Igor Zidić: “Tita nisu razdirale emocije dok je potpisivao smrtne presude u Moskvi”

Igor Zidić jedan je od najznačajnijih hrvatskih intelektualaca, povjesničar umjetnosti, likovni kritičar, pjesnik i eseist, jedan je od onih koji su nakon Hrvatskog proljeća itekako osjetili progon na svojoj koži.

U razgovoru za Glas Istre Zidić otkriva detalje iz 1971. godine, jer iako je prošlo toliko vremena mnogima se čini da sve još uvijek nije do kraja razjašnjeno.

“Pitam se je li 1971. uopće postojalo ono što se, u svakidašnjem govoru, opisuje kao zbivanje iza kulisa. Kako je pokazao rasplet u Karađorđevu, 1. prosinca te godine, glavni su akteri događaja bili Matica hrvatska, organizirani hrvatski sveučilištarci i, na svoj način, i s vrlo uskim manevarskim prostorom, nacionalno (donekle) osviješteno krilo hrvatskog političkog vrha u SKH-u”, kaže Zidić.

“S druge strane bili su Tito, UDB-a i armijski KOS. Matica je nekoliko godina objavljivala svoje programske tekstove, amandmane, uvodnike i proteste – uvijek u ime potpisanih odbora, koji put i cijelog svog članstva. Različitih je mišljenja uvijek bilo, ali su, u svakoj prilici, usuglašavana dok ne bi postala prihvatljiva svima, ili velikoj većini.

Hrvatski su sveučilištarci svoje studentske protivnike u izravnoj borbi pobijedili pa ih je pobjednički eros uvlačio u nove i teže sudare. Hrvatski su, nazovimo ih tako, komunisti brzo došli pred nesavladivu barijeru, a to je bilo izjašnjenje o vjernosti Titu. Nisu je mogli zanijekati pred svojom partijskom Inkvizicijom i tu se njihova posvećenost nacionalnim interesima – morala rasplinuti”, dodaje.

Zidić se pita jesu li se, dok su se hrvatski komunisti u Karađorđevu zaklinjali na vjernost Titu i Partiji, bili svjesni da proljećare time izručuju policiji, korumpiranim sudovima i neprijateljskom tisku koji je manipulirao našim imenima, radom, postupcima i izjavama.

“Da i ne spominjemo prijetnje, lažne svjedoke, otkaze, gašenje radnih mjesta. Od oružja pronađenog u brojnim kućnim i uredskim pretresima nije se mogla naoružati ni Snjeguljica sa svojih sedam patuljaka. Komunistička je revolucija bila krvava i oni nisu mogli zamisliti da se pokušaj promjene društva može zbiti na drukčiji način”, rekao je Zidić.

“Profesionalna je politička grupacija u našem trolistu bila u objektivno nerazrješivoj situaciji, a nije bila ni blizu tako homogena kao ona Matičina i studentska. Matica je okupljala hrvatsku inteligenciju najrazličitijih profila, a studenti su bili inteligencija u formiranju, zato najborbeniji, uvijek inovativni i, po prirodi stvari, najvitalniji.

U Partiji općenito, pa ni u hrvatskoj, toga nije bilo: imali ste nekolicinu vrlo bistrih i educiranih prvaka, puno poluobrazovanih i posve needuciranih pojedinaca.

Nekidan čitam, podsjećam se i ne mogu vjerovati da je Pirker tada ovako dokazivao svoje hrvatstvo: “Na kraju krajeva, ako bi to bilo od presudne važnosti za Hrvatsku, to je moje lično razmišljanje, mi ćemo njih uhapsiti. Ako treba, i tu javno, na Trgu republike strijeljati”.

– To kao da je do danas prešućeno ili bar nije tako često spominjano?

– Pitam se, koga to? I tko to mi? Naravno, one koji nas skreću s puta bratstva i jedinstva, koji nas odmiču od jugoslavenskih ciljeva, zavode s puta klasne borbe, primjerice Đodana, Šošića, Veselicu, Jonkea, Pavletića, Brandta, Katičića, Budišu, Čička itd., s iznimkom Krleže (njega ne strijeljati!).

A tko bi trebao naložiti ta hapšenja, strijeljanja, možda i pranja Trga od krvi? Valjda on. A kakve je on veze imao s policijom (koja hapsi), sa sudovima (koji istražuju i utvrđuju krivicu ili nevinost), sa streljačkim odredom (koji izvršava “pravdu”)? Ja na to pitanje ne mogu odgovoriti. Nisam dorastao takvim “razmišljanjima”.

Da zaključim: u borbu su od samog početka bili uključeni svi jugopolicijski ešaloni, sve prisluškivačke jedinice, svi lažni svjedoci pa je od samog početka sve “iza kulisa” senzacionalistički plasirano u javnost, a mi smo svo to vrijeme pokušavali razotkriti laži i ispričati svoju istinu. U toj baražnoj vatri ništa bitno nije ostalo skriveno, pa ni najkrupnije izmišljotine. Istina je sada dostupna, ne kao prokazivački ili obrambeni materijal, nego kao građa za povjesničare i arhiviste.

– Uredili ste zbornik “Hrvatska i Hrvatsko proljeće”, a 2012. je organiziran i dvodnevni znanstveni skup. Što se tada moglo čuti novo oko događaja iz 1971., što je na kraju objavljeno i u zborniku?

– Čule su se mnoge nove misli, nova svjedočenja, nove teze. Osobno sam, kad je o tim vremenima riječ, koncentriraniji na dosizanje, obranu ili afirmaciju istine, nego na novo; ponajprije stoga što je moguće da novo ne bude u suglasnosti s istinom. Naravno, ne isključujem ni onu sretniju mogućnost da nam otkriće novoga bude ispunjeno spoznajom istine.

Ne mogu ovdje ni najovlašnije razložiti našu knjigu-zbornik o Hrvatskom proljeću (740 stranica), ali mogu skrenuti pozornost na kapitalni prilog Ivana Rogića, koji ima i težinu svjedočkoga iskustva i trajnost teorijski utemeljene misli. Zanimljivih ćete, nepoznatih ili nespominjanih, činjenica otkriti i u drugih pisaca (Božidar Novak, Božidar Petrač, Mato Artuković, Tomislav Jonjić, Jozo Ivičević…).

– Je li se zapravo radilo o sukobima unutar iste partije, ili je pokret bio mnogo širi?

– Nije u pitanju bio unutarpartijski obračun iako smo u doba otvorenog sukoba mogli evidentirati više partijskih frakcija: titoiste, “nacionaliste”, kunktatore, boljševike i tehnomenadžere. Nije to mogao biti unutarpartijski sukob jer svi obuhvaćeni sukobom tada i nismo bili komunisti, dapače: velika većina to nije bila.

Tito je, dakako, smatrao prirodnim da njegova manjina poseže za ovlastima većine. Mi bismo rekli da je pokret bio znatno širi, a i da su komunisti u njemu brzo ispucali svoje streljivo. I zato što je za pravi sukob trebalo sačekati sumrak komunizma, simbolični pad Berlinskog zida, urušavanje SSSR-a. Mi drugi nismo imali što čekati; Hrvatska je kao državni poluostvareni entitet mogla propasti, biti s jedne strane iseljena, a s druge useljena i prije nego Moskva privremeno odustane od svoga Imperija.

Što se tadašnjeg šefa države tiče, Josipa Broza Tita, Zidić kaže da ga nisu razdirale emocionalne brige, niti dok je u Moskvi potpisivao smrtne presude svojim drugovima, ni dok je u (zatajivanoj) Španjolskoj bio Staljinova produžena šaka.

“Ni dok je otpisivao, malo po malo, cijelu gardu svojih vršnjaka u Partiji”, kaže Zidić.

R.I: /Foto: pxll