IGOR VUKIĆ je novinar, publicist i član Društva za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac. Srbin je po nacionalnosti, a njegov otac je, kao dijete, bio zatočenik logora Jasenovac za vrijeme NDH.
Kako ocjenjujete reakcije Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac nakon što su dr. Stjepan Razum i ostali članovi Društva za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac otkrili falsifikate u popisu žrtava, odnosno čak 14 tisuća imena koja se ponavljaju više puta? Naime, ravnateljica JUSPJ Nataša Jovičić to je zanijekala, a onda sve pripisala navodnoj promjeni računalnoga programskog koda.
Taj slučaj još jednom potvrđuje da je potrebno temeljito istraživati logore u Jasenovcu. Istraživanja članova našega društva, na temelju arhivskih dokumenata, objavljene građe i razgovora sa svjedocima, pokazuju da se zbivanja u radnome logoru u vrijeme rata ni izdaleka ne mogu dovesti u vezu s brojem od 83.000 imena kojima barata JUSP Jasenovac. Izvori po kojima su ti ljudi pripisani Jasenovcu vrlo su upitni. Nema ni posmrtnih ostataka.
Podsjećam da je u opsežnim ekshumacijama što su ih jugoslavenske vlasti provele 60-ih godina, pronađeno između 278 i 440 leševa. Informacije se razlikuju od izvora do izvora, vjerojatno kako bi se prikrio taj broj pronađenih posmrtnih ostataka.
Vi ste prvi svojim istraživanjem, koja su objavljivana u nizanki u Glasu Koncila, doveli u pitanje jugoslavensko-komunističku istinu i dogmu o Jasenovcu tvrdnjom i dokazima da Jasenovac nije bio masovno stratište. Reakcija službene politike ni tada ni danas, nakon otkrića novih laži, nije bilo. Je li bilo, po Vašim informacijama, neslužbenih reakcija ili barem komešanja političkih krugova na Pantovčaku ili negdje drugdje? Jeste li čuli za takve reakcije?
Nisam bio baš prvi. Temu je među prvima nakon 1990. otvorio Mladen Ivezić, njegova se knjiga zove „Jasenovac-brojke“. Tu su zatim Josip Jurčević, Vladimir Mrkoci i Vladimir Horvat, Tomislav Vuković, akademik Josip Pečarić…
Značajan prilog rasvjetljavanju događaja u logoru dali su i Nataša Mataušić, Mario Kevo, Filip Škiljan, Antun Miletić i drugi. Više informacija o tim radovima može se pronaći na našoj mrežnoj stranici drustvojasenovac.wordpress.com. Činjenica je da se o njima uglavnom u javnosti šuti i izbjegava rasprava.
Slično kao i o upravo objavljenoj knjizi „Jasenovački logori-istraživanja“ u kojoj su radovi Vladimira Horvata, Stipe Pilića i Blanke Matković te moj tekst o sabirnome i radnome logoru od 1941. do 1945. Stoga posebno cijenimo kad netko potpuno nezavisno od nas napiše promišljenu kritiku kakva je ona dr. Matka Marušića, objavljena u Vašemu tjedniku.
U našoj knjizi obrađujemo i poslijeratno logorsko razdoblje. Oslanjajući se na radove prethodnika, a i knjige objavljene još prije 1990., ja sam se usredotočio na ratno vrijeme. U Hrvatskome državnom arhivu pronašao sam brojne dokumente koji potvrđuju tezu da se radilo o radnome logoru, mjestu internacije aktivnih protivnika NDH i jedne skupine Židova izuzetih od deportacija u Njemačku.
Izostanak reakcija iz središnjih političkih krugova ne čudi me. Nakon 70 godina ispiranja mozga, a ne zaboravimo, o Jasenovcu nije lako otvoreno govoriti i pisati ni poslije 1990., rezultati koje smo ustanovili teško prodiru do šire javnosti. Ali ipak, prodiru sve više i više, zahvaljujući i našemu društvu.
Neka povijest piše demokracija
Je li hrvatska država spremna na preispitivanje svega onoga što je u nasljeđe kao simbol ostavila bivša država Jugoslavija i ako nije, kad se to može očekivati?
Uvjeren sam da su država i građani spremni. Ima ljudi koji još nisu spremni i nekih koji to nikada ne će ni biti. Velika većina hrvatskih građana bi tu raspravu prihvatila mirno, s razumijevanjem i poštovanjem. Hrvatski narod zapravo nije podijeljen kako se to često sugerira u medijima. Vidim to i po reakcijama na moje i radove mojih kolega o Jasenovcu. Velika većina ljudi u Hrvatskoj zadovoljna je što ima svoju državu s demokratskim sustavom koji im daje priliku za osobni razvoj. I poštuje sve one koji su se za takve ciljeve borili.
NDH je bila pokušaj ostvarivanja nacionalne ideje pa je i ona u svoje vrijeme imala podršku velike većine hrvatskog naroda. Da je bilo više sreće i boljih povijesnih okolnosti, da glavni pobjednik u 2. svjetskom ratu nije bio Staljin, hrvatska država s demokratskim sustavom mogla je ove godine proslavljati 70. obljetnicu postojanja.
Treba spomenuti da su istraživače Jasenovca u komunizmu uhićivali i zatvarali, otpuštali s posla, smještali u mentalne institucije… I tek sad postaje moguće sveobuhvatno istraživati logor u Jasenovcu. Potvrda za to je i odluka države da nakon prvotnoga odbijanja ipak dopusti upis našega Društva u registar udruga. Kaže se da povijest pišu pobjednici. Pa kad je tako, onda neka ju piše i demokracija, koja je sada pobjednik.
Ako Jasenovac nije bio mjesto masovnoga i velikoga zločina, ima li smisla tamošnji spomenik pred kojim se svake godine klanjaju političari? Treba li ga ukloniti u perspektivi?
Sigurno će se jednom promijeniti postav muzeja u Jasenovcu. Uz realnu sliku onoga što se tamo događalo od 1941. do 1945. godine i poslije, morat će se dodati i dio koji će novim generacijama pokazivati pogubnost političke propagande jugoslavenskoga komunističkog režima. Jasenovac je bio (a pomalo i ostao) jedno od glavnih ideoloških oružja kojima se cijela država svojedobno držala u pokornosti. Sada se njime nastoje gađati nepoćudni ideološki protivnici. Da parafraziramo Stepinca, zbog mita u koji je pretvoren, Jasenovac je veća ljaga na Titovoj Jugoslaviji nego na Pavelićevoj Hrvatskoj. U skladu s tim trebat će se prilagoditi i izmijeniti i spomenička plastika.
Jasenovac mora prestati biti pogonsko gorivo za rat
Vaše izjave kako vam je dio obitelji prošao kroz Jasenovac, odnosno da su Vam oca nosili u logoru na ramenima tamošnji dužnosnici logora, tj. ustaše, izazvale su u dijelu komentara u tzv. ljevičarskim medijima podsmijeh. Kako to komentirati? Kako uopće komentirati šutnju medija na najnovija otkrića o Jasenovcu?
Preciznosti radi, nisu ga nosili u logoru, nego na Kozari, gdje je cijeli zbjeg iz našega sela Gradine zarobljen, kao i mnogi drugi civili koji su se s partizanima zatekli, u bitki na toj planini u ljeto 1942. godine. Mojega su oca, tada četverogodišnjaka, ti hrvatski vojnici, svejedno domobrani ili ustaše, nosili i igrali se s njim dok su dugačku kolonu zarobljenih pratili u pravcu jasenovačkoga logora. Odatle je jedna skupina u kojoj je bio moj otac poslana u Slavoniju na smještaj i rad, a drugi su upućivani u Austriju, Njemačku, čak i u Norvešku.
O tome kako su mladi ustaški vojnici pomagali u samom logoru humanitarcima koji su došli preuzeti djecu bez roditelja, u velikoj akciji zbrinjavanja u organizaciji državnih vlasti NDH, pisala je u svome dnevniku i Diana Budisavljević. Pa oni koji se tome podsmjehuju, rugaju se sami sebi.
I nije baš ni da svi mediji šute o nama. Eto, Slobodna Dalmacija nas je spomenula sigurno desetak puta nakon vrlo posjećene tribine koju smo održali u Splitu 11. lipnja. Njihovi novinari anketirali su i neke mlađe povjesničare, koji su takvi samo po godinama dok su po mentalnome sklopu isti kao i njihovi komunistički prethodnici. I oni bi nas radije strpali u zatvor ili psihijatrijsku ustanovu, nego pristali na otvorenu raspravu. Valjda je to za njih prevelik mentalni napor.
Poznato je da ste čovjek srpske nacionalnosti. Jeste li doživjeli neke, možda, neugodne reakcije ili bilo kakve druge iz redova srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj kojoj je na čelu dr. Milorad Pupovac? Jeste li imali reakcija iz Srbije?
Najljepše što sam čuo bilo je od jednoga aktivista koji je rekao da je njemu kao Srbinu drago čuti da je ustvari stradalo manje Srba nego što su nas učili u školama. Na žalost još uvijek prevladavaju oni koji misle da će uvećavanjem žrtava svojeg naroda osvojiti lake političke bodove. Razmijenio sam polemičke tekstove s jednim mlađim povjesničarom iz Srbije, Milanom Radanovićem. Objavljeni su na portalu kontrapress.com. Pozvao sam ga da se javi da zajedno analiziramo povijesne izvore, ali još nema odgovora.
Vjerujem da će se uskoro ipak javiti i istraživači iz Srbije koji bi se htjeli ozbiljno baviti ovom temom. Ondje se već provode dobra istraživanja ratnih i poratnih komunističkih zločina jer je komunizam i njima nanio mnogo zla. Upravo zato smatram da temeljito istraživanje Jasenovca, ma koliko isprva bilo osjetljivo, na dulji rok može pridonijeti pomirenju i razumijevanju među narodima i ljudima koji ovdje žive. Jasenovac mora prestati biti pogonsko gorivo za rat, kao što je bio prije 1991. godine.
Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik
