Piše Marko Jurič
Zašto se smatra da je vladavina liberalne demokracije jamac sigurnosti, sloboda, pravednosti, prosperiteta država, društava i pojedinca?
Današnji svijet iz sustava reda i poznatog demokratskog poretka naočigled ulazi u sustav kaosa, anarhije, korupcije, nepravde, neslobode i stradanja pojedinca. Aktualna zbivanja, stvarnost, čini se da demantiraju učinkovitost sustava liberalne demokracije. Liberalna demokracija pokazuje sve više slabosti u protoku vremena u svojem trajanju, u izmjeni naraštaja, u regulativnoj pa i ideološkoj nadgradnji sebe same.
Zbivanja u Iraku i Siriji, a prema najnovijim vijestima i u drugim afričkim zemljama poput Nigerije ili u Kini pokazuju kako pravni i politički sustav liberalne demokracije u svojim pragmatičnim postavkama ili primjenama nema odgovora na izazove fanatičnih boraca ISIL-a.
Razlog je zapravo vrlo jednostavan i krije se u motiviranosti, mogućnosti izbora i pravilima prema kojima se jedni i drugi ravnaju. Kaos koji nastaje na tim zemljopisnim širinama pokazuje kako zemlje zapadne liberalne demokracije unutar kruga NATO zemalja nemaju ni blizu jedinstvena stajališta o tome kakvu bi akciju izveli i treba li uopće nešto poduzeti. S obzirom na slike koje vidimo o brutalnosti boraca ISIL-a, baš se nikome ne žuri onamo poslati svoje vojnike i sebe staviti na popis zemalja čiji će građani postati meta javnih i svirepih likvidacija. I tome je tako jer imaju mogućnost izbora, dok je druga strana objavom rata svim vrijednostima modrenog svijeta sebi zatvorila opciju mira i bilo kakvog suživota osim nastavka ratovanja još brutalnijim metodama. Drugim riječima, sami sebe pretvaraju u mentalitet opkoljene zvijeri satjerane u kut.
Druga je slika ona u Ukrajini. Scenarij gotovo identičan onom koji se dogodio u Jugoslaviji devedesetih. Manjina se osjetila ugroženom i to uglavnom zahvaljujući zaleđu velike i vojno moćne države. Putinova vlast u Rusiji fingira pravila liberalne demokracije, ali do njih drži isto onoliko koliko je to činio svojevremeno i Milošević čiju je politiku praktični makijevelizam, prikriven vještim političkim apologetama vodio i usmjeravao prema ostvarenju ciljeva nacionalnog mitološkog lebensrauma. Principijelno takav je pristup identičan ideološkim silnicama islamskih ISIL-ovaca kojima je religija isto ono što je Putinu ili Miloševiću nacija. Metodološki se razlikuju po tome što im polazne točke nisu iste. Putin, a i Milošević svojedobno, ima što izgubiti dok islamski džihadisti u Iraku i Siriji ne stoluju u predsjedničkim palačama niti imaju povijest življenja na poziciji vlasti i moći. Utoliko su i opasniji.
Liberalna je demokracija postala prenormirano društvo. Jedan beskraj pravila, zakona, društvenih normi, prava, ali i mehanizama za njihovo zaobilaženje. Radi se o sustavu koji svojom glomaznošću i apsurdom nadilazi stvarne potrebe i interese pojedinca ili zajednice i postaje sam sebi smisao i cilj.
U takvim uvjetima vlade zapadnih zemalja pa tako i Hrvatske imaju prilično sužen manevarski prostor za odlučne akcije. Pored toga, mehanizmi aktualnih demokratskih izbornih sustava, sprovode negativnu selekciju i na površinu izbacuju političare kojima je kompromis, oportunizam, korupcionaštvo svjetonazorski diktat, a plašljivost i egzistencijalni strah dominantna karakterna odrednica. S takvim ‘klimavcima’ na vlasti države liberalne demokracije iz dana u dan postaju sve slabije, umobolnije s naglašenom shizofrenom notom svoje politike. A kada se svemu tome pridodaju moćni bankarski i poslovni sustavi koji drže u šahu te iste vlasti dužničkim, socijalnim pa i sindikalnim ucjenama dolazimo do pravog sagledavanja svih slabosti društva liberalne demokracije.
Oduvijek su civilizacije napredovale kada su njima upravljali snažni državni sustavi kojima su upravljali političari s vizijom, hrabrošću i kakvom takvom dosljednošću primjene nečega što se zove vladavina prava. U određenim povijesnim trenucima takvi su se znali suprotstaviti raznim destruktivnim trendovima. Povijest civilizacije pamti razne osvajače koji su brutalnim metodama, izostankom zapadnjačkih skrupula, masovnošću svojih pokreta ili nacija izvodili invazije, nasrtaje, revolucije i uvijek su uspijevali kada su na drugoj strani stolovali slabi i kolebljivi vladari država koje su bile slabe i podijeljene političkim frakcijama, premrežene korupcijom, opijene hedonizmom, pacifizmom ili ideološkim sukobima.
Komunističke revolucije su svojedobno imale iste mehanizme brutalnosti kao i borci ISIL-a, ideološki fatalizam, regrutirani među siromašnim slojevima i raznim avanturistima koji više nisu imali mogućnost povratka u normalni suživot. Komunistički je agitprop u ratu i revolucijama odobravao brutalnost, ali se barem formalno na njima nije temeljio. Ovo što se danas događa, metodologija islamskih đihadista uvodi strah kao glavnu, psihološku, komponentu u svoje ratne pohode. Strah je vrlo snažna pokretačka sila i kao novi oblik psihološkog ratovanja islamskih boraca pokazuje svoju nevjerojatnu učinkovitost na zemljopisima tih kaotičnih država. Pobjede su im veliki marketinški poticaj, a koji ostvaruju koristeći medijske sustave na kojima počivaju sustavi zemalja liberalne demokracije. Upravo ono što je u temeljima liberalne demokracije,a to su dosegnute razine sloboda, okreću u svoju korist.
Drugim riječima doveli su stvar do apsurda, do toga da sustav liberalne demokracije omogućuje njihov nastanak, razvoj, sadašnje pobjede, a pitanje je i kakav rasplet. Upravo postojanje ovog zadnjeg pitanja, potpune neizvjesnosti razvoja kaosa koji nam se pred očima zbiva na raznim svjetskim ratnim pozornicama, dovodi u pitanje i samu liberalnu demokraciju kao jamac sigurnosti civilizacije koju poznajemo.
