Obavijesni razgovor s Selak Ivanom obavljen je 26. travnja 2006. godine u službenim prostorijama Odjela organiziranog kriminaliteta, Sektora kriminalističke policije, a na okolnosti svih saznanja o borbenom djelovanju zrakoplovstva tzv. JNA tijekom Domovinskog rata na teritoriju Republike Hrvatske.
Razgovoru je nazočio i N.N. iz 66. bojne, Kriminalističke vojne policije.
Tijekom obavljanja obavijesnog razgovora Selak Ivan je izjavio da je od 01.04.1992. godine pripadnik Hrvatske vojske ( ovdje je vjerojatno riječ o grešci jer je Selak preletio 15. svibnja 1992. ali tako piše i službenom diokumentu, op.a.) te je u tom periodu bio pripadnik 21. eskadrile borbenih aviona sve do završetka VRA “Oluja” nakon čega je prešao u Zrakoplovno-tehnički zavod.
Dana 15.05.1992. godine preletio je iz Užica u Srbiji sa zrakoplovom “Mig 21” na aerodrom Pleso u Zagrebu, a zajedno s njim je istoga dana u drugom avionu “Mig 21” preletio Ivica Ivandić koji je sletio na aerodrom u Splitu.
U vremenskom periodu od 1974. godine kada je završio školovanje pa sve do 01.04.1992. godine bio je pripadnik Vazduhoplovstva JNA. Nakon završetka školovanja službu je dobio na aerodromu u Bihaću u 125. eskadrile. Navedena eskadrila nalazila se zajedno sa 124. eskadrilom i 352. izviđačko-avijacijskom eskadrilom na aerodromu u Bihaću.
Zapovjednik aerodroma bio je Meničanin Milan, a zapovjednik puka Skadrak Mahmut s time da predmetni napominje da je 352. eskadrila bila više pod zapovjedništvom Komande ratnog Vazduhoplovstva u Beogradu. Koliko se može sjetiti zapovjednik 125. eskadrile bio je Somborac Antun, a nakon preseljenja iz Bihaća i napuštanja aerodroma početkom petog mjeseca 1992. godine u Užicu je formirana jedna eskadrila kojoj je zapovijedao Lovrić Predrag.
Za vrijeme dok je eskadrila bila stacionirana u Bihaću bio je zapovjednik 1. odjeljenja dok se ne sjeća tko su bili zapovjednici 2. i 3. odjeljenja. U njegovom odjeljenju su od pilota bili Ivandić Ivica, Roman Džalić, Martinović Uroš i Damjanović Igor s time da dopušta da zbog proteka vremena navedeni sastav eskadrile koji je navelo ne odgovara stvarnom stanju.
Osim Somborac Antuna, u Zapovjedništvu eskadrile bili su i pomoćnik zapovjednika za navigaciju i pomoćnik zapovjednika za borbeno djelovanje, ali se ne sjeća tko je od njegovih kolega pilota obnašao te dužnosti.
Predmetni navodi da je 05.10.1991. godine imao zrakoplovni udes na način da je trenažnim klipnim zrakoplovom “Utva” trebao s Bihaćkog aerodroma na Banjalučki aerodrom prebaciti dvojicu kolega pilota te je neposredno nakon uzlijetanja došlo do požara zrakoplova uslijed čega je isti pao te su dvojica kolega pilota poginuli, a on je s teškom ozljedama prebačen u Vojno-medicinsku akademiju u Beogradu gdje je uspio preživjeti i gdje se iduća dva mjeseca nalazio na liječenju.
Na aerodrom u Bihaću vratio se početkom 1992. godine te iduća četiri mjeseca uopće službeno nije letio, a neslužbeno navodi da je na kontrolne preglede u VM-a u Beogradu jednom mjesečno odlazio zrakoplovom kojim je sam pilotirao.
Još s početkom ljeta 1991. godine je ostvario početne kontakte s Gojkom Šuškom, Imrom Agotićem i Čuletić Josipom budući da nije podržavao politiku koja se provodila u JNA te je imao želju prijeći na hrvatsku stranu, ali navodi da to nije želio na način da samo fizički prijeđe već je htio prijeći s jednim avionom što mu je kasnije i uspjelo.
Prethodno je morao uvjeriti zapovjedne strukture u brigadi i puku da je jugoslavenski nastrojen kako bi uopće mogao doći u poziciju da upravlja zrakoplovom te je u tom periodu u nekoliko navrata bio predmetom obrade obavještajnih struktura JNA koje su od Komande ratnog Vazduhoplovstva bile upućene na Bihaćki aerodrom kako bi kontrolirale pilote nesrpske nacionalnosti kao i samog zapovjednika Ratnog Vazduhoplovstva SRJ, Ljubišu Veličkovića, koji je poginuo tijekom djelovanja NATO-a po Jugoslaviji. Navoda da je također bio primoran fiktivno rastati se od svoje supruge što se kasnije isplatilo budući da je dobio informaciju iz suda u Bihaću da su obavještajci JNA provjeravali taj podatak.
Predmetni navodi da je do pada s avionom “Utva” u tri navrata imao zadatak borbeno djelovati nad teritorijem RH. Sva tri puta zapovijed je diobio direktno od Mahmuta Skadraka čime je djelomično bio upoznat i Antun Somborac kao zapovjednik eskadrile što je otprilike bio i način prenošenja zapovjedi odnosno u slučaju odlaska na borbenu zadaću zapovjedi su prenosili ili zapovjednik puka ili zapovjednik eskadrile i to isključivo u četiri oka pilotu koji je zadaću morao obaviti i to bez pisane zapovijedi već samo usmeno dok se tzv. “debrifiranje” nakon izvršene zadaće od strane pilota usmenim putem vršilo prema onom tko mu je zadaću i izdao.
Tri leta nad Hrvatskom
Administrativni dio koji je morao pratiti svaki let i to ne samo borbeni najvjerojatnije se obavljao u Zapovjedništvu puka, ali mu nije poznato na koji način je to izvršavano niti tko je time bio zadužen. Po nekom logičnom slijedu navodi da su zapovijedi iz 5. vazduhoplovnog korpusa kojim je zapovijedao Ljubomir Bajić prenošene su na puk, a nakon toga na eskadrile.
Navodi da se sjeća da je postojala nekakva knjiga u koju su se unosile aktivnosti puka te da je nekakve evidencije u navedenoj knjizi vodila i osoba koja je bila zadužena za GRB (gađenje, raketiranje, bombardiranje), ali mu nije poznato tko je obnašao tu dužnost.
Za prvi borbeni let navodi da je poletio sa Sladojević Sinišom za kojeg navodi da je tijekom 90-ih poginuo tijekom noćnog leta negdje nad Srbijom. Zapovijedi im da je prenio Mahmut Skadrak u nazočnosti Somborac Antuna, a zadaće im je bila da borbeno djeluju po prostoru rafinerije Sisak za što je svaki ponio četiri avio-bombe, svaka težine 250 kg.
Po dolasku na cilj predmetni navodi da je bombe ispunio u rijeku Savu što je učinio i Sladojević. Po povratku u bazu uočio je da mu je djelovanjem PZO bilo oštećeno jedno od krila, a on i Sladojević su “debrifirali” da su pogodili cilj. Ne sjeća se točno kada je bila izvršena ta borbena zadaća, ali navodi da je zasigurno riječ o devetom mjesecu 1991. godine.
Također, navodi da su i poslije njihove zadaće na isti cilj upućivani i drugi piloti, ali da mu nije poznato tko su ti piloti niti koji je bio učinak njihovog djelovanja po rafineriji. Za Sladojevića navodi da je u prethodno navedenom slučaju odbio djelovati po cilju iz razloga što iako je bio Srbin nije se slagao s politikom ondašnje JNA te predmetni navodi da je uvjeren da je tijekom tog perioda Sladojević uz prethodni razgovor i određene garancije bio spreman zrakoplovom prebjeći u RH, ali da mu to iz straha i sumnje vjerojatno nitko nije to predložio niti stupio s njime u kontakt kako bi došlo do realizacije takve akcije.
Drugi puta navodi da mu je Mahmut Skadrak zapovjedio da sam preleti nad Zagrebom na visini od 100-ak metara probije zvučni zid što bi rezultirao pucanjem svih stakala na objektima koji bi bili udaljeni nekoliko stotina metara od mjesta prebijanja zvučnog zida te panikom pučanstva. Predmetni navodi da je tada odletio prema Zagrebu te da je izvršio prelet iznad autoputa odnosno zaobilaznice te da nije probio zvučni zid. Na let je poletio bez naoružanja već samo s dodatnim spremnikom goriva. Po povratku na aerodrom izjavio je da zbog tehničkih i meteoroloških problema nije mogao izvršiti zadaću.
U trećem navratu navodi da je zajedno s Ivandić Ivicom, također po zapovijedi Mahmuta Skadraka trebao borbeno djelovati s četiri bombe od po 250 kg po položajima hrvatskih snaga kod Tušilovića te su tom prilikom i on i Ivandić cilj namjerno promašili za 800 do 1200 m, ali je tom prilikom odmah nakon pada bombi putem sredstava veze začuo glas Borislava Pejića koji je bio iz Komande ratnog vazduhoplovstva u Beogradu te je tom prilikom Pejić negodovao i psovao zbog toga što su promašili cilj iz čega je predmetni zaključio da je isti najvjerojatnije bio na nekoj osmatračnici te je mogao vidjeti njegovo djelovanje.
Zbog toga su imali problema kod “debrifiranja”, a i kasnije jer su novinari hrvatskih tiskovina u cilju podizanja morala hrvatskim vojnicima pisalo o tome kako neprijateljski zrakoplovi zbog nestručnih pilota promašuju ciljeve što je njima štetilo budući da su sami unutar sebe znali koliko je tko sposoban za pogađanje ciljeva iz zraka, što je bacalo određenu sumnju na njega i Ivandića.
Za ostala borbena djelovanja kojih je tijekom 1991. i 1992. godine bilo na području RH isti navodi da nema saznanja iz prve ruke već samo nekakva “naklapanja” i priče koje dalje ne želi prenositi budući da je zbog takvih neprovjerenih informacija koje je netko ustupio hrvatskim novinarima u više navrata po tisku bio proglašavan odgovornim za neke napade na teritorij RH i to u vrijemekad je ležao na intenzivnoj njezi u VMA u Beogradu.
Ipak navodi da mu je poznato da su snage s Bihaćkog aerodroma djelovale po hrvatskim položajima oko Vaganca te da je ta akcija bila isprovocirana od strane nekog od pilota, nije mu poznato koga, koji je rekao da je prilikom preleta nad Vagancem koji se nalazi u blizini Bihaćkog aerodroma netko na njega otvorio vatru sa zemlje, što je navodno bila laž.
Također mu je poznato da je njegov prijatelj i kolega Nuspahić Zlatko, koji je poginuo 1991. godine negdje iznad Petrinje, prilikom borbenih akcija o kojima ne zna detalje, sva borbena sredstva koja je nosio namjerno izbacivao van cilja o čemu mu se osobno povjerio dan prije nego što je poginuo i to na način da su se njih dvojica sami vraćali kući s aerodroma u osobnom automobilu kojom prilikom je Nuspahić ničim izazvan započeo razgovor o tome kako nije zadovoljan s bojnim djelovanjem eskadrile po hrvatskoj policiji i ZNG-u te da se uopće ne slaže s takvom politikom i takvim zadacima i da svaki put bojna sredstva odbacuje prije ili nakon cilja na što mu je predmetni u svijetlu ozračja sumnje i nepovjerenja rekao da svatko čini po svojoj savjesti.
Dalje navodi da mu je poznato da je pilot Dušan Buban prilikom djelovanja nad Varaždinom jedva došao natrag na aerodrom budući da mu je zrakoplov imao teška oštećenja repnih površina koja su po njegovom mišljenju bila uzrokovana pogotkom toplinski navođene rakete “zemlja-zrak”.
Navodi da mu je iz prve ruke poznato da je Šišić Emir oborio promatrače EEZ-a koji su se nad Sjevernom Hrvatskom kretali helikopterima i to na način da mu je Šišić Emir vidno potresen i kroz plač, drugi dan nakon što je oborio helikoptere, rekao da nije imao pojma o kojem cilju se radi već da je na zaslonu radara uočio cilj te da je vizualno uočio samo dvije točkice na nebu budući da je taj dan bila loša vidljivost o čemu je izvijestio oficira po prezimenu Opačić koji je bio dežuran po ciljevima i to riječima “Oderi ih” na što je Šišić ispalio rakete te se vratio prema Bihaćkom aerodromu gdje je tek saznao po čemu je djelovao.
Dalje navodi da se među pilotima uopće nije razgovaralo o borbenim akcijama. Isto tako navodi da mu nije poznato da je netko od nadređenih letio na većoj visini iznad pilota koji su borbeno djelovali kako bi pratio njihovu efikasnost u izvršenju zadaće.
Po dolasku u Zagreb s Matom Laušićem otišao je na prostor Banskih dvora na koje je izvršen zračni udar te je tom prilikom s obzirom na razmjer uništenja te na krhotine metala kao i određene dijelove sredstava kojima se djelovalo i koje mu je pokazao osobno Laušići zaključio da je najvjerojatnije riječ o bombama oznake “MK 82” težine oko 250 kg američke proizvodnje koje je mogao nositi zrakoplov “Orao” ili eventualno “G-4” koji su imali prilagođene nosače za tu bombu, a koja je najvjerojatnije odabrana za taj cilj iz razloga što je vrlo razorna.
Navodi da bi nam bolje informacije o navedenom brojevom sredstvu kao i drugim brojevim sredstvima mogla dati osoba zaposlena u MORH-u, po prezimenu Ferinčić.
Na kraju navodi da su odmah nakon dolaska u Zagreb na istu temu s njime razgovarali djelatnici Vojne obavještajne službe i to u prostoru hotela “Kralj Zvonimir” te je u vremenskom periodu od 2 godine od dolaska u Zagreb s njime razgovarano još otprilike četiri do šest puta, ali navodi da u tim razgovorima nije ustupio činjenice koje bi u bitnom odstupale od činjenica koje je ustupio u ovom obavijesnom razgovoru.
Policijski službenik N.N.
M.Marković/Foto:pxll
