U PROSTORIJAMA Hrvatske katoličke misije u Berlinu sinoć je održana europska premijera filma Jasenovac-istina, poznatoga hrvatskoga redatelja Jakova Sedlara. Premijeri je nazočilo oko 200 gledatelja, među njima bili su apostolski nuncij Nikola Eterović, izaslanstvo hrvatskoga veleposlanstva u Njemčakoj, te predstavnici različitih udruga berlinskih Hrvata.
Ovom prigodom donosimo razgovor s gospodinom Sedlarom. S njim je u Berlinu razgovarala naša kolegica Slavica Kljajić.
Zbog čega ste odlučili da europska premijera ovog filma bude u Berlinu?
– Drago mi je da se nakon svjetske premijere u Izraelu, europska premijera održava Berlinu. U Izraelu smo imali premijeru zbog toga što je tekstopisac dijela filma koji se odnosi na Židove bio Elyahu Tal, poznati izralelski povjesničar koji je, nažalost, umro. Berlin smo odabrali svjesno i namjerno zato še je Berlin u svijesti mnogih naših ljudi europska prijestolnica.
Jakov Sedlar i Slavica Kljajić na promociji u Berlinu
U Njemačkoj živi najviše Hrvata u Europi i smatra da je dobro da europska premijera krene iz Berlina. Došao sam na poziv hrvatske zajednice i drago mi je da ću nakon dosta vremena u Berlinu predstaviti jedan film. Zadnji film bio je druge naravi i predstavljen ovdje prije 6-7 godina.
Više od jednoga desetljeća ste prikupljali materijale i izvore kako bi se došlo do spoznaje koja svjedoči istinu. Što će novo gledatelji moći saznati nakon što pogledaju ovaj film?
– Jasenovac je jedna od onih žalosnih tema o kojima je bilo mnogo i kontroverzi, a one su proizišle zbog toga što su oni koji su objavljivali krive podatke to radili namjerno. Moja intencija i svih nas koji su radili na filmu bila je pokušaj da dođemo do što većeg broja originalnih dokumenta koje svjedoče ne nešto drugačije, nego ono što je stvarno bilo.
Prošlo je jako puno vremena od konca Drugoga svjetskog rata. Mislim da se mi kao narod nemamo čega stidjeti. Ponajprije zato jer smo dužni prvo sebi, a onda i drugima kazati istinu, bez obzira kaliko ona bila bolna. Jasenovac je naša bolna tema. Bolna je tema i od 1941. od 1945. godine, ali i od 1945. do 1951. Jasenovac je zatvoren šest godina nakon završetka Drugoga svjetskoga rata. Mi u filmu imamo dvojicu slovenskih bivših partizana koji su u ožujku 1951. bili jedni od onih koji su zatvarali Jasenovac. Oni svjedoče u filmu.
Osim njih, ljudi će u filmu vidjeti jedan dobar broj sasvim novih dokumenata. Tu su dva Pavelićeva pisma Budaku, izvještaj jugoslavenske komisije za ratne zločine koji govore o broju žrtava 1946. godine. Tu je film Sidneya Bernsteina engleskoga Židova koji je radio film o koncetracijskim logorima u Europi 1945. godine hebrejskim titlom, jedna naslovna stranica Vjesnika iz 1945. koje nema u Arhivu u Hrvatskoj, ali sam je našao na drugome mjestu. Na naslovnoj stranici Vjesnika piše: „Mnoge leševe iz Jasenovca Sava je donijela do Zagreba.“ Što znači da je Sava u to vrijeme trebal teći uzvodno!
Ima mnoštvo novih dokumenata i dokaza o tomu što Jasenovac jest. Mi nikad nećemo moći promijeniti predznak Jasenovca. On je nešto crno u hrvatskoj povijesti, apsolutno, ali moramo raspolagati pravim podatcima o čemu se tu radi. Koliko je ljudi stradalo, tko je stradavao i zašto i koliko je to sve skupa trajalo.
Nakon premijere u Izraelu pitanja su trajala oko 40 minuta. Najviše se pitanja odnosilo na period Jasenovca od 1945. do 1951. godine. Tamo nitko nikad nije čuo da je to postojalo. Ali, to je postojalo. Dokumenata nema ili su skriveni ili uništeni, ali postoje svjedoci.
Smatram da se kao svaki civilizarni narod moramo jasno odrediti o tomu što je bilo, a možemo se odrediti samo pomoću dokumenata. Citirao bih američkoga predsjednika Jeffersona, on kaže: „Vi imate sjećanja, mi imamo dokumente.“ Dokumenti su jako važni, mi to moramo shvatiti, jer bez toga nema zatvaranja povijesti.
Mi nismo nikavi revizionisti, kako se želi govoriti, niti želimo tumačiti neku novu povijesti. Ja i moja ekipa s kojom sam radio želimo samo reći što je stvarno bilo, ništa drugo, to je svha ovoga filma.
Kakve su bile reakcije na izraelsku premijeru?
– I mene je zanimala kakva će biti rekcija u Izraelu. Premijera je održana u punoj dvorani gdje je bilo oko 300 ljudi. Bilo je otprilike oko 250 mladih ispod 30 godina i 50-60 starijih ljudi. Glavna pitanja su se odnosila na povijest od 1941. do 1945, na ulogu kardinala Stepinca u Drugome svjetskom ratu – tu su bili vrlo involivirani pa sam im objašnjavao ulogu i Tita i Stepinca. Naravno, jako ih je zanimala i sudbina Židova. Znate, normalno je da Židove zanimaju Židovi i hvala Bogu da je tako. I mi se na isti način zanimamo za svoj narod.
Zadnje pitanje je bilo oko ministara Hasanbegovića. Najviši pljesak sam dobio za odgovor na to pitanje. Kod nas se vrlo često stvara percepcija o Židovima i Izraelu na osnovu pisanja nekih novina i pojedinaca u Hrvatskoj. Međutim, mi imamo velikoga prijatelja u državi Izrael.
Imamo masu Izraelaca i uopće Židova koji su naši prijatelji. Zašto je to tako? Nas stalno kljukaju i opterećuju s Drugim svjetskim ratom. To je vrijeme prošlo. Nova neovisna hrvatska država se ispričala za to što je bilo.
Prema tome, ne moramo mi ponavljati stalno stare stvari. Po toj logici Nijemci bi se trebali Izraelu ispričavati još tristo godina. Jedanput je zatvorena stranica i njih to više ne zanima. Naravno, zanima ih istina i ako je pokušate negirati, oni vrlo burno reagiraju, s pravom.
U zadnjih dvadesetak godina svake godine se povećava broj Izraelaca koji dolaze u Hrvatsku. Masa naših kulturnjaka odlazi u Izrael. Uživamo jedan izuzetan ugled u Izraelu. Tko god je od njih bio u Hrvatskoj, nitko nije dao negativni komenatar o Hrvatskoj. Kod nas susreću prijatelje i vide prekrasnu zemlju i jednostavno žele doći. Kad sam kazao da se ne trebaju plašiti ni Hasanbegovića ni nikoga, (smijeh) rekao sam, gledajte ljudi, vi ćete tek vidjeti što će taj čovjek tek napraviti.
Siguran sam da će naš ministar kulture još povećati i intenzivirati suradnju s Izraelom jer je to je logično, jer mi smo brojčano mali narodi. Vrlo teško je se uspoređivati jer židovski narod je dao jako puno genijalaca. Ali, i Hrvati su dali ogroman broj velikih ljudi. Kad naš veliki fizičar Davor Pavuna kaže da mi svojom kvalitetom možemo hrvatizirati svijet, ne možemo brojčano, ali možemo pojedinačno, onda je to tako.
Recimo, Izraleci vole sviranje, obožavaju klavir. Najveći pijanist na svijetu je HrvatIvo Pogorelić. Nije ni jedan Židov, nego Hrvat Ivo Pogorelić. Oni to znaju. Znaju da su naši nogometaši sjajni. Uživaju ogroman ugled. Tako da dolje imamo puno prijatelja. Cijene sve civilizacijske stečevine koje su normalne.
Drago mi je da će se dogoditi obrat od onoga društva koje želi Hrvatsku kao trajno nesigurnu i nestabilnu i da će se takvi prevariti, a otpužbe protiv ministra su krive. Radi se o pravome čovjeku na pravome mjestu.
Tko su bili Vaši suradnici u filmu i tko vam je financijski najviše pomogao?
– Moji glavni financijski pomagači bili su moji stari prijatelji iz Amerike i Australije koji pomažu sve moje projekte kad je Hrvatska u pitanju, pa tako i ovaj put. Spomenuo bih ovom priogodom Tonija Kikaša, svi ga Hrvati Bogu hvala znaju. On je bio prvi čovjek koji je dao prva sredstva da se krene u ovaj projekt. Tu je i Ilija Letica i da ne nabrajam sve, navedeni su na špici.
Film je dostao koštao, dugo smo tragali za dokumentima, mnoge smo dokumente morali platiti i to je tako. Hvala Bogu da smo došli do situacije da film možemo pokazati. Od suradnika tu je Hrvoje Hitrec, s kojim sam radio 90 posto mojih filmova, napisao je tekst prema mnogim izvorima, zatim pokojni Elyahu Tal, sjajan čovjek, židovski povjesničar koji je napisao knjigu koja je izašla u mnogo izdanja Čiji je Jeruzalem? – jedna prekrasna knjiga. To su dva tekstopisca. Tekst su na hrvatskome intepretirali Sanja Marin iJoško Ševo, dvoje sjajnih glumaca i to je nešto što je jako pomoglo filmu. Dario Bajurin je montirao film, a glazbu izabrao Ivica Drnić. To je mala ekipa ljudi s kojom uglavnom radim. Tako je laške raditi, ne treba puno riječi za ono što želimo.
Nadam se da će, sudeći po prvoj prezentaciji u Izraelu i Hrvati u Berlinu, sutra u Stuttgartu, u Americi ili u Hrvatskoj (premijera u Zagrebu bit će 4. travnja u kinu Europa) zavoljeti ovaj film i da će im se svidjeti.
Jedino što želimo je ispričati istinu jer je ona bila skrivena tolike godine, a nemamo razloga za to.
Kakve reakcije očekujete u domovini?
– Nažalost, mi smo vrlo podijeljeno društvo. Svatko je u svome bunkeru i nitko ne želi čuti argumente drugoga. Nadam se da će to prestati, volio bih da to prestane i bilo bi dobro kada bi to prestalo ovim filmom, jer je temeljen na činjenicama. E, sad, ako netko negira činjenice, materijalne dokaze, onda je to zaista glupo. Osjetio sam na svojoj koži kada vas vlast i moć ne vole, kada vas mrze, a zbog Četveroreda bio sam i ciglom gađan i bilo je tu svega i svačega. Međutim, želio sam svjedočiti istinu.
Govorio sam istinu i o prvome hrvatskom predsjedniku, i o kardinalu Stepincu, i o Paveliću, i o Titu, i sad o Jasenovcu, i u Četveroredu o stradanju Hrvata na Bleiburgu. To je bio jedan film i ja sam ga napravio. Volio da ga još netko napravi, da bude još deset filmova jer ta tema zaslužuje i serije i filmove budući da se radi o najvećoj tragediji jednoga naroda, možda u cijeloj povijesti. Ali, ljudi se na to ne odlučuju jer to nije profitabilno.
Nisam nikada zaradio kunu na hrvatskoj temi. To nije moguće. Filmovi previše koštaju, a mi nemamo dovoljan broj ljudi da bi se to isplatilo, nemamo potencijalan broj gledatelja kao Nijemci, Talijani i Amerikanci koji imaju milijune ljudi. Mene i ne zanima zarada. Ljudi u Americi i Izraelu vole moj način rada. Imam dovoljno posla i od toga mogu živjeti, pa i dio zarade koju zaradim na drugim filmovima mogu investirati u hrvatske teme koje drugi jednostavne ne rade jer nisu profitabilne.
Država do sada nije davala sredstva da se rade, a od prodaje dvd-a nema šanse da isplatite film. Ima još nekih tema koje bih voli još napraviti. Sada će izaći tri filma koja nemaju veze s Hrvatskom, ali bit ću vrlo prisutan po svijetu, od Los Angelesa, New Yorka, Pariza, Bruxellesa do Tel Aviva. Ujesen trebam početi raditi na jednome velikom igranom film u Hrvatskoj na temu braniteljskih samoubojstva.
Slavica Kljajić/Tomislavcity
