupno, bilo iz naših izvora iz MUP-a. Nakon što javnosti podastremo svoja saznanja, zatražit ćemo od nadležnih institucija da te spoznaje provjere i postupe po zakonu ako su točne. Svi koji žele znati više nego što će biti u našem tekstu, neka odu na dragi Google i istraže Josipa Ćelića.

Imat će noći i noći što čitati i pitati se je li moguće da takav čovjek bude visokopozicionirani čovjek u hrvatskoj policiji. Nije nam namjera mjeriti njegovo bogatstvo i kako ga je stekao, ali slovi kao najbogatiji hrvatski policajac s 12 iznimno skupocjenih i ekskluzivnih nekretnina.

Josip Ćelić završio je Visoku policijsku školu i Prometni fakultet. Njegovi poznanici iz toga vremena kažu da se tada najčešće družio s Aleksandrom Džombićem iz Slatine i Zoranom Popovićem iz Donjega Lapca na policijskoj akademiji. Kada je počeo Domovinski rat i Džombić i Popović otišli su za Srbiju. I jedan i drugi bili su pripadnici Arkanovih crvenih beretki i sudjelovali su u agresiji na Hrvatsku.

Ono što neupitno ostaje kao najveća mrlja u biografiji Josipa Ćelića, a prema svjedočenju njegovih nadređenih i prema dokumentaciji iz istrage, jest slučaj Grubori. Riječ je doista o jednom izuzetno nečasnom činu kada je skupina neodgovornih ljudi pod njegovim zapovjedništvom tri tjedna nakon završetka operacije Oluja u selu Grubori ubila nekoliko staraca srpske nacionalnosti. Očevid je tada manjkavo napravljen i do današnjih dana to je uistinu tamna mrlja hrvatske policije.

No nitko ne dvoji da je tom skupinom zapovijedao upravo Josip Ćelić.

Postoje li živi svjedoci sa srpske strane, teško je reći, ali slučaj Grubori mogao bi biti nulta točka kada duboka srpska država i njihove obavještajne agencije pod svoje stavljaju Josipa Ćelića. Čelić u svojoj biografiji policajca ima niz vrlo utemeljenih optužaba koje se mogu podvesti pod suradnju s krim-miljeom i tu treba tražiti dokaze o njegovu materijalnom bogatstvu.

No za hrvatsku naciju i državu kudikamo su opasnije optužbe da je on u službi agenata srpske Bezbednosno informativne agencije BIA. Naime, i Aleksandar Džombić i Zoran Popović osim krim-dosjea su i suradnici BIA-e.

I Plenkovića doveli na ugovaranje posla s Kinezima koji je propao

Prema već javno dostupnim informacijama, a i prema našim usmenim spoznajama, Josip Ćelić je vozilom MUP-a 2004. na graničnome prijelazu Bajakovo dočekao Aleksandra Džombića svojega kolegu s policijske akademije koji je pobjegao početkom rata i doveo ga u svoju vilu u Gračanima te mu pomogao u dobivanju hrvatskoga državljanstva i prijavi prebivališta.

Aleksandar Džombić je, prema tim istim javno dostupnim medijima, uz pomoć Josipa Ćelića prevario karlovačkog poduzetnika Vladimira Severa koji je imao probleme s krim-policijom, ali i projekt izgradnje parka vjetroelektrana. Čelić mu je obećao rješavanje problema u krim-policiji, ali da s njim u projekt vjetroelektrana uđe i Aleksandar Džombić.

Poslije su Vladimira Severa prevarili, a Džombić je sam htio ući u posao s Kinezima. Taj poduzetnički pothvat javno je promoviran kao posao desetljeća s Kinezima koji je treba biti investicija od oko 500 milijuna eura. Na ugovaranju toga posla bio je i premijer Andrej Plenković.

Epilog toga je da su Kinezi odustali kada su doznali pravo stanje projekta koje vrvi sudskim tužbama u tom sporu. SOA, aljkava kakva već jest, nije premijera Plenkovića upozorila da je riječ o krim-svijetu i Hrvatska je na crnoj listi za investicije iz Kine jer je riječ o kineskoj tvrtki kojoj je vlasnik država Kina.

Aleksandar Džombić pobjegao je ili u Srbiju ili u Republiku Srpsku. (Nije riječ o srpskom političaru iz BiH, nego o kriminalcu iz Srbije.)

Drugi Ćelićev kolega s policijske akademije prije rata Zoran Popović prije dvije godine pao je u ruke policije u Rijeci s narkodilerima, s čak 31 kg kokaina zajedno s Dragoljubom Lazarevićem iz Beograda, Giannijem Hrustićem iz Sarajeva i Vehbijom Čizmićem iz Banje Luke. Brat Zorana Popovića Goran Popović ubijen je 2014. godine u Boliviji u narko obračunu.

Zorana Popovića je Republika Srbija izručila Hrvatskoj na temelju tjeralice iz jednoga pravosudnog predmeta iz Gospića. Nakon pritvaranja u Rijeci njegov je odvjetnik podnio žalbu da je neosnovano uhićen i izručen samo zbog predmeta iz Gospića.Tada je nastao Lex Popović jer je tada Vrhovni sud dao za pravo njegovu odvjetniku, a vijeće riječkoga Županijskog suda pustilo ga je iz pritvora nakon dvadesetak dana. Pobjegao je u Srbiju i Srbija ga je poslije odbila izručiti.

Njegova moć izvire iz Lučkoga

Gdje Josip Ćelić crpi svoju moć? Kao bivši zapovjednik ATJ Lučko očito je dobro iskadrovirao tko će u Lučkom voditi glavnu riječ. Sadašnji zapovjednik Mate Bilobrk ima vrlo kontroverznu biografiju, počevši od onoga sramnog obračuna u narodnjačkom klubu Fontana gdje se po mnogima obračunavalo tko će biti gazda u redarenju u noćnim klubovima, pa preko one čuvene kockarnice iz Sheratona kada je famozni Turčin odustao od investicije jer je bio prisiljen otići i imao pratnju od momaka iz Lučkoga, kada se Bilobrku tresao stolac pa je stigla zaštita iz HDZ-ovih krimogenih struktura.

Najnovije reketarenje zaprešićkoga poduzetnika uz asistenciju momaka iz Lučkoga, koji su završili u pritvoru, dovoljan je razlog da se žurno sastane saborski odbor za nacionalnu sigurnost i na zatvorenoj sjednici utvrdi u slučaju Ćelić i njegovoj oslobađajućoj presudi je li Hrvatska pod razornim djelovanjem krim-miljea uz asistenciju agenata srpske BIA-e ili je to izolirani slučaj.

Želi li BIA ponovo Ćelića vratiti u ravnateljstvo policije ili će ga možda ponovno staviti na čelo ATJ Lučkog? Postaje li ATJ Lučko nešto slično kao što je JSO (Jedinica za specijalne operacije) bila u Srbiji za vrijeme Miloševića, toliko ojačala da više nije imala nikakvu demokratsku kontrolu, pa su njihovi pripadnici ubili srpskoga premijera Đinđića.

U MUP-u se sprdaju s ministrom Božinovićem kako su ga neki donedavno pozdravljali Dobro jutro, gospodine ministre, a nakon što je upao u škare, ti ga isti pozdravljaju Bok, Davore, gdje si, šta ima? Ono pokislo lice s tiskovne kada se izmotavao kako je moguće da ministar nije znao da je zamjenik ravnatelja bio na specijalnom zadatku, najbolje svjedoči koliko je čovjek u škarama ili možda dio sustava BIA-e, što je još pogubnije.

Sve demokratske države, koje nisu pod kontrolom svoje mafije ili mafije druge države, svoje specijalne policijske snage najprije dobro plate da bi izbjegli da se oni bave redarenjem u noćnim klubovima, reketarenjem, žmirenjem na šverc narkotika u noćnim klubovima… Zatim ih dobro obuče i organizacijski su na nižoj razini upravo zbog višestrukih kontrola unutar sustava, a i daleko od utjecaja politike. U Hrvatskoj se razmišlja i radi na tomu da se spoje specijalna i interventna policija, što bi bilo pogubno za rezultate policije.

U Lučkome razmišljaju da zapovjednik Lučkoga bude po dužnosti pomoćnik zapovjednika glavnog ravnatelja, čime bi postao politički čimbenik, što je totalna politizacija policije.

Crna Gora bolje se štiti od srpskih upada od Hrvatske  

Nema nikakve dvojbe da bi ministar unutarnjih poslova Davor Božinović nakon ovoga skandala trebao dati ostavku. Je li realno od njega to očekivati? Nije jer je riječ o kamenome birokratu koji već 29 godina služi gospodarima za uglavnom žbirne posliće.

Njegov šef Andrej Plenković zbog toga ga je i postavio da mu bude desna ruka i žbirni leksikon za unutarstranačke izbore. Hoće li oporba prikupiti potpise za njegov opoziv, da barem za saborskom govornicom raspravi o ovim predmetima i najvažnijoj temi – o tomu jesmo li doista pod strašnom ugrozom srpske BIA-e? Nismo optimisti, ali bi nas ugodno iznenadili.

Mala Crna Gora dijagnosticirala je čime ju velikosrpska politika okupira. Preko Srpske pravoslavne crkve. Zato su donijeli Zakon o vjerskim zajednicama koji prihvaćaju sve vjerske zajednice u Crnoj Gori osim Srpske pravoslavne crkve koja se digla na zadnje noge i balvan revolucijom želi imati pod kontrolom malobrojne Crnogorce baš preko Srpske pravoslavne crkve.

Hrvatska nije bila kadra napraviti temeljiti obračun s komunističkim sustavom vrjednota, ponajviše zbog toga što se tome protivio HDZ, a u njemu najviše ljudi čiji su golemi KOS-ovi i udbaški dosjei u beogradskim ladicama.Ondje gdje su stali njihovi očevi, nastavila su njihova djeca.

Zbog toga u Hrvatskoj i postoje ovakvi apsurdi koje ni jedan zdrav razum ne može prihvatiti kao normalno i zdravo.

Na informacije objavljene u Hrvatskom tjedniku poslali smo upit MUP-u i kad dobijemo odgovor objavit ćemo ga,