Ovih, već dovoljno teških dana, sve nas kojima je Hrvatska na srcu teško je pogodila vijest da odgađamo (odustajemo?) od kupnje borbenih lovaca za HRZ, što znači i konačno gašenje perjanice jedne nekad ubojite vojne sile (zapravo bilo koje vojske).
PIŠE: Felix Trog/Foto:MORH / Tomislav Brandt
Onaj tko je 95. gledao napade naših MIG-ova na postrojenja tzv. vojske Krajine, ili rasturanje njihove obrane prema Glamoču od strane naših MI24 „Hind“, (obrane koju nisu uspijevali slomiti ni 4. ni 7. g.br., ni specijalne postrojbe, ni silna artiljerija koju smo koristili) i paniku koju su izazivali kad bi ih samo uočili dalekozorima, ili onaj tko je bio na hodočašću naše vojske u Lourdes 1996.g. i doživio ovacije svih vojski svijeta „slavnoj, pobjedničkoj Hrvatskoj vojsci“, kako nas je najavio službeni spiker, taj zna o čemu govorim.
No vojske sad srozane na nivo dobrovoljne vatrogasne udruge (čast DVD-ima, da se ne uvrijede).
Vijest upravo tragična po posljedicama koje će proizvesti objavljena je onako „usput“, a zahtijevala je barem jednu konferenciju za medije svih odgovornih, najmanje predsjednika vlade, predsjednika države, ministra obrane, zapovjednika HRZ-a i načelnika stožera OS.
I ostavke. Barem dvije.
Nismo mi glupi da ne shvaćamo trenutnu situaciju i da se sad ne može trošiti ni na što drugo osim sredstava za život i liječenje.
Ali nismo ni toliko glupi da nam nije jasno da su se mogli nastaviti razgovori o dugoročnom projektu koji u najoptimističnijoj varijanti ne bi bio ostvaren za tri godine. Nisu glupi ni potencijalni dobavljači da se s njima nije moglo dogovarati i dugoročnije plaćanje nego što se inače prakticira, a sigurno bi se našli i neki drugi načini osim novca, barem dijelom. (U svakom slučaju, prva rata ne bi išla za oko 3 godine.)
I ne zaboravimo, u opisu posla naša strana je potencirala i tzv. offset-program, kako god se zvao, ali u biti nam je trebao donijeti nove tehnologije, tvornice, znanja, radna mjesta… Sad naravno odustajemo i od toga.
Skoro da se ponavlja scenarij s imunološkim zavodom: nema uvjeta, ne možemo osigurati sredstva, najjednostavnije je ukinuti ga (pogotovo što su odgovorni pojedinci primali značajne „poticaje“ zainteresiranih u cijeloj priči, pa nam sad oni prodaju uvozne krvne pripravke, interferone, cjepiva,… koji su 10 puta lošiji od onih koje smo imali i naravno isto toliko skuplji). Sada plačemo za imunološkim, a ne daj Bože da dođemo u situaciju za koju godinu da zaplačemo za ratnim zrakoplovstvom.
I tu uopće ne mislim na silne pare (godišnje, više nego što bi nas došla rata za naše avione) koje ćemo plaćati Mađarima i Talijanima za zaštitu našeg neba.
(A kakvi su Talijani ne treba ni pričati, to zna cijeli svijet! S njima je i NATO slabiji, nikako jači, osim po brojkama. Kao primjer, u Zaljevskom ratu, jedini avioni koji su se vratili neobavljena posla bili su talijanski: jedni nisu uspjeli primiti gorivo u zraku a drugi nisu pronašli ciljeve! I ONI će nas čuvati? Sreća pa vide našu obalu čim se malo dignu, inače bi se vjerojatno izgubili.)
Pa onda o čemu je ovdje riječ i zašto to činimo?
Odluka je objavljena sad jer je procijenjeno da je pogodan trenutak, ali donesena je davno, kad su nam „saveznici“ rekli da nam ratno zrakoplovstvo ne treba. I ne samo da su rekli već nas opstruiraju u pokušajima da se tome odupremo, kao u priči oko izraelskih „Baraka“.
Kad bismo mi i bili glupi i nesposobni kako je na koncu ispalo, Izraelci nisu, sasvim sigurno. A nisu ni sitni šverceri ni kokošari. Siguran sam da isprva nije uopće bio problem prodaja navedenih aviona i da je postojala i ona famozna dozvola SAD-a.
Ali dozvola za goli avion! Kad su shvatili da nam Izraelci s avionom prodaju i najmodernije radare i elektroniku koji u stvari i čine bitnu razliku među avionima, pa još i rakete svih dometa, e tu je ispao problem.
Gospodo draga, naši „strateški saveznici“ nama ne dopuštaju da imamo nešto takvo!
Zašto, padaju mi na um barem dva dobra razloga.
Jedan je čisto objektivan: najmoderniju tehniku se mora čuvati kao oči u glavi da ne dođe u posjed nepoželjnih zemalja. A zemlja čije obavještajne službe ne postoje, odnosno postoje ali umjesto brige o nacionalnim interesima i tajnama vode stranačke ratove, diskreditiraju suparnike i prisluškuju tajnice, te zemlja za koju ne znaš hoće li s promjenom vlade otvoriti državne arhive da ih češlja tko stigne, tko će joj vjerovati? Ja prvi ne bih.
Drugi bi razlog bio taj da SAD mjesto strateškog partnera na Balkanu zapravo čuva za Srbiju i dok se oni ne udobrovolje ne smije ih se ničim ljutiti ni izazivati reakciju.
Oba razloga nimalo pohvalna po nas, drugi zapravo katastrofalan, ali i razumljiv u bilo kojem pogledu: političkom, vojnom, ekonomskom…, a bit će nam još katastrofalniji ako ih pridobiju pa ćemo onda i Srbima plaćati za nadzor nad Slavonijom!
Zato nam od silnih donacija nisu donirali ništa osim nabildanih traktora za tramakavanje po pustinjama da možemo slati vojnike u njihove ratove. Vozila Humwee nam trunu po vojnim depoima, a tako će biti i sa najavljenim Bradley-ima, koje u stvari nitko nikad nije spomenuo da bi nam možda trebali pored Patrija koje sami proizvodimo, ali ih još nismo naoružali kako treba. No takvi će biti i Bradley-i. U poplavu smeća kojim nas darežljivo obasipaju skoro da možemo ubrojiti i one zujalice zvučnog imena Kiowa warrior.
OK, to su zgodni mali helikopterčići za izviđanje, ali nimalo ozbiljni ratni strojevi. Sada, valjda da nas malo umire, najavljen je i Black Hawk, pravi helikopter ali ni blizu rasni, borbeni, a nije nam ni nešto napet. A znate kad ćemo dobiti Apache? Pa u paketu sa borbenim lovcima, tj. NIKAD! Nebitno, bilo kao donaciju ili za pare.
E jasni su nama Ameri i njihovo razmišljanje, ali nam nisu jasni naši iz Ministarstva obrane. Je li itko ikad tamo bio zadužen za planiranje, procjenu potrebnih sredstava i njihovu nabavu? Po rezultatima se čini da nije. Zapravo, po rezultatima, Ministarstvo obrane možemo mirne duše preimenovati u ministarstvo razoružanja! I umjesto cijelog Ministarstva osnovati jedan špediterski ured za zaprimanje donacija i njihov prijevoz do najbliže slobodne ledine.
Da je postojao barem jedan normalan čovjek da kaže „prijateljima“: gospodo hvala, vraćamo vam vašu gvožđuriju, a idemo se dogovoriti o onome što nama treba. Jer jedino zaista vrijedno što smo dobili bile su panzer-haubice od Nijemaca.
Sve do sad smo se nadali, prvenstveno zbog uspjeha koje je postigao kao vođa legendarne ratne 4. g. br., da je Krstičević taj čovjek. Na žalost, prevarili smo se. Krstičević jest bio formalni zapovjednik, ali vođa je bio pok. general A. Matijaš – „Pauk“ ili „ćaća“ kako su ga zvali pripadnici brigade između sebe.
Da je on bio ministar do sad bismo imali 2 eskadrile lovaca i jednu helikoptera, onih „pravih“. Pa američkih ili ruskih, nebitno, s ovim zadnjim smo pobijedili i u ratu.
