Sasvim je jasno da SAD i njihovi saveznici ne mogu dobiti rat u Afganistanu, tom groblju imperija, ali nitko ne zna kako se nakon propasti iluzije trijumfa povući sačuvanog obraza. Teško i nikako. Što se naših hrvatskih prilika tiče nedavni odlazak još jednog hrvatskog kontingenta za Afganistan, u domaćim medijima, prošao je kao još jedan dnevni događaj.
Mirne medijske vode uzburkao je novi predsjednik i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH Zoran Milanović izjavom da je vrijeme da se naša vojska konačno povuče iz afganistanskih vrleti. Naši mediji, po običaju, ovu priču nisu razvili od kraja.
Nisu postavili pitanje kakav je to nacionalni interes Hrvatske da u Afganistanu ima svoje vojnike. Mediji nisu političke vlasti pitali kako se i na koji način sigurnost Hrvatske brani u Afganistanu?
Kako SDP vidi obranu Hrvatske?
Nitko iz medijskog ešalona, a bome ni ešalona intelektualno eutanazirane političke opozicije i nevladinih udruga, ne postavlja pitanje na koji je način do sada bila ugrožena sigurnost Hrvatske u Kabulu?
Oni koji pretendiraju na jesen sastaviti novu hrvatsku Vladu, vrli SDP-ovci, uočljivo šute. Zapravo, pojma nemamo kako SDP-ovci uopće vide hrvatsku obranu i našu sigurnosnu politiku. Mehanizam šutnje je lakši za održavanje….
Ključno pitanje se ne postavlja, a ono glasi – koliko su hrvatski porezni platili hrvatsku avanturu u Afganistanu? Grubu procjenu je jednostavno pružiti. Ako znademo da je misiju u Afganistanu od početka (2003.) do danas prošlo preko 5 tisuća hrvatskih vojnika te da su ukupni troškovi po vojniku bili oko 450 tisuća kuna, sudjelovanje u Afganistanu hrvatske je građane koštalo najmanje 2,2 milijarde kuna ili oko 300 milijuna eura.
Što smo dobili za 300 milijuna eura?
Što smo dobili za te novce? Ugled? Ako je „ugled“ odgovor na pitanje, onda molimo da nam se pojasniti tko je, kada i kako to izmjerio? Ili smo za naših 300 milijuna eura zapravo platili („donirane“) helikoptere Kiowa, vozila MRAP, M-ATV i sličnu skalameriju s kojom ne znamo što ćemo i koja nam, hajde da se ne lažemo, uopće nije potrebna. Kao što nam nisu potrebna američka oklopljena vozila Bradley čija se donacija već valja iza brda.
Hrvatska nazočnost u Afganistanu imala je smisla do trenutka ulaska u NATO savez, posebno u dosizanju interoperabilnosti te potvrđivanja solidarnosti i statusa lojalnog saveznika. Međutim, nakon ulaska RH u punopravno članstvo Sjevernoatlantske alijanse hrvatsko prisustvo u toj dalekoj zemlji gubi smisao nacionalnog interesa.
Za spomenutih 300 milijuna eura mogli smo u proteklih desetak godina kupiti ono što nam doista treba; jednu rabljenu eskadrilu borbenih lovaca, mogli smo u već Lori imati privezane nove ophodne brodove sa domaćih navoza, oklopna vozila Patrija mogli smo konačno opremiti borbenim stanicama, a usput ostalo bi novaca i za nove radare za nadzor mora i još ponešto kao što su bespilotne letjelice. Sve bi to stalo u finih 300 milijuna eura.
Puke iz Afganistana
Rezime dosadašnjeg prisustva vojske Zapada u Afganistanu pokazalo je više elemenata oko kojih nema previše spora.
Prvo, nisu uspostavljene legitimne političke institucije i funkcionalna javna administracija sposobna da obnovi razorenu zemlju i podigne vrlo nisku razinu životnog standarda.
Drugo, Zapad nije uspio u potrebnoj mjeri isproducirati stručne i obučene javne službenike.
Treće, nije suzbijena korupcija zbog koje novca i robe iz programa javne pomoći ne stiže do lokalnog stanovništva.
Četvrto, nisu oživljeni ekonomski tokovi, a kao odgovor na egzistencijalne probleme stanovništvo i dalje vidi u kriminalu te priključenju talibanskom pokretu.
Peto, afganistanska vojska ne postoji bez međunarodne podrške, te je napušta veliki broj vojnika, a regrutacijom se teško dolazi do novih.
Šesto, veći dio afganistanskog stanovništva vojsku Zapada, među njima i hrvatske vojnike, ne doživljava prijateljski.
Da zaključimo, nije ostvaren ni jedan od ciljeva nazočnosti međunarodnih vojnih snaga u toj razorenoj zemlji. S obzirom da strateški ciljevi Zapada tamo nisu ostvareni, čime se to Hrvatska ima dičit? Spičkanim novcima hrvatskih građana?
Opasnost od ponovnog pretvaranja ove srednjeazijske zemlje u nekontrolirano utočište islamskog terorizma je posve realna. Vlada u Kabulu i ostale institucije političkog sustava, posebno one sa nadležnostima u oblasti sigurnosti, nisu u stanju vršiti funkcionalnu suverenu vlast na cijelom državnom teritoriju. Pokazalo se da američka ratna mašinerija ne izlazi na kraj s talibanskom gerilom.
Nije ni čudo jer Afganistan je skup plemena sa prevrtljivim poglavarima dižu puške za račun onoga tko im više plati. Zbog svega ovoga, Moskva ne likuje. Naprotiv, Moskvu užasava mogućnost da se taj rat izgubi s obzirom na razjareni islamizam, koji bi kroz meki trbuh centralne Azije i Uzbekistana brzo izbio na ruske granice.
Na početku rata (2001. godine), Vladimir Putin je priskočio ustupanjem sovjetskih baza i prolaznih koridora. U susretljivosti se posustalo kada su oni iz Washingtona počeli kampanju tzv. demokratskih revolucija i arapskih proljeća, s idejom da bi se jedna možda mogla izvesti i u Rusiji.
Financijska dobit je ipak osnovni motiv odlaska hrvatskih vojnika u Afganistan. Malo tko u tome vidi profesionalan izazov ili profesionalno usavršavanje. Uvjereni smo da većini njih baš ni najbolje jasno što zašto su tamo. Većina njih, iako su vojnici sa dugogodišnjim stažom u Oružanim snagama, nema riješeno stambeno pitanje. Uglavnom su u obitelji jedino oni zaposleni, sa malom djecom, ili sa djecom koja su studenti. Tu treba tražiti razlog zašto su otišli.
Zašto da netko pošteno i iskreno ne kaže javno da slanje hrvatskih vojnika u strane zemlje nisu dio povijesti Hrvatske. Hrvati nikada nisu bili kolonizatori, niti imaju tradiciju slanja svojih vojnika u daleke okupirane zemlje, bilo za izgradnju mira i uspostavu demokracije, bilo u osvajačke pohode. Afganistan, kao i cjelokupni međunarodni odnosi, nisu teren na kojem je uputno zamarati se idealima humanosti i pravde.
M. Marković/Foto:morh
