Nije problem što je Milanović bio član partije, Bio je i Tuđman i brojni ministri. Problem je što je Milanović lagao. Demokracija puno toga dopušta, ali ne podnosi laži
U samo predvečerje predsjedničkih izbora Bože Vukušić, istraživač Udbinih zločina, objavio je partijski dosje Zorana Milanovića i odluku o prijemu u Savez komunista Jugoslavije u vrijeme služenja vojnoga roka u Beogradu 27. 09. 1985., piše Slobodna Dalmacija.
Dosje se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu i javno je dostupan. Riječ je o dokumentaciji CK SKH koju je SDP, kao slijednik Saveza komunista Hrvatske, prije nekoliko godina predao Arhivu.
Na ćirilici je potpisan dokument nadređenog starješine. Potom i vlastoručno pisanu biografiju koju je u partijske svrhe napisao Milanović veličajući svoju odanost komunističkoj ideji.
Milanović je tada Vukušićevu objavu nazvao lažnom.
– To je obična jeftina krivotvorina – ustvrdio je bivši premijer koji je za dva dana imao postati novi hrvatski predsjednik.
Prozvao je protom tvornicu laži, povezao Vasu Brkića i Aleksandra Vučića. I kazao da on nikad nije bio u toj organizaciji, a da mu je otac iz Partije izašao “davne 1983.”
Vukušić mu je odgovorio da laže svjesno i drsko i pozvao se na javno dostupne dokumente među kojima je i vlastoručno pisana biografija.
>>> Bože Vukušić: Milanović laže svjesno i drsko! Dokumenti se nalaze u Hrvatskom državnom arhivu
Njegovu objavu prenijeli su desni portali, s njom su u tim završnim danima predsjedničke kampanje baratali i HDZ-ovi aktivisti na terenu. No, ona na koncu nije utjecala na izborni rezultat. Milanović je uvjerljivo pobijedio Kolindu Grabar Kitarović.
U danima koji su uslijedili do dokumenta koji potvrđuje Milanovićev ulazak u Savez komunista došao je portal Faktograf. Potom je novinar Večernjeg lista Tomislav Krasnec pronašao dvoje svjedoka Milanovićeva učlanjenja: Borislava Grozdića, umirovljenog pukovnika JNA koji je potvrdio da je Milanovića 1985. primio u Partiju, te Zorana Manića, vojnika koji je u isto vrijeme služio vojni rok u Beogradu i za kojega je upravo Milanović potpisao preporuku za ulazak u SKJ.
Obojica su mu izrijekom potvrdila da je u to vrijeme Milanović doista postao članom Saveza komunista.
Ono što je neosporno jest da se Milanović nakon devedesetih nikada nije hvalio članstvom u Savezu komunista. Upravo suprotno. Nije krio prijezir prema nekadašnjim partijskim sekretarima. Uvijek je ponavljao da on s partijašima nije želio imati ništa. A tijekom kampanje za predsjednika SDP-a 2007. organizacije socijaldemokrata na terenu pred novinarima je nazivao “kolhozima” i “solhozima”.
– Nikad nisam bio pripadnik komunističke vlasti, što mnogi moji politički protivnici jesu. Nikad nisam bio ni član komunističke partije – rezolutno je poručio 2014. Milanović dok je kao premijer boravio u Australiji.
Slično je tvrdio i kada je sišao s vlasti.
– Ja nikad nisam bio član Komunističke partije niti sam tražio oslobođenje od JNA. Stranku sam izabrao u 33. godini života, nisam rođen u njoj – ustvrdio je 2017. u jednom intervjuu Milanović, koji se u to doba povukao iz politike i posvetio privatnom biznisu.
No, danas izjave svjedoka na čitavu priču bacaju novo svjetlo.
Nije sporno ako je Milanović doista bio član Partije. Crvenu knjižicu Saveza komunista imao je, uostalom, i Franjo Tuđman. Kao i svi HDZ-ovi premijeri iz devedesetih. I većina ministara, zastupnika i dužnosnika, sve odreda velikih Hrvata koji se hvale da su u povijesno vrijeme stvarali državu.
Osim toga, 30 godina nakon sloma socijalizma i potpunog povijesnog potopa šašavih ideja o besklasnom društvu i diktaturi proletarijata, članstvo u Partiji više ni za koga nije diskvalificirajući element. Javne osobe imale su dovoljno prilike u ova tri desetljeća pokazati za koje se vrijednosti zapravo zalažu. A birači su ti koji to njihovo ponašanje honoriraju ili kažnjavaju.
Problem, međutim, nastaje u trenutku kada se utvrdi da političar na visokoj dužnosti laže. Skriva. Mulja. Ne govori istinu.
To ubija njegovu vjerodostojnost. Ne zbog toga što je lagao jučer, nego zato što će takav lagati i sutra.
Može se, naravno, na koncu pokazati da su Grozdić i Manić zamijenili Milanovića s nekim drugim. Da su srbijanske tajne službe fabricirale dokumente, spremile ih u Hrvatski državni arhiv i strpljivo čekale pravi trenutak da ih lansiraju. Da je taj Zoran Milanović koji je 1985. primljen u Partiju busajući se u komunistička prsa neki sasvim drugi Milanović od novog hrvatskog predsjednika. Da je naprosto došlo do greške.
No, što ako to ne bude tako?
Što ako se na koncu pokaže da su izjave svjedoka točne, a one novoga hrvatskog predsjednika neistinite?
Tu Milanović upada u zamku. Demokracija puno toga dozvoljava. Ali ne i laganje. To je ono što političar naprosto nikada i ni po koju cijenu ne bi smio raditi.
Bar ne onaj koji svu istinu tako zdušno pripisuje svojoj političkoj opciji. A sve laži onoj protivničkoj.
