Hrvoje Klasić nahvalio film “Dara iz Jasenovca”, reagirao psihijatar Vukušić

“Film ‘Dara iz Jasenovca‘ nije protuhrvatski i dobar je kao film”, kaže povjesničar Hrvoje Klasić u svojoj novoj kolumni.

“Odgledao sam film o kojem se mjesecima naširoko priča, a koji je do prije koji dan pogledala tek nekolicina ljudi. O filmu su svi imali svoje unaprijed izgrađeno mišljenje, svi su znali što će im se u njemu svidjeti, odnosno što će u njemu biti problematično. Od filmski ispričane priče koju su čekale generacije do propagandističkog i nacionalističkog projekta, u tom su se rasponu kretale ocjene filma “Dara iz Jasenovca”.

Na stav ili bolje rečeno preduvjerenje sigurno su utjecale i negativne kritike uglednih američkih filmskih kritičara, kao i brojne potpuno nepotrebne, patetične i ispolitizirane izjave redatelja i scenaristice filma. Sve navedeno je sigurno nanijelo štetu filmu. Nažalost, neopravdano. Jer film je dobar.

U centru priče je djevojčica Dara koju u ljeto 1942. ustaše s obitelji dovode u logor Jasenovac, isključivo zato što su bili Srbi. Surova i mučna svakodnevica logorskog “života” oslikana je bjesomučnim iživljavanjem čuvara i zapovjednika nad nedužnim ljudima, ali i požrtvovnošću desetogodišnje djevojčice koja nakon gubitka roditelja mora preuzeti brigu nad svojim dvogodišnjim bratom.

Film je težak, izaziva tjeskobu, strah i gnušanje, čime tek daje naslutiti svakodnevnu atmosferu boravka u ovom konclogoru na Savi. Siguran sam da će film samo one, od razuma i emocija lišene, nacionaliste i psihopate ostaviti ravnodušnima, piše Klasić u tekstu na portalu net.hr.

Njegov stav komentirao je psihijatar dr. Herman Vukušić

“Volio bih uvaženom profesoru objasniti što znače metode “subliminalnog uvjeravanja” i kako autori filma nisu svoj uradak kandidirali za Oscara samo zbog slave i priznanja, već i što veće promidžbe i međunarodne gledanosti filma, odnosno širenja skrivenih poruka ovog gnjusnog celuloidnog uratka.

A te su poruke naravno one po kojoj su skoro svi Hrvati za vrijeme II svjetskog rata bili zločinci, pri čemu su imali nesebičnu potporu katoličke crkve, te nije čudo da su 1995. nevin srpski narod na traktorima potjerali sa vjekovnih ognjišta.

Nevjerojatno je da ovakovu intenciju filma jednim dijelom priznaje i sam Klasić kada kaže kako “važnu ulogu u logorskom sustavu autori filma daju časnim sestrama kojih tamo u stvarnosti nije bilo”, te da se “stalnim inzistiranjem na usporedbama stradanja srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu sa stradanjima Srba na Kosovu i nakon “Oluje” filmu nanosi velika šteta”.

No, u konačnici, Klasićeva je konačna ocjena sljedeća: “Dara iz Jasenovca” je film koji je trebalo snimiti i koji bi trebalo pogledati.

Profesoru Klasiću sam i prije želio odgovoriti na neke njegove kolumne, ali dotični na njih ne dopušta komentare, već koristi portale i vezane društvene mreže isključivo kao razglase svojih ideja i razmišljanja.

Po meni to nešto govori o jačini argumenata nekih umotvorina cijenjenog gospodina profesora, recimo poput ove zadnje”, piše Vukušić.

Megy M. /Foto: IMBd