Hrvatskom i danas vladaju partizanski sinovi, samo je Vesna Pusić kći ustaškog časnika

Danas u Hrvatskoj, prema službenim podacima, ima 43.557 partizanskih umirovljenika, 16.125 bivših milicajaca i udbaša, 1.540 bivših pripadnika JNA te 382 ostala komunistička funkcionera. Čak 11.130 korisnika mirovina mlađe je od 85 godina, što znači da su na kraju Drugoga svjetskog rata imali manje od 18 godina. Nevjerojatan je podatak da najmlađi korisnik “boračke penzije” ima samo 71 godinu, što znači da je na kraju Drugog svjetskog rata imao tri godine.

Kad se bivši predsjednik Ivo Josipović javno pohvalio da je “sin partizana” partizanski sinovi i unuci počeli su nicati kao gljive poslije kiše. Broj partizanskih mirovina, biloškom logikom, trebao bi se smanjivati, a on se povećava.

Vesna Pusić je javno lagala da joj je otac bio antifašist. Istraživačima njene biografije nije promaklo da u životopisu njenoga oca dr. Eugena Pusića nedostaje razdoblje od 1939. do 1945.  Zavirili su arhiv i ustanovili da je za vrijeme NDH bio aktivni član ustaške vlasti. I to ne obični, nego stožerni član u vlasti Ante Pavelića. Dr. Eugen Pusić je 18. travnja 1941., samo tri dana po Pavelićevu dolasku u Zagreb, dao prisegu NDH u Popunidbenom zapovjedništvu u Zagrebu.

Radio je kao sudac  u Pavelićevoj vojsci, nekoliko puta je nagrađen za svoj rad, a zadnje unapređenje imao je kao samo deset dana prije sloma Pavelićevog režima. Naime 27. travnja 1945. unaprijeđen je u izvjestitelja Pobočništva Glavnog stožera HOS-a.

Kći Pavelićeva časnika u  izraleskom Knessetu

Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić jako se naljutila na Večernji list kad je otkrio prešućenu biografiju akademika Pusića. Kazala je da pokušaj posthumnog vrijeđanja njenog oca “smatra sramotom monumentalnih razmjera”. Navela je da je njen otac bio partizanski ilegalac i da je cijelo vrijeme rata surađivao s partizanima. Pred kraj rata, nakon uhićenja i torture nad jednom partizanskom ilegalnom ćelijom u Zagrebu, ustaše su ga otkrile kao krticu u svojim redovima. Pusiću je to na vrijeme dojavljeno pa je uspio pobjeći i skloniti se. Skrivao se u Zagrebu do kraja rata. Partizani su ga po ulasku u Zagreb uhitili, a od pogubljenja ga je spasio general Ivan Rukavina kome je, kaže Vesna Pusić, “bio poznat njegov ilegalni rad”.

Da ga je spasio general Rukavina, to vjerujem, ali dokumenti o unapređenju samo tjedan dana prije sloma NDH, kad je i Pavelić već imao spakirane kofere za bijeg, svjedoče da je Pusić bio još uvijek aktivan i da se nije skrivao kao partizanski ilegalac. Kad bi čak i to bilo točno, skrivao bi se opet kod svojih, pa ga ne bi hapsili po ulasku u Zagreb. Znali bi tko je i na čijoj je strani, Rukavina ga ne bi morao spašavati.

Biografija oca Vesne Pusić ni u kom slučaju ne bi trebala uticati na njen rad kao ministrice vanjskih poslova. Čak i kad je pratila Ivu Josipovića u izraelski Knesset gdje je on ponosno kazao da “sin Titova partizana”. Samo što ona nije mogla ponoviti Josipovićevu rečenicu. Mogla je kazati da je kći “Pavelićeva časnika”.  Ili, možda, nisam u pravu glede tvrdnje da biografija njenoga oca nema utjecaja na njen politički rad. Uopće ne sumnjam da je izraelska tajna služba Mossad izvijestila svoju Vladu da u pratnji Ive Josipovića, “sina Titova partizana” dolazi i “kći Pavelićeva časnika”.

Turci su Milanovićeva pretka prozvali Konjokradica”

Preci Zorana Milanovića podrijetlom su iz Rame u Bosni i Hercegovini, ali su se u 17. stoljeću doselili isprva u okolicu Livna, a nakon kraćeg boravka u Livnu 1687. preselili su u Glavice pokraj Sinja.  Livno je tad bilo u sastavu Turske carevine, a Sinj pod vlašću Mlečana. Godinu dana ranije Turci su protjerani iz Cetinske krajine.  Bitke za prevlast  na tom graničnom području vođene su do 1715. kad su Turci potučeni do nogu i zauvijek otjerani s područja Sinja, a u čast te pobjede nad Turcima trči se Sinjska alka.

Za jednog od predaka Zorana Milanovića veže se zanimljiva priča koja objašnjava zašto im je Livno bila usputna stanica. Naime, u požutjelim samostanskim knjigama župe Gorica zapisano je da je Milanović Turcima ukrao šest konja i prebjegao u Cetinsku krajinu. Turci su Milanovića prozvali “konjokradica”, raspisali nagradu za njegovu glavu. Bilo je to vrijeme kad je konj vrijedio, ne  kao John Deereov traktor, ne kao “A6” ili  “Genscher”, nego kao ona velika Scania R 500.

Iako su ga Turci prozvali “konjokradica”, nesumnjivo je riječ o junačkom činu.

Milanovićevo krsno ime je Marijan

Milanovićev djed Ante bio je poznati partizan i komunist iz Glavica, a otac Stipe u vrijeme komunizma bio je moćan partijski dužnosnik. Redovito se spominje da je bio šef kabineta Mike Tripala i prijatelj Stipe Mesića.

Zoran Milanović rođen je 1966. u Zagrebu. Majka Gina (Đurđica) Milanović  bila je nastavnica engleskog i njemačkog jezika, a otac Stipe ekonomist. Obitelj je do 1970. živjela je na Knežiji nakon čega su dobili novi stan i preselili se na Trnje, u četvrt u kojoj su živjeli brojni oficiri JNA, komunistički dužnosnici i društveni radnici. Baka Zorana Milanovića Marija Matasić tajno ga je, bez znanja njegovih roditelja, krstila u crkvi Sv. Petra i Pavla. Krsno mu je ime Marijan.

Vrlo su zanimljivi, iako iznimno rijetki, javni istupi Stipe Milanovića, oca aktualnog premijera. Dao je tek dva intervjua. Prvi je objavljen u ugaslom tjedniku Nacional 1997. , a drugi u Večernjem listu. Prvi je objavljen kad Zoran postao šef  tada oporbenog SDP-a, a drugi je iznuđen i zapravo je reakcija na optužbe koje je njegov račun, gostujući u emisiji Nedjeljom u 2, uputio Tomislav Josić, da je bio jugoslavenski ambasador u Parizu kad je ubijen Bruno Bušić.

Tu optužbu lako je bilo osporiti jer Milanović nikad nije bio u diplomaciji. Diplomatsku putovnicu nije mu uspio ishoditi ni Stipe Mesić koji ga je početkom 90-ih predložio za veleposlanika u Ukrajini. Učlanio se u HDZ, postao pomoćnik ministra kulture Vlatka Pavletića, ali Ukrajinu nije vidio jer nije bio barakaš.

Ipak, prošao u Privrednu banku kod Marina Katičića. Iz Privredne banke u mirovinu, a od otpremnine je “skućio” oba sina: “Iskoristio sam zakonske mogućnosti. Od otpremnine smo mlađem sinu riješili stambeno pitanje, a Zoranu zajedno sa supruginom obitelji isto pomogli kad je kupio stan.”

Otpremnina u kojom se može kupiti stan, i pomoći drugom sinu da ga kupi, zakonski je  bila legalna, ali za manje od pet godina rada moralno vrlo upitna.

M. Marković/foto:arhiv