“Išao sam u Mimarinu školu i završio sam je iz svih predmeta s jedinicom, znači čak i gimnastika i zborno pjevanje”, rekao je Zvonimir Hodak intervju s poznatim za Dalmacija Danas.
Zvonimir Hodak je rođen 1938. godine, za sebe kaže da je „teška lijenčina“ i „da bi trebao biti pametniji“ te da je bio u Popravnom domu Ravna Gora, danas odmaralištu i popularnoj destinaciji za turiste.
U velikoj ispovijesti otkrio je dosad nepoznate detalje iz svoga djetinjstva, ispričao je i kako stalno izostajao iz škole i imao same jedinice…
– Ja sam najprije otišao iz Sertić Poljane u Zagreb, jer je moja majka, koja se bavila seoskom politikom i koja je sve morala znati, tvrdila kako Zagreb neće obuhvatiti rat, i da idemo u Vukovar. Mi smo otišli njezinoj sestri u Vukovar, naravno da su Vinkovci i Vukovar bili bombardirani, u Zagrebu nijedna bomba nije pala. Onda sam otišao u Zagreb i od sedme godine živim u Zagrebu, s majkom Ličankom bez škole, i bez oca koji je 1938. godine otišao u Francusku i vratio se mnogo godina kasnije s Francuskinjom. Kako se uspio oženiti Francuskinjom to nitko ne zna, ali razvod braka nije dobio…
Mi smo bili na Trešnjevci, pa na Pantovčaku broj 10. Kuća je bila od Ivana Brlića, unuka Ivane Brlić Mažuranić. On je dao jedan podrumski stan mojoj majci i meni. Tad sam na Pantovčaku krenuo u školu, a moja majka je čistila tu kuću dok se nije zaposlila u ZET-u.
Moja majka je moj heroj. Bez škole, bez svega, ona je uspjela završiti osnovnu školu, pa ZET-ovu srednju školu, postala šefica blagajni svih autobusa u Podsusedu. Silno je voljela učiti, raditi, bila je ponosna na to, a imala je sina koji je bio lijenčina teška. Majka je bila rezolutna, i imala je potpuno pravo.
Ja sam išao u Mimarinu školu i završio sam je iz svih predmeta s jedinicom, čak i gimnastika i zborno pjevanje. Razlog je bio jednostavan – nisam išao uopće u školu. Stalno sam markirao – ispričao je Hodak za Dalmacija Danas, a to je bio razlog zašto je dvije godine proveo u popravnom domu Ravna Gora.
– Tu je bilo oko 500 ljudi. Nisu postojale radionice, to je bila 50. godina. Nismo imali ni psihologa ni psihijatra. Imali smo ravnatelja, koji je bio grub čovjek, svi ga pamte, i imao sam jedan „susret“ s njim koji se i ostalima uvukao u pamćenje.
Naime, ja sam bio kriv za nešto – ma, bio sam svaki dan kriv za bar deset stvari. Svi smo se okupili. Rekao mi je da pružim ruku, što sam i napravio, i on je uzeo drveno ravnalo i udarao me po nadlanici. Ja sam čvrsto držao ruku sve dok ravnalo nije puklo na dva mjesta. Krv je išla na sve strane.
U tom trenutku, nakon tog slučaja u kojem je ravnatelj izgubio koncentraciju i bilo kakvu kontrolu nad sobom, bio je toliko ljut što ja nisam govorio „joj, joj, oprostite“, ali ne, tako da je on udarao i udarao dok ruka nije bila potpuno razrezana. Tad sam stekao i respekt, i mene se ipak nešto pitalo- ispričao je Hodak.
Poštovanje je najbitnije?
Da, svakako. To je jako važno kad ste među 500 ljudi. Ono što sam dobro zapamtio s Ravne Gore, da svatko mora biti u osam u krevetu. Bili smo u jako velikoj spavaonici, hladnoj ko vrag, svi smo u njoj spavali. Kreveti su bili kao u vojsci, na kat, i kad bi se zagasilo svjetlo u devet sati ja bih morao pričati priče. Izmišljao sam priče, samo su mi dolazile, bilo je tu i dijelova filmova koje sam gledao kad sam markirao. Jedno večer sam ispričao priču i nakon toga su svi tražili da im pričam prije spavanja.
Samo sam drugu večer čuo „Hodak, počni“, i svi su iščekivali. Ja sam izmišljao, ali svi su voljeli slušati. Neki bi već zahrkali, dok bi drugi slušali do kraja. Tematiku su mi davali filmovi koji su igrali u Zagrebu, crno – bijeli, američki kriminalni milje, gangsteri… Pričao sam i nešto od Karl Maya, koji nikad nije vidio Ameriku, a toliko je napisao o Indijancima… Sve sam ja to u Zagrebu, umjesto da sam bio u školi, gledao. To je bio početak mojih kolumni.
Prošli popravni dom, dans klijente svakodnevno posjećujete u zatvorima?
Nikome ne želim da bude tjedan dana u zatvoru. Naši zatvori su strašni, sličniji turskim, islamskim, nego zapadnoeuropskim. Prije svega, u jednoj ćeliji bude po 7 ljudi. Sedam ljudi spava, podrigava se, i sve ostalo što ide uz to. Moj trenutno sad najpoznatiji klijent je Marko Francisković.
On je bio rezolutan, oštar, i odmah su ga strpali unutra, godinu i dva mjeseca je bio u pritvoru i imao je veliku privilegiju – bio je sam. Kad bi išao u šetnju i to spomenuo, samo su mu ostali govorili – pa daj sredi i nama, bilo što. Kasnije mu je došao u sobu jedan osuđenik (podaci poznati autorici). Imaju televizor, a i imali su zaista sreće, jer kako sam spomenuo – užasni su uvjeti po zatvorima.
Ako baš hoćete čistu iskrenost, nije moj problem bio samo škola, bilo je još nešto. S prijateljima sam se sastajao na Črnomercu, iza Blaževe crkve. Onda bi nas par zaključilo da se nećemo vraćati kući. Otišli bi na Pantovčak, provalili u nečiji vrt, nabrali tulipana, išli na mali plac i prodavali te ukradene tulipane. Dok jednog dana, kad smo stali s tulipanima, dva policajca su me samo primila i odvela na Zrinjevac.
I na Zrinjevcu su nas držali jedno tjedan dana, majka nije znala gdje sam, nitko je nije obavijestio. Ali u našoj kući je bio jedan policajac, dobar čovjek, pred mirovinom, i on me sretne u pritvoru i pita – što radiš tu na Zrinjevcu. Ja odgovori, krali smo tulipane. Pitao je kada, i ja mu kažem – prije tjedan dana.
Oni su nas tjedan dana držali. Međutim to nije došlo na sud. Nije bilo prijave, na koncu – ne možeš reći „Točka 1: krao je tulipane“. To je više prekršaj nego kazneno djelo. Tako da je to od kriminala što sam radio, dva ili tri puta ukrao tulipane. Zaradili bi dovoljno. Preko puta u Ilici je bila slastičarna, ako se dobro sjećam slastičar se zvao Šime. Čim bi tulipane prodali, ravno bi išli u slastičarnu. I tamo su nas pitali: „Otkud vam lova?“ Rekli smo da smo hodali po ulici i našli na cesti. Kakvi ste vi sretnici, odgovarali bi nam. Ali kako bi kod njega odmah tu lovu potrošili – nije više imao pitanja.
Nakon dva razreda osnovne u Ravnoj Gori, upisali ste VI. gimnaziju u Zagrebu. Kako se Pravo našlo na popisu željenih fakulteta?
Pravo je došlo znatno kasnije u školi, u Šestoj gimnaziji. Uvijek sam bio najlošiji đak. Katastrofa. Nemam majčin gen, nisam ga uspio naslijediti. Ona je silno željela učiti i bila je toliko ponosna na svoje škole koje joj je ZET omogućio da završi. Čitav život smo živjeli zajedno, samo ona i ja. Oca sam vidio jedanput u životu. Došao je iz Varaždina u Zagreb, stao je pred našim stanom, i izašla je ta njegova ženska sa suzama.
Pitao sam je zašto plače, ona veli: Tu Vam je otac. On se pojavio i razgovarali smo pet minuta, i pitao me mogu li majku nagovoriti da ona povuče zahtjev za alimentacijom. Što se mene tiče, rekao sam mu, ja sam maloljetan, moj potpis ne znači ništa. To je bila neka kruna prava što je polagao na mene. Da ga više nikad ne vidim. Rekao sam mu da ću zamoliti majku da povuče tužbu, ali pod uvjetom da njega više nikad ne vidim. Bok, bok, do viđenja, i to je bilo sve.
U Šestu gimnaziju često su dolazili neki referenti iz raznih ministarstava s pitanjima za njihove ankete, što želimo od života nakon srednje škole. Sjećam se dobro te ženske koja je lijepo pričala: što je medicina, što je pravo, filozofija, itd.
Kad je došao red na mene da postavim pitanje ja sam pitao postoji li ijedan fakultet na kojem nema obaveznog predavanja. Rekla mi je: To je pravo, na što sam joj ja odgovorio – odlično, ja ću lijepo studirati pravo. I to je svima bilo smiješno, duhovito. Uz mene su još jedan ili dvojica upisali pravo, drugi su išli na medicinu, na arhitekturu, elektrotehniku, i svi su nakon dvije godine došli na Pravo. Jedno su ambicije, drugo mogućnosti.
Cijeli intervju možete pročitati OVDJE.
M.M. /Foto: pxll
